VIKARNI EPISKOP JOVAN, DISELDORF, NOVOSTI

Beseda Episkopa Jovana – Nedelja bludnoga sina – Diseldorf

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, ova jevanđelska perikopa koju čitamo dve sedmice pre početka Velikog i Časnog posta je jedna od najpotresnijih u Svetom Jevanđelju. Ova perikopa govori o drami ljudskog života i o drami odnosa čoveka i Boga i međusobnog odnosa među ljudima. Kako je strašna naša nezrelost i nemogućnost da ostanemo u okrilju blagodati koja nam je data?! To je stvar neizmerne božanske ljubavi: Bog nam daje slobodu da u svakom trenutku našega života sve ono što nam je On dao, sve vrste talenata i svega onoga što pripada našem životu, mi možemo jednostavno da uzmemo i prigrabimo sebi jer smatramo da ono što je nama dato samo mi treba da koristimo i u tome da uživamo i da se onda izolujemo i da odemo sa svim što nam je Bog dao u daleku zemlju. Ta daleka zemlja ne mora biti samo prostorno daleka. Ta daleka zemlja je zemlja u koju odlazimo našim srcem i našom ljubavlju. Ta daleka zemlja je ona zemlja u kojoj se mi osamljujemo na različite načine da bismo živeli svoj život i trošili sami tamo blagodatne resurse, bilo da su u pitanju nekakvi materijalni resursi ili samo resursi naših talenata i naših emocija ali taj usamljeni životni tok, samotničko trošenje resursa nas, pre ili kasnije, dovede u situaciju da se trgnemo i razmislimo kada shvatimo da u stvari osamljen život, makar bio i u izobilju ovozemaljskih blagodeti, posle izvesnog vremena dovodi do osećaja otuđenosti odnosno do osećaja suštinske gladi i odvojenosti od roditeljskog doma, doma Boga Oca i od zajednice u kojoj živimo.

S obzirom na to da se pripremamo za post, ovo Jevanđelje nas sve poziva da shvatimo na koji način i u kojoj meri smo svi mi zajedno i svako od nas ponaosob u nekakvoj dalekoj i tuđoj zemlji; u nekakvoj zemlji koja nije zemlja našega Oca, pri tome ne mislim na ovo inostranstvo u kojem svi mi živimo jer cela planeta zemlja je zemlja Božija. Ovde mislim na tuđu zemlju u duhovnom smislu. Dakle, treba da shvatimo i prihvatimo, na koji način i u kojoj meri, se mi nalazimo u toj nekoj dalekoj zemlji i da se trgnemo i da krenemo ka svome Ocu, izgladneli i iscrpljeni od toga stranstvovanja da podignemo oči ka nebu ali i ka svim ljudima kojima smo nešto nažao učinili i da ih zamolimo da nam oproste sve ono što smo nažao učinili njima i nebu, odnosno Bogu, da zamolimo naše roditelje i srodnike i prijatelje i sve one ljude sa kojima smo došli, iz bilo kog razloga i u bilo kom trenutku u bilo kakav nesporazum, ma koliko to bilo svakom čoveku teško.

U kojoj meri shvatimo da smo u toj dalekoj zemlji u toj meri će nam biti lakše da smirimo svoja srca i da se pokajemo. Onda će se dogoditi, ono što je za nas ljude potpuno neverovatno i neshvatljivo, a to je, da će Bog Otac za svakoga od nas ponaosob i za sve nas zajedno pripremiti najveću gozbu, gozbu nad gozbama, onakvu gozbu na kakvu još niko od nas nije otišao i kakvu ne možemo da zamislimo.

Draga braćo i sestre, mi smo, kao oni koji lutaju izgubljeni po zemlji, pozvani svome Ocu i ovo je taj dom i ovo je to mesto na kom pronalazimo našeg Oca. Međutim  Gospod nas ovde ne hrani ugojenim teletom, kao otac sina u današnjem jevanđelju, nego nas hrani telom i krvlju svog Prečistog i Preblagoslovenog Sina koji je svoj život dao za spasenje svih nas na krstu. Dakle, ono što se nama na ovom mestu i u ovoj crkvi svake nedelje i praznika iznosi na trpezu je mnogo veće i prevazilazi svaku vrstu svake druge hrane koja nam se nudi.

Ali, ako boravimo u dalekoj zemlji može ukus raznorazne svetske hrane da nam otupi ukus i osećaj za ukus Svete Evharistije. A taj ukus i osećaj ne otupljuje samo zbog otupljivanja čula ukusa u našem  aparatu kojim registrujemo ukus nego zbog otuđivanja jednih od drugih i od međusobnog otuđivanja.

Ako smo među najmoralnijim, najuspešnijim, najboljim ljudima i ako smo usred ovoga doma i verujemo da smo od početka služili ovom domu, i kada najviše služimo ovom domu, često nam je, draga braćo i sestre, neprihvatljivo i nemoguće da shvatimo i prihvatimo da sada dolazi neko drugi, neko spolja, neko ko nam je kao brat ali  je u međuvremenu postao stran i nepoznat, koga smo izbrisali iz svoga života i za koga verujemo da nam više ne treba, da on ne treba ni Ocu, da ne zaslužuje da živi ni na koji način, i takva osoba kada se pojavi, neretko se dešava u našim srcima da mi počnemo da sudimo i optužujemo zašto taj i takav čovek sad dolazi, otkud mu pravo da dođe na ovo slavlje zajedno sa nama, pogotovo što je to slavlje na koje su pozvani svi grešnici a čini se kao da pravednici na neki način na njemu nemaju mesto. Međutim, nije tačno da pravednici u ovom domu nemaju mesta. Nemaju mesta samo oni pravednici koji su tvrdog srca i koji su svoja srca pozatvarali za sve grešnike koji pate, stradaju, vapiju, koje muče njihove savesti i koji bi želeli da im neko iz ovog okruženja i ove zajednice pruži ruku kako bi se uhvatili za tu „slamku“ spasa i došli do Gospoda čiji poziv čuju.

Stoga, draga braćo i sestre, neka Bog da, da nam srca omekšaju i da se prosvete, da svi mi koji smo ovde zapamtimo dobro ovu jevanđelsku priču i da je čuvamo u svojim srcima što je moguće duže, jer je ona ključna za naše odnose, za naš život u crkvi. Ne treba da zaboravimo da se mi kao slabi ljudi nalazimo gotovo uvek u jednoj od ove dve uloge „bludnog“ ili „starijeg, vernog“ sina i da s obzirom na to treba da molimo Boga da nam da čista srca da vidimo druge ljude onako kako ih On vidi, a to je kao svoju spasenu i ljubljenu decu koja zaslužuju da prime, da okuse i da vide kako je Blag i Dobar Gospod.

Dakle, ako se osećamo da smo iz bilo kog razloga otišli u neku ,,daleku zemlju”, brzo pohitajmo svome Ocu znajući da će on da nas prihvati, da nas obuče u najbolje i najlepše haljine, da nam stavi prsten na ruku i da nas nahrani najboljom hranom i da napravi veliku gozbu jer mi koji smo izgubljeni ponovo se njemu vraćamo.

 Neka nam se ne dogodi, da ukoliko se nalazimo u domu Oca našega služeći mu verno kao stariji sin iz današnje jevanđelske priče, da nam se pojavi u srcu bilo kakva surevnjivost i mrzovolja zbog onih koji dolaze i koji se kaju. Nikada, draga braćo i sestre, ne znamo kada čovek ulazi u crkvu u kakvom stanju je njegovo srce i u kakvom raspoloženju je njegov duh.

Neka bi Gospod dao da se i danas pričestimo kao bludni sinovi od gozbe koju nam je pripremio na ovoj Svetoj evharistijskoj trpezi i da ne pomislimo da neko od naših sestara i braće nije dostojan ovog evharistijskog slavlja koje nam Otac svima priređuje kao ničim zasluženi dar svagda sada i uvek i u vekove vekova amin.