EPISKOP GRIGORIJE, NOVOSTI, FRAJBURG

Besjeda Episkopa Grigorija na praznik Ulaska Gospoda Isusa Hrista u Jerusalim – Au (Frajburg)

U nedjelju, na praznik Cvijeti, 9. aprila 2023. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u Parohiji Svetoga Save, Crkvena opština Frajburg, u mjestu Auu.

Praznična besjeda Vladike Grigorija:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, danas slavimo jedan divan, čudesan, slavan, nezaboravan događaj. Ovih dana u tri dana slavimo nezaboravne događaje iz života Gospoda našeg Isusa Hrista. Prvo su bile Blagovjesti i onaj trenutak kada je Presveta Bogorodice čula glas arhangela koji je rekao Raduj se Blagodatna, Gospod je sa Tobom, blagoslovena si Ti među ženama, blagosloven je plad utrobe Tvoje, i na sve to došao je Njen odgovor, kada je Ona rekla da ne zna kako je to moguće na šta joj je arhangel rekao da će je sila Duha Svetoga osjeniti i da to što rodi biće sveto i nazvaće se Emanuil, što znači sa nam je Bog. Danas je ovaj mladić čitao riječ svetih apostola koja kaže sa nama je Bog. Juče smo slavili vaskrsenje Lazara Četverodnevnoga. Jedna od njegovih sestara kaže Hristu koji je došao u Vitaniju, čuvši da je Njegov prijatelj Lazar usnuo, Gospode, da si Ti bio ovdje, ne bi umro brat moj. Onda, kao što znate, Gospod zove Lazara i kaže, Lazare, tebi govorim, izađi i onaj koji se već počeo raspadati, uvezan u povoje, ustao je iz mrtvih i pokazao se svima, te mnogi povjerovaše u Isusa. Danas u Jevanđelju čitamo, kako jedna od tih djevojaka pere Svetim mirom Hristove noge a On kaže da je ona to pripremila za Njegov pogreb i onda ide u Jerusalim iako Mu tamo mnogi prijete govoreći da će Ga pogubiti, iako iz zavisti mnogi ustaju protiv Njega, i tu se ispunjuje ono proroštvo koje kaže da će car ući na magaričinom mladunčetu u Jerusalim i da je on spasitelj. Neki ljudi, ne znajući šta se tačno događa ali osjećajući veliko prisustvo Božije blagodati, uzeše palmove grančice i cvijeće i klicahu Mu osana, blagosloven kojim dolazi u ime Gospodnje. Draga braćo i sestre, ova sve tri praznika i ova Velika nedjelja u koju ulazimo, i sve što je povezano sa našim Gospodom Isusom Hristom povezano je sa nama zato što smo svi mi ikone Njegove, i ne samo da smo Njegove ikone i da smo po Njegovoj slici i prilici stvoreni, nego i naši životi su isto kao i Njegov život ispunjeni sa dvije krajnosti, jedna krajnost je bol, patnja i suza a druga je radost, život, mir i spasenje. Nema nikoga na zemlji, nema nijednoga rođenoga na zemlji kome će proći ovaj život a da ne osjeti bol, tugu i patnju. Nema nijednog na zemlji koji neće osjetiti sve ono što je i Hristos od ljudi dobio i osjetio, ljudsku zavist, ljudsku izdaju, ljudsku osudu, izdajstvo prijatelja, ostavljenost od onih od kojih se to nije očekivalo ali isto tako osjetiće i prijateljstvo, i ljubav, i radost, i iskrenost, i požrtvovanost ljudi oko Sebe. U početku Njegove propovjedi svi su krenuli da vide ko je Taj Učitelj, svi su izlazili, kako kaže Pismo, cijela Judeja je krenula da vidi ko je to. A onda kada su vidjeli da nije lako pratiti jednu takvu ličnost, kojoj mnogi zavide, mnogi su onda stali sa strane da gledaju i čekaju šta će biti i kako je bivalo sve teže tako je bivalo sve manje ljudi oko Njega. Danas na ovaj praznik neki ljudi, da li u velikom ili malom broju ne znamo, vikali su i pjevali osana na visinama, blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje, u gradu Jerusalimu. Samo za pet dana opet su neki vikali raspni Ga, raspni, ne znamo da li ih je bilo puno ili malo, ali su vikali. Međutim, sve to, braćo i sestre, i radost i tugu, i bol i užas ostavljenosti, i izdajstva i smrti podnio je Spasitelj. Sve to podnio je tako da nikoga od onih koji su Ga izdali, od onih koji su Ga pljuvali, od onih koji su Ga mrzili, nije nijednom riječju osudilo niti ima je uzvratio na isti način. Zato mi slobodno sa Svetim apostolom Jovanom kažemo za Njega da je Njegovo drugo ime ljubav. On je učinio ono što mi ne možemo. Razapet na krstu molio je Oca Nebeskog za one koji su Ga raspinjali čudesno, neizrecivo i neponovljivo oprosti im Oče, jer ne znaju šta rade. Braćo i sestre, mi ne možemo tako, mi smo slabi ali to je ideal našega života, to je ono čemu treba da težimo, to je ono što nam je zapovjeđeno, ljubav Božija, ljubav slična Njegovoj, da po tome budemo nasljednici, sinovi i kćeri i da po tome budemo učenici Hristovi, po toj neopisivoj ljubavi, jer i žalost i radost, biće i proći će. Proći će, kako kaže veliki apostol Pavle, i vjera i nada, sve će to proći, samo jedno neće proći, neće proći ljubav, neće proći Hristova i Hristolika ljubav, po kojoj i u kojoj mi nikoga ne osuđujemo i idemo sredinom između te dvije krajnosti, između krajnje radosti i krajnje tuge, idemo sredinom koja nas vodin u život vječni. U toj sredini treba da imamo entuzijazam za život, treba da imamo volju za život, treba da imamo ljubav prema životu i treba da budemo svjesni da će biti sa desne strane oni koji nam aplaudiraju, sa lijeve strane oni koji nam zvižde, sa desne strane biće oni koji pjevaju blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje sa lijeve biće oni koji viču raspni Ga, raspni.  Međutim, ako smo usmjereni prema Onome od koga smo stvoreni, prema Onome čija smo ikona, onda treba da idemo kao što je išao On jednostavno idući i voljeći i one sa desne i one sa lijeve strane, ne plašeći se onoga koji nam viče slijeva niti se puno predajući onome što nam viče sa desna. Znam, braćo i sestre, da je ovo veliki zahtjev, znam da je to velika zapovjest ali ako ne stremimo toj zapovjesti naš život pretvoriće se u neprestano lutanje sa desne na lijevu stranu a to će značiti da smo čas desno sa onima koji viču bravo, bravo a čas usmjereni lijevo prema onima koji vuču ua, ua. U tom slučaju mi ćemo ići od desne do lijeve strane puta, nikada nećemo ići pravo i to će naš život učiniti nesrećnim. Ali ako se ustrijemimo, jer riječ entuzijazam-bogonadahnutost upravo to znači, onda je moguće da idemo putem pravo a to je moguće jedino ako pred sobom imamo veliki cilj, kao što je naš Gospod imao veliki cilj, da dođe u ovaj svijet, da pokaže ljudima ljubav, da podnese za tu ljubav sve i samu smrt i da sa tom ljubavlju siđe u Ad, da pokida okove smrti i da vaskrsne u treći dan i svakome ko vjeruje u Njega da daruje život. Zato smo mi, braćo i sestre, danas ovdje, da se tome naučimo, da ne idemo desno-lijevo kao bezumnik ili čovjek opijen.  Zato smo tu da se učimo od Boga našega, od našeg Učitelja i Spasitelja, od našega Hrista i Brata i Prijatelja, koji je došao u ovaj svijet da nam taj put pokaže, put života. Zato i kažemo da je on put, istina i život. Zašto to kažemo? Zato što je sve ono što je rekao, zapravo i potvrdio svojim životom. Mi vrlo često, sveštenici, ljudi, hrišćani ili nehrišćani, mi tako pričamo, nekada uspiješno, nekada manje uspiješno,ali nam je teško da potvrdimo svojim životom. Padamo, ustajemo, ali On, Gospod, svaku svoju riječ potvrđuje svojim životom, koji zapečaćuje krstom i od njega pravi radosni znak, od najstrašnije teme smrti pravi prolaznu stvar, pobeđuje je i savlađuje, darovajući nam život večni. Zato braćo i sestre, danas postoji jedna lijepa simvolika danas u našem narodu, a to je da se nekako okrijećemo prema cvijeću. To zvuči malo sladunjavo i romantično, ali, pogledajte cvijet, kako kaže Sveto Pismo, pogledajte ljiljane u polju, nikad se ni Solomon u svoj svojoj slavi nije obukao kao jedan od njih, a vi ste svi meni važniji nego to cveće, koje sam tako lijepim stvorio. Ja ovih dana govorim ljudima i primjećujem da se ljudi čude, da je Crkva, Hram, kao vaza, može da bude malo ljepša, malo skuplja, može da bude jeftina, ali ta vaza bez cvijeća ne znači puno. Ali, kada stavimo cvijeće u nju, ona tek tada ima smisla, a tako isto i crkva kada je puna naroda, dobija svoj smisao. Cvijeće je nešto što nam isto tako najavljuje vaskrsenje, kako on nastaje, kako se cvijet otvara, kako je lijep i bitan, toliko je čudesan da nijedan umjetnik nije u stanju da smisli nešto lijepo poput cvijeta, jedino može da naslika cvijet koji vidi u prirodi. Danas slavimo taj praznik koji se zove Cvijeti, jer su ljudi bacali cvijeće pod njegove noge, znali su da ga je On stvorio. Ali, zapamtite, mi smo Božije najvažnije cvijeće u ovome svijetu i zbog toga treba da budemo radosni i zato nam današnji Apostol govori Radujte se i koliko god ja kao sveštenik to govorio ljudima, koliko god to govorio sebi, uvijek se uhvatim u tome da je nažalost u našim životima nekakon mnogo više tuge nego li radosti. I koliko god se trudim i tu stojim pred vama, ne mogu da ih pretvorim u radost, brinete se šta će biti sutra, brinete se za majku, brata, sestru, gde vam je sin ili ćerka, gdje vam je muž ili supruga, ljudi se brinu i to je tako i veliki dio našeg života jesu tuga, patnja i bol. Trudite se da to što vidite u cvijeću, to malo ulja, pa makar to bilo i četiri posto, kako mi je nekada rekao jedan Svetogorac, da makar jednom kapi radosti rastvorite svu onu žalost. Takva je moć radosti. Ovaj praznik kao i svi oni kojima hrlimo u susret jesu praznici radosti i sav naš život treba da se pretvori u radost i pretvoriće se u radost ali zato moramo izdržati sve ono što nam prijeti, kako rekoh, sa lijeve strane. Moramo da izdržimo tugu, bol, patnju, a to nećemo moći bez tih kapi radosti, to su one kapi radosti kada crpimo nektar imajući ljubavi prema Bogu i jedni prema drugima. Ja vas, na moju žalost, ne viđam često, draga braćo i sestre, i zato pričam malo duže i znam kako je živjeti u tuđoj zemlji, ali ne zaboravljajte da čak i kada ste živjeli u domovini, da je i tada bilo tuge i boli i uvijek će toga biti, baš kao i tuge i radosti. Na nama je uvijek da gledamo naprijed, da budemo borci za ono što je najvažnije, radost, ljubav i u tome je život. Amin, Bože, da tako bude.