U nedjelju, 28. avgusta 2022. u manastiru Uspenja Presvete Bogorodice u Himelstiru, liturgijski je proslavljena manastirska slava. Svetu arhijerejsku Liturgiju služio je Njegovo Preosveštenstvo Episkopa Diseldorfa i Njemačke uz sasluženje sveštenika: Branislava Čortanovačkog, Simona Turkića, Aleksandra Perkovića i đakona Aleksandra Debeljaka.
Prazničnu besjedu proiznio je Vladika Grigorije:
Draga braćo i sestre, danas je veliki praznik, danas je velika slava, danas slavimo uspenje Presvete Bogorodice, danas slavimo njeno usnuće, danas, možemo da kažemo, slavimo njenu smrt. Kao što postoje slavni i neslavni životi, tako postoje slavne i neslavne smrti. Slavne smrti su one koje nam pokazuju da je moguće kroz smrt proći i dostići život u punoći, u sasvim drugoj dimenziji koja znači vječnost i neprolaznost. Podsjetiću vas, braćo i sestre, na jedan događaj kojim je počelo naše spasenje. Naime, kada je Spasitelj rođen u vitlejemskoj pećini, četrdesetog dana po rođenju odnesen je u hram a u hramu je služio Sveti Simeon Bogoprimac. Tada se dogodilo ono sretenje, sretenje kome svi težimo, sretenje čovjeka i Boga. Bog je blagoizvolio da postane čovjek, da se rodi kao čovjek i tada je Bogočovjeka u hram donijela majka sa Josifom. A Simeon Bogoprimac vidjevši Ga, kaže onu čuvenu molitvu sad otpuštaš s mirom slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj; jer viđeše oči moje spasenije tvoje… Simeon je svojim očima vidio Spasitelja i prepoznao Ga kao prorok, kao neko ko ima duhovne oči da vidi dublje. Onda kaže jednu strašnu riječ Presvetoj Bogorodici, Majci Sina Božijeg, koji je radi nas ljudi postao Sin čovječiji, Majci Hristovoj tebi samoj probošće mač dušu, a to je značilo da će ona vidjeti smrt svoga Sina. Svaka majka i svaki otac, ne daj Bože da se to ikome više dogodi, kada izgube svoje dijete, lakše bi podnijeli da im mač probode srce nego da dožive takvu tragediju i sve to vide svojim očima. Simeon Bogoprimac objavljuje Bogorodici riječi spasenja oči moje vidješe spasenje, spasenja za sve ljude i za neznabošce, Spasitelj je tu, ali ipak joj na kraju kaže kako će mač probosti njenu dušu, njeno srce, vidjeće Njegovu smrt. Ona je vidjela Njegovu smrt, stajala je pod krstom, vidjela kako kopljem probadaju Njegova rebra, i sigurno je kroz njeno srce prolazilo to koplje ali ona nije odustajala, jer je osjećala, vjerovala i nadala se, da iza toga i iznad toga postoji život. Apostoli, učenici, učenice i sljedbenici Hristovi, svi oni su doživjeli tu smrt kao strašnu i neizrecivu tragediju. Nakon tri dana Hristos je vaskrsao. Najprije se javi ženama mironosicama a zatim i apostolima i pokazao im Se kao Vaskrsli, pokazao im je da je prošavši kroz smrt, smrt uništio, i da je prošavši kroz smrt, život darovao. Ono što je najvažnije za nas jeste što nam je On pokazao da nam je moguć prolazak kroz smrt, da je nama moguće da prođemo kroz smrt i da opet život nađemo. Njegov prolazak kroz smrt jeste kidanje okova smrti i dar života. Onda su apostoli nastavili da žive zajedno sa Presvetom Bogorodicom, i opet su kao ljudi, kao što smo mogli čuti sinoć na večernjoj službi u pjesmama koje smo pjevali, kao ljudi mislili da ona neće umrijeti, jer ipak je ona rodila Onoga koji je sa njima živio, koji je raspet i koji je vaskrsao. Bog je dao da oni vide i njenu smrt i da ona prođe kroz smrt. Neki ljudi kažu da to nije bila smrt, da se Bogorodica samo uznijela na nebo. Ona se jeste uznijela ali je prethodno umrla, kao što ljudi umiru, ali je otišla u naručje Sina svoga i Boga našega. To je za nas ljude nada, jer mi ljudi, braćo i sestre, gledamo smrt roditelja, gledamo smrt bližnjih, gledamo smrt drugih ljudi, i ako ima u nama imalo ljudskosti, to probada kao mač naše srce. Mi gledamo i život drugih ljudi oko nas, živote svojih bližnjih, roditelja, prijatelja, srodnika, supružnika, djece i za šta strahujemo, od čega strahujemo, strahujemo od toga da im se, ne daj Bože, oduzme život. I kada su naši bližnji stariji ljudi, nama je teško, preteško je ako su mladi. Danas govorim pred božijim oltarom, da koliko god se mi ljudi trudili da izbjegnemo smrt, susrešćemo se sa smrću naših bližnjih ali i sa svojom sopstvenom. Nema nijednoga, ne postoji nijedan, eto, ni majka Božija to nije mogla, ne postoji nijedan čovjek koji može da izbjegne smrt. Sve zavisi od nas, zavisi kako ćemo tom strašnom događaju pristupiti. Da li ćemo pristupiti kao oni koji imaju nade, da li kao oni koji imaju vjere, da li kao oni koji vjeruju u Onoga koji je smrt pobjedio ili ćemo čitavog života provesti u kukavnom i nesvjesnom strahu. Zato je, braćo i sestre, mudrost života, sa jedne strane, držati sjećanje na smrt, kako su govorili sveti oci, biti svjestan smrti, a sa druge strane, imati nadu u život, vjerovati u život, željeti život, voljeti život, strijemiti ka životu, po svaku cijenunse hvatati za život, a to za nas hrišćane znači hvatati se za Hrista. Hristos je naš život, kao što je život bio za onu koju danas slavimo. Kao što je život za majku njen sin, njena ćerka, kao što je život za prijatelja prijatelj, za brata brat ili sestra, za oca sin. Ne može brat sestri pomoći, niti otac sinu, nego nam može pomoći samo Onaj koji smrt pobjeđuje, Onaj koji je smrt pobjedio. Ni Majka Božija ne bi našla spasenje da Sin njen nije pobjedio smrt i da nije vaskrsao, a kamoli mi ljudi. Zato smo mi, braćo i sestre, danas u crkvi, neko svjesno, neko nesvjesno. Od čega smo pobjegli u ovaj hram? Od smrti. Čemu smo pribjegli? Životu. Šta radimo kada sjednemo za trpezu da jedemo? Hranimo se da ne bismo umrli, da ne bismo umrli od gladi. Šta radimo kada dođemo na Liturgiju? Jedemo hljeb života, da bismo živjeli, da bismo se već ovdje i sada osposobljavali za ukus života vječnoga. Eto, braćo i sestre, kakav dar imamo, kakav je dar ova božanska služba. I ono drugo Jevanđelje koje smo danas čuli, govori nam, i opominje nas, da oprostimo jedni drugima dugove naše, kako Bog oprostio nama, i da On oprašta nama bezbroj stvari, bezbroj tajnih i javnih naših grijehova. Kako On nama tako oprašta, onda smo i mi dužni jedni drugima oprostiti da ne bismo bili kao onaj današnji nepravedni sluga iz Jevanđelja. Da se vratimo Presvetoj Bogorodici. Naučimo se, braćo i sestre, da stojimo pred krstom, da ne bježimo ispod krsta. Naučimo se od nje da pitamo Gospode, zašto su te razapeli ljudi, kada si ih ti liječio od bolesti, otvarao im oči, dizao ih sa nosila, vaskrsavao iz mrtvih a Oni te razapinju. A On sa krsta odgovorio bi njoj i svima nama onim čudesnim riječima, onom neobičnom i neopisivom molitvom oprosti im Bože, jer ne znaju šta rade. Zašto je Bog to rekao, zašto je Hristos to rekao sa krsta? Zato što hoće da se svi ljudi spasu, zato što hoće da ljudi živi budi, zato što nas je stvorio da budemo živi a ne da umremo. Zato, braćo i sestre, ako hoćemo da živi budemo moramo da se naučimo i od Hrista i od Presvete Bogorodice da kroz smrt prođemo dostojanstveno, da kroz smrt prođemo kao oni koji vjeruju u život. Biće tamno, biće mračno, biće strašno ali ako imamo nade da će na kraju biti život, izlaz u život onda ima smisla potrpjeti. Da vas Bog blagoslovi i da nam daruje takvu vjeru, da ne bježimo od krsta, da ne bježimo od smrti, da se ne sakrivamo od nje, nego da joj idemo u susret kao oni koji vjeruju u život. Amin, Bože daj.
