Od svih bića i svega što je Bog na ovome svijetu stvorio, čovjeku je dodjeljena posebna čast i položaj. Sveti Vasilije Veliki čovjeka naziva „krunom“ cjelokupne tvorevine. On vlada zemljom, životinjama i prirodom, koja mu je data na korišćenje i čuvanje. U knjizi postanja vidimo, i zašto je to tako. Bog čovjeka stvara po svojoj slici i prilici, tj. obdaruje ga razumom kojim može da razlikuje dobro od zla, da preispituje sebe i svoj način života i što je najvažnije da ima osjećaj za bližnjeg i za zajednicu, koja je neophodna za život i za spasenje. Međutim, za svete Oce i učitelje naše Crkve najveći dar koji je čovjek dobio od Boga jeste sloboda. Ona nije jedna od osobina ljudske prirode, nego je suštinski dio onoga što nas čini bogolikim i zaista veličanstvenim bićima. Slobodnom voljom možemo da odlučimo kako ćemo da živimo i kako da postupimo u određenim trenucima. Čak smo obdareni sposobnošću da slobodno i bez nužde povjerujemo u Boga kao Tvorca i Darodavca slobode pa i života svih nas. Nije li dar potpune slobode dokaz neizmjerne ljubavi Božije, koji nas ni na šta ne prisiljava ili primorava, pa čak ni na to da vjerujemo u njega. Uz ovaj posebni položaj, Bog je čovjeka ujedno pozvao na veliku odgovornost prema tvorevini, zapovjedajući mu da je čuva i da se brine o njoj. Bog ne želi da čovjek bude egoistično i samodovoljno biće, nego darujući mu slobodu i odgovornost, njegova sreća, njegov život i na kraju krajeva njegovo spasenje može biti ostvareno samo ako se zaista pokaže kao dobar vladar i čuvar prirode. I opet se vraćam na sliku Vasilija velikog. Ako čovjek treba da se brine o prirodi i životinjama itd., onda najprije mora da se brine o najveličanstvenijem biću u tvorevini: a to je drugi čovjek, to je bližnji.
Pošto smo dakle bića zajednice, dar slobode ne treba olako shvatiti. Ona ne znači život bez preispitanja i obzira na svoje okruženje. Čovjek jeste „kruna“, ali izborom slobodne volje nerijetko podliježe svojim strastima i porocima, postaje egozentričan i umjesto da se odgovornošću za zajednicu uzdigne do Boga, on pada i postaje manji od makovog zrna. Kako samo malo fali da nam ovaj najveći dar, umjesto na spasenje, kroz njegovu zloupotrebu bude na prospast. Sloboda je dakle uvijek povezana za odgovornošću. Zato nas Apostol Pavle upozorava riječima: „sve mi je dozvoljeno, ali sve ne koristi. Sve mi je dozvoljeno ali ne dam da išta ovlada mnome“ (1 Kor 6,12)
Danas se svakodnevno suočavamo sa morem najrazličitijih ponuda u bilo kojoj oblasti života. U ovom „potrošačkom društvu“ imamo slobodu da kupimo bilo koju stvar i da izaberemo hiljade i hiljade raznih varijanti te stvari. To more ponude ne nalazimo samo u materijlnim stvarima, nego i u odgovorima na duhovna pitanja. Pomoću medija nikada brže i jednostavnije nismo mogli doći do naizgled neizcrpnog izvora informacija i odgovora na naša pitanja.
U tom moru ponude pojavljuje se opasnost da sloboda od najvećeg dara preraste u teret, koji mu otežava život i zbunjuje um. Čovjek često u takvim trenucima traži odgovore koji će ga osloboditi od odgovornosti jer se boji da donese pogrešnu (ili bilo koju) odluku. Zakoni i pravila koja precizno definišu kako treba živjeti, šta treba i šta ni pošto ne smije da se radi, oduzimaju odgovornost odlučivanja. Pridržavajući se pukih formi i pravila, čovjek stiče osjećaj lažne sigurnosti, postajući zapravo njihov rob.
O takvom jednom slučaju mogli smo čuti u današnjoj evanđeoskoj priči. Čuli da je Isus subotom učio i propovjedao u sinagogi, gdje je bila i neka žena koja je osamnaest godina patila od duha nemoći. Kada je Isus vidio, priđe i iscjeli je riječima: „oslobođena si od nemoći svoje!“
Starješina sinagoge vidje ovo čudo, ali negodovaše jer je vidio prekršaj u zapovijesti, da je šest dana kada čovjek treba da radi i da iscjeljuje a u subotnji dan da odmara.
Tragična ličnost u ovoj priči nije obuzeta žena, ona bi iscjeljena i vjerovaše u Boga, nego starješina sinagoge, kome je pridražavanje zapovijesti bilo važnije od pomoći ugroženoj ženi. Njemu su sloboda i odgovornost postali očigledno previliki teret i zato se slijepo pridržavao zapovijesti i potpuno zbunio kada je vidio da Isus čini nešto što naizgled krši tu zapovijest. Jeste, starješina se držao jednoj od deset Božijih zapovijesti. Ali mu je ta zapoviejst bila očigledno važnija od odgovornosti na koju je Bog pozvao čovjeka kada ga je stvorio. Nijedan zakon i ni jedna zapovijest ne može da stoji iznad čovjeka odnosno ljudskog života, jer je on kruna tvorevine. Zato Hristos govori da nije čovjek stvoren radi subote, nego subota radi čovjeka, (mk 10,27) i zato starješinu naziva „licemjerem“ koji se na kukavički način pokorava zakonima i zanemaruje svoga bližnjeg.
Nije slučajno što smo ovu priču čuli usred posta. Potsjeća nas na to da post nije samo pridržavanje nekih pravila koju vrste hrane možemo da jedemo, a koju ne. Ako bi post bio samo to, slutila bi opasnost, da i nama formalne stvari ili puke zapovijesti postanu važnije od suštine, a to je odnos prema čovjeku. Budimo zato uvijek svjesni svoje odgovornosti. Ne dozvolimo da zakoni ili zapovijesti, koje nisu štetni sami po sebi, postanu važniji od ljudskog života. Oni nam mogu biti putokazi za spasenje, usmjeravajući nas na to da pravično živimo, ali nisu izvor našeg spasenja, ne mogu nas one same spasti. Odnos sa drugim čovjekom oblikuje naš odnos sa Bogom, i zato je naša odgovornost prema drugom čovjeku pa i cijeloj prirodi neophodan za naše spasenje.
Dočekujmo ove pretstojeće praznike u službi prema drugom, izobražavajući našu bogolikost. Tako slijedimo Hrista, koji se rodio kao jedan od nas da bi nam služio, radi nas stradao, pobjedio pobjedio smrt i darovao nam vaskrsenje, amin!