Na praznik Lazareve subote, 8. aprila 2023. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svetoga arhangela Mihaila u Filingen-Šveningenu. Vladika Grigorije je u čin čteca hrama rukoproizveo Leonida Zvajginceva. Nakon bogosluženja osvećena su slavska znamenja parohijana koji Svetoga Lazara Četverodnevnoga proslavljaju za svoga molitvenog zaštitnika pred Gospodom.
Praznična besjeda Vladike Grigorija:
Draga braćo i sestre, danas je čudesan praznik i juče je bio čudesan praznik i sutra će biti čudesan praznik a prekosutra je čudesna i Velika nedjelja. Onda dolazi onaj najčudesniji praznik Vaskrsenja Hristovog. Ovaj praznik prethodio je događajima koje ćemo proslavljati u sljedećoj nedjelji. Čuli ste ovo Sveto Jevanđelje u kome se vidi kako su apostoli voljeli Lazara, kako su ga voljele njegove sestre, što je prirodno, kako su ga voljeli Judeji, ljudi iz okoline, njegove komšije i kako ga je volio sâm Hristos. Taj Lazar beše očigledno neki dobar čovjek, dobre ljude nije lako ne voljeti. Ovdje se događa nešto izvanredno i nešto čudesno, nešto što nas podsjeća na sami početak i ono što se dogodilo pre svega. Zamislite, braćo i sestre, onaj trenutak kada još ništa nije bilo na ovoj zemlji definisano i jasno, samo je bio stvoren svijet i nije bio vjerovatno tako lijep kao što je danas, kao što su lijepe ove livade, polja i šume. Tada je Gospod stvorio čovjeka od zemlje, od praha zemaljskog, i još ništa nije bilo tako savršeno i završeno do jednog trenutka kada je Bog tom čovjeku rekao Adame, kada ga je pozvao i oživio. Mi iz toga, braćo i sestre, učimo da mi u ovaj svijet dolazimo kao živi na poziv Božiji. Danas u ovom Jevanđelju ponovo nam se otkriva to kada i kako je čovjek živ. Iako je Lazar umro i četiri dana je ležao u grobu, iako je, po rečima jedne od sestara, njegovo telo bilo u raspadanju, i još reče onu strašnu riječ u bolu i žalosti već zaudara, na poziv Hristov Lazare, izađi napolje, na poziv i na Njegovo izgovaranje Lazarevog imena, umrli ponovo oživljava. I nama se to sve čini čudesnim i strašnim, ali tako i jeste. Braćo i sestre, zar i mi tako ne oživljavamo svakoga dana kada nas Gospod pozove po imenu, ali ne samo Gospod nego kada nas pozove neko koga volimo, naš prijatelj i kaže naše ime Grigorije, Petre, Marta, Marija, Aleksandre, mi kao da oživimo. Kada majka kaže naše ime dok smo bili djeca, mi istoga trenutka oživimo. Kada muž koji voli svoju ženu kaže njeno ime, ona oživi ili kada ona kaže njegovo ime, on oživi. Niko ne može da sakrije u izgovaranju toga imena jednu veliku i neizrecivu tajnu – ima li tu ljubavi ili nema. Kada kažemo ime nekoga čovjeka ili kada ga pozovemo, već se u našem glasu osjeća kako i koliko mi volimo toga čovjeka i koliko taj čovjek za nas znači. To je velika tajna, braćo i sestre, i mi živimo od toga poziva i priziva, prije svega od poziva Božijeg a onda i svi i jedni drugima dajemo život. Zamislite, kada neko nekoga mrzi ili sa zlobom izgovara njegovo ime ili uopšte neće da izgovori njegovo ime. A kada neko nekoga voli, on stalno sa ljubavlju izgovara njegovo ime i tako ga čini da on živi i da jeste. U današnjem Jevanđelju Hristos nam to otkriva, braćo i sestre. Otkriva nam koliko je važno da nas prizove Bog u život i koliko je važno da to bude sa ljubavlju koja oživljava i umrloga. Taj događaj, braćo i sestre, je bio toliko snažan i toliko moćan da su svi oni i koji nisu vjerovali u Hrista, koja su ga poricali, koji su prijetili da će Ga kamenovati, kako kažu apostoli, ali svi oni su se pokolebali u svojim zlim namjerama i rekli ovaj podiže iz mrtvih, ovaj pozivom iz smrti vraća život. Onda su oni koji su imali neobičnu zavist prema Njemu još više počeli da Ga mrze hoteći da Ga ubiju i bili su Ga i to najstrašnijom smrću, razapinjući Ga na krst. Na vrhu krsta, po običaju, trebalo je da se napiše ime onoga koji je raspet. Oni su napisali Njegovo ime Isus Nazarećanin car judejski i nisu bili svjesni da time opet ko je On u stvari i otkrili su da je On Car Izrailjev. Ništa to ne bi značilo da On nije sišao u grob. Kada je sišao u grob i otišao u Ad i sreo sve umrle ljude, i kako kaže Jovan Zlatousti nije bilo moguće da smrt drži život u rukama. On je pokidao okove smrti i od toga trenutka mi kroz smrt prolazimo, mi koji vjerujemo u Hrista, i ulazimo u život. Nije više ono stravično stanje u kojem samo umiremo i ostajemo, nego prolazimo. Moramo umrijeti, moramo proći kroz smrt. Eto, Lazar koji je vaskrsao morao je opet proći kroz smrt ali opet ući u život. Kroz Lazara nam Hristos pokazuje kako će to biti sa nama, mi ćemo umrijeti ali on zna naša imena koja su zapisana u Njegovom vječnom umu, u Njegovom srcu. Mi smo kršteni, iako činimo bezakonja, iako činimo sve ovo što smo čitali u današnjem apostolu, opasno je, možda ćemo izaći na sud, strašno je, ali iznad svega toga je Njegova ljubav i na tu Njegovu ljubav treba da odgovorimo svojom ljubavlju. Braćo i sestre, svađaju se muž i žena, sin i otac, ćerka i majka, prijatelji ali ako svi oni znaju ovu istinu, istinu koja otkriva šta ubija i šta nas oživljuje, ubija nas mržnja a oživljuje ljubav, obija nas poricanje drugoga koji je pored nas a oživljuje priznavanje drugoga koji je pored nas a mi drugoga priznajemo kada kažemo njegovo ime, mi tada priznajemo da on jeste, da postoji i ne samo to nego da hoćemo da on postoji i da jeste. Eto, braćo i sestre, šta nam otkriva današnji čudesni praznik i da svako od vas zna da je Hristos vaš prijatelj, i da svako od vas zna da kada umre da će za vama plakati vaši najbliži i vapiti Gospode, da si Ti ovdje bio ne bi umro voljeni za kim žalimo. On će uvijek, ne samo Lazaru svome prijatelju, nego i meni najgorem od svih, i tebi boljem od mene, uvijek reći ustani i izađi iz smrti i ući u život. Amin Bože, da tako bude sa našim životima.
