VIDEO, EPISKOP GRIGORIJE, NOVOSTI

Besjeda Episkopa Grigorija na praznik Svetoga Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog – Mrkonjići

Ovo je mjesto na kome stojimo sa strahom i trepetom, mjesto na kome se pod srcem majčinim začelo, i onda iz utrobe majčine rodilo dijete, koje je koračalo ovim stazama. Onda kroz ovo polje otišlo dalje, vođeno bogočežnjom kod svoga strica, u manastir Zavalu da izučava Sveta Pisma. Mudri ljudi videvši ko je i kakvo je to dijete, izabraše ga za Episkopa ove zemlje. Izabrao ga je Patrijarh pećki Pajsije, kako je zapisano, vidjeći njegovo lice. To dijete, taj Episkop, taj čovjek je svjedok vaskrsenja Hristovog. Taj čovjek je naš najmiliji svetitelj, taj čovjek je naša utjeha, naše pribježište, naš učitelj i naš iscjelitelj – Sveti Vasilije Episkop hercegovački i Čudotvorac ostroški. Nema nikoga među nama, braćo i sestre, ko makar u mislima jednom nije naslonio glavu na njegove grudi, i nema nikoga, ko nije shvatio, u tom trenu, da su te grudi jastuk koji nam je Gospod poslao iz carstva nebeskog, da su te grudi i utjeha, i život, i miris carstva nebeskog. Imam jednog prijatelja koji je izvrstan teolog i ozbiljan naučnik. Jednom sam ga jedva nagovorio da ode kod Svetoga Vasilija. On mi je rekao učiniću ti to ali ti znaš da ja ne vjerujem u takve stvari, ipak sam ja naučnik. Došao je u Ostrog, čudio se zašto ljudi idu bosi pješke, zašto se tako muče. Na kraju je došao do Svetoga Vasilija. Tako je stajao sveštenik i on je, da bi ispoštovao običaj, prišao da poljubi grudi Svetoga Vasilija. Onda je čuo duboko i jasno disanje. Pošto je naučnik, počeo je da otkriva one odežde misleći da je neko nešto podmetnuo a disanje se stalno pojačavalo. Onda je, sav pretrnuvši, rekao ipak, ovdje leži život da bismo mi vjerovali u život. Tako više od trista i pedeset godina, braćo i sestre, Gospod nam kroz Svetoga Vasilija šalje utjehu, šalje nam vjeru, šalje nam nadu ali ono što je najvažnije i više od svega, uči nas ljubavi. Kako nas uči ljubavi? Da li je nekada nekoga Sveti Vasilije vratio neoblagodaćenog, neiscjeljenog, neutješenog?  Da li ga je odbacio i rekao nemam vremena, umoran sam, već toliko stotina godina vam pomažem, umorio sam se? Sve je to, draga braćo i sestre, svjedočanstvo onoga čemu se nadamo i čemu težimo, to je svjedočanstvo onoga zbog čega smo danas ovdje, to je svjedočanstvo onoga za čim svaka duša žudi a to je za neprestanom snagom, za neprestanim životom i za neograničenom ljubavlju. Mi živimo u ovom svijetu u kome smo u svemu ograničeni, ograničeni snagom, životom, voljom, sve čas imamo pa čas nemamo, sve čas hoćemo pa čas nećemo, sve čas možemo pa ne možemo ali sve vrijeme osjećamo i vidimo da negdje postoji to što ne može da se zaustavi, da postoji ta ljubav koja ne prestaje, da postoji ta dobrota koja ne posustaje, da postoji ta milost koja ne odustaje. To je, braćo i sestre, sve nama Gospod Isus Hristos Duhom Svetim i voljom Oca Nebeskog otkrio u jednom čovjeku koji se rodio na ovom mjestu na kome stojimo. Ta njegova ljubav rađa ljubav u ljudima, ta njegova ljubav je dovela i nas danas ovdje, i niko od nas neće biti umoran, neće biti neiscjeljen, neće biti ostavljen, neće ostati prazan samo pod jednim malim uslovom, da koliko je zrno gorušičino otvorimo svoje srce za milost i blagodat Božiju, ukoliko odškrinemo vrata našega srca da u njega uđe milost Božija. Vladika Maksim je došao noćas iz Amerike, privukla ga je ljubav Svetoga Vasilija. Bio je u Ostrogu, a jutros evo ga, sa nama! Ko zna odakle su ljudi jutros pristigli na ovo mjesto, ko zna koliko je ljudi pristiglo sa raznih strana na mjesto njegovog smiraja pod onu Ostrošku stijenu. Gledajte, čuda, braćo i sestre, on nije zaboravio ni srce svoje majke, nije zaboravio ni svoje rodno selo, nije zaboravio ničiju ljubav pa je tako i ovdje među nama. Nije zaboravio ljubav ljudi koji su ovo gradili, nije zaboravio ljubav sestara i braće koji ovo mjesto čuvaju i ukrašavaju, nije zaboravio ljubav ovih seljana, nije zaboravio ljubav ovoga grada i ove zemlje. Nikakvu ljubav nije zaboraio Bog i nikakvu ljubav ne zaboravljaju oni u čije se srce jednom uselio Bog, kao što je to srce Svetoga Vasilija. Zato je, braćo i sestre, i na nama danas da se borimo za ljubav, da se borimo slično kao Sveti Vasilije, da praštamo kada nas ruže, da se sjećamo tih riječi blaženi ste kada vas progone i kada reknu na vas svakojake rđave riječi lažući imena Hristovog rad. Zašto? Jer su i na Njega govorili svakojake rđave riječi. Da se sjećamo još više od toga, onoga što smo maločas čuli u Jevanđelju, a to je riječ koja glasi radujte se i veselite se jer je velika vaša plata na nebesima. Mi, Hercegovci, ne možemo da kažemo da je to nešto apstraktno – velika je plata vaša na nebesima. Mi među nama imamo svjedoka te plate koji je rođen među nama, koji je već, ovdje radi nas i radi našega spasenja, dobio tu platu. I šta radi sa tom platom Sveti Vasilije? Izobilno dijeli sa nama, braćo i sestre! Ne drži je samo za sebe, nije je prisvojio samo sebi, nego svakome ko mu dođe, on mu da od te plate, i to mu da toliko koliko može da primi, koliko je otvoreno srce njegovo. Zato danas, mili narode, najmilijeg Svetitelja, otvorite svoja srca i ništa drugo ne mislite nego samo gledajte da nikakvom mržnjom, zlobom, sujetom ne zatvorimo svoja srca i neko u njih uđe blagodat i milost koju će nam dati Onaj koji je izobilno primio blagodat i milost. Amin