U nedjelju, 10. aprila 2022. godine u hramu Vaznesenja Gospodnjeg u Ahenu služena je Sveta arhijerejska Liturgija. Sabranjem je načalstvovao Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke g. Grigorije uz sasluženje Njegovog Preosveštenstva Episkopa humskog g. Jovana i sveštenika: protojereja-stavrofora Jovana Marića, protojereja-stavrofora Danila Radmilovića, protojereja Bratislava Božovića, protojereja Dragana Čolakovića, jereja Milutina Marića i đakona Aleksandra Debeljaka. Tom prilikom u čin prezvitera rukopoložen je đakon Stefan Marić i postavljen za privremenog paroha ahenske parohije.
Prigodnu besjedu proiznio je Episkop Grigorije
Cjelokupna besjeda Vladike Grigorija u prilogu:
Draga braćo i sestre, danas imamo mnogostruku radost što smo ovdje sa vama. Kaže Gospod gdje je dvoje ili troje sabrano u moje ime tu sam i ja među njima. Nas se danas sabralo više nego dvoje ili troje koji vjerujemo da je Gospod tu među nama. Kada vjerujemo da je Gospod tu među nama onda je tu mir Božiji, onda je tu blagoslov Božiji, onda je tu iscjeljenje i spasenje naših grijehova, naših rana, naših ljudskih nemoći, naših slabosti i ograničenosti.
Danas, braćo i sestre, u ovoj nedjelji posta slavimo jednu čudesnu svetiteljku Mariju Egipćanku, koja je bila najveća bludnica svoga vremena. U ono vrijeme ona je otišla u Jerusalim tako što se ukrcala na brod da bi mogla što više da bludniči sa mornarima i mladim ljudima a onda, u Jerusalimu, u viđenju je srela najčistiju i najsvetiju Djevu Mariju i tada se postidjela njene čistote. Tako se postidjela, ali tako se i prosvjetila njenom dobrotom, da je otišla u pustinju i ostatak života provela u miru i pokajanju. To je, braćo i sestre, za svakoga od nas put, kada sretnemo, kada vidimo, kada čujemo riječ Božiju da se pokajemo, da se smirimo, da odemo u pustinju makar u mislima, i da posteći i moljeći se, prizivajući ime Božije, izbavimo sebe od smrti i ropstva grijehu i uđemo u život i radost.
Današnja naša radost je mnogostruka, zato što ovaj vaš mali hram, ova vaša zajednica nakon mnogo napora i truda ponovo dobija svoga sveštenika i to ovog puta u licu mladoga sveštenika Stefana Marića. On je završio bogosloviju, teologiju i možemo slobodno reći da je odrastao u oltaru, u domu u kome se neprestano prinosila molitva Bogu. Odrastao je u domu oca sveštenika i majke koja je njegovog oca vjerno i neprestano služila. Sa svojom braćom i sestrom opredjelio se da i on, idući očevim stopama, služi Hristu Gospodu. I prošavši kroz sve što je trebalo da prođe, vratio se ovdje u Njemačku iz Beograda gdje se školovao, ali ne sam nego sa svojom suprugom koja se, gle čuda, zove isto kao on – Stefana. Stefan je doveo Stefanu iz onog čudesnog, malenog ali ogromnog mjesta Orahovca sa Kosova i Metohije. Oni dolaze ovdje u Ahen da služe Bogu jednako kao što se služi Bogu u Dečanima, i u Gračanici, i u Orahovcu, i u Hoči i na svakom mjestu na ovoj Božijoj planeti.
Danas je veliki dan za eparhiju i za ovu parohiju kao zajednicu nas ljudi koji živimo ovdje u Njemačkoj sa ljudima drugih hrišćanskih denominacija i religija. Zato je važno da pravilno shvatimo našu službu, zato je važno da shvatimo šta je to sveštenik i šta smo i ko smo mi ljudi. Na jednom mjestu u Svetom Pismu, Sveti apostol Petar, u svojoj poslanici, kaže jednu jednostavnu riječ za sve hrišćane a vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo, sveti narod… (1Pt 2.9). Dakle, svi su ljudi pozvani da budu sveštenici a to znači da smo svi pozvani da se molimo Bogu, da smo svi pozvani da prinosimo molitve Bogu a molitve Bogu prinosimo iz naših srca, iz naših duša, iz naših osjećanja i iz svakog djela našeg tijela, cjelokupnim bićem, prinoseći molitvu mi prinosimo sami sebe. Mi smo stvoreni od ovoga svijeta, od ove zemlje kojom hodimo i u nama postoji svaka tajna ovoga svijeta, skoro svaki element od kojeg je ovaj svijet izgrađen. Jedan veliki učitelj Crkve, Sveti Vasilije Veliki je rekao da nije čovjek mikrokosmos u makrokosmosu nego makrokosmos u mikrokosmosu. Kada je tako i kada smo svi carsko sveštenstvo i sveti rod, zašto onda izabiramo jednoga od nas da bude ispred svih nas i da prinosi molitve i da prinosi žrtvu Bogu svojim rukama? Zato što prosto treba jedan da prinese radi reda i poretka. Ali taj neko, ko je izabran među nama da prinosi žrtvu, nije nešto drugo od nas, nije izvan i iznad nas, on je samo tu sa nama i ispred nas. Zato je važno da ne djelimo hram na dio za sveštenike i dio za narod, jer i narod je sveštenstvo ali sveštenik je izabran iz toga naroda da služi u tom narodu i tom narodu. Pokušaću da vam to objasnim. Zamislite jednu planinsku livadu prepunu cvijeća, tako ne može da aranžira ni najbolji aranžer ovoga svijeta. Na toj cvjetnoj livadi ima raznih cvjetova kao i što je svako od vas, ovdje pristunih, različit i poseban cvijet pred licem Božijim. Mi sveštenici smo u malo drugačijim odeždama od vas ali mi nismo izvan te livade niti smo iznad vas. Blagodat Božija se podjednako spušta i na vas i na nas a u slučaju da se ne slažemo podjednako se rosa blagodati Božije povlači i sa nas i sa vas. Ako nema blagodatne rose, ako nema kiše, ako nema sunca, ako nema svega toga što dolazi od Boga, onda cvijet neće cvjetati nego će usahnuti. Zato nam je potrebno da se smireno i zajedno molimo pred Bogom sa sviješću da kiša obliva i sunce grije sve nas podjednako. Grije jednako sve, i narod i sveštenike, i pravednike i grešnike. Kakva je to tajna! A da je istina da nismo drugačiji zaista nam potvrđuje metafora cvjetne livade jer kada krene poplava, požar, kada dođe kosac, neće nijedan cvijet uspjeti da kaže nemoj mene, ja nisam kao ostali, nego ćemo svi doživjeti istu sudbinu. Zato je važno da mi sveštenici svhatimo da mi nismo ništa drugo u odnosu na vas, da nismo ništa bolji i vrijedniji. Sveštenička odgovornost jeste veća zbog časti koju nam ukazujete vi. Sa druge strane, vi treba da znate, kao što smo se svi uvjerili, da ako nema sveštenika onda nešto duboko nedostaje a pošto sada imamo sveštenika onda treba da mu pomognemo. Sveštenik treba da bude stub, saborna ličnost, faktor mira i da voli podjednako svakoga od vas. Da jednako voli i one koji ga vole i one koji ga ne vole. To je velika zapovjest ne samo za nas sveštenike nego za sve nas hrišćane. Nama ljubav nije data nego nam je zadata i to nije zadatak od mene ili od vašeg sveštenika, nego od Boga. Ne možemo da kažemo kako volimo jednog a drugog ne, jednostavno moramo da volimo jedni druge. Zato je danas, draga braćo i sestre, danas veliki dan jer je na ovoj livadi došlo do punoće i na njoj danas ništa ne nedostaje. Šta mi danas radimo ovdje? Mi danas prizivamo blagodatnu rosu Duha Svetoga, da nas orosi, da nas pokropi, da nas nahrani svim onim što je potrebno, ištemo i molimo blago rastvorenje vazduha, ištemo i molimo da nas ogrije sunce pravde a to je Hristos, da bismo mogli da pricvjetamo, da bismo mogli da zaživimo, da bismo mogli da se radujemo. Cjelokupna ova služba usmjerana je ka tom jednom, da dobijemo dar Svetoga Duha. Danas ćemo se naročito moliti da naš đakon otac Stefan dobije dar Duha Svetoga i da nadahnut njime nadahnjuje i druge. To je, draga braćo i sestre, velika i neopisiva tajna koja se događa pred našim očima.
Hvala vam velika što ste izdržali i zajedno sa sveštenicima iz Diseldorfa uspješno premostili vrijeme bez sveštenika u vašem gradu. Sada ste dobili sveštenika koji ima sve kvalifikacije, rođen je u ovoj državi, govori jezik, sposobna je i okretan mladić, odrastao u crkvi. I on i vi treba da naučite jednu stvar a to je da ste na početku puta i da će na tom putu biti iskušenja. Nemojte prestati da idete tim putem jer je pred vama veliki cilj a to je dostizanje vječnoga života, da se spasemo i od toga cilja je besmisleno odustati. Šta god sretnete na tom putu sjetite se ovoga dana i priziva blagodatne rose. Kada god vam bude teško i kada god ne budete imali u sebi života i ljubavi jedino što treba da činite sa svojim sveštenikom, jeste da opet i opet prizivate Cara Nebeskog Utješitelja Duga Svetoga, da dođe i da spali trnje vaših sagrješenja i da vam daruje život vječni. Amin, Bože daj!
