EPISKOP GRIGORIJE, MINHEN, NOVOSTI

Besjeda Episkopa Grigorija na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice u Minhenu

U nedjelju, 04. decembra 2022. godine, na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svetoga Jovana Vladimira u Minhenu. Episkopu su sasluživali sveštenici Eparhije i minhenskog Sabornog hrama. Na radost svih, tokom Svete Liturgije u čin đakona rukopoložen je teolog Arsenije Jovanović iz Minhena. Nakon bogosluženja, u prostorijama crkvenog centra, održana je duhovna tribina u sklopu koje je promovisana nova knjiga Episkopa Grigorija Nebeska dvorišta. Učešće su uzeli minhenski sveštenik Dragiša Jerkić i autor knjige Episkop Grigorije. Vladika je okupljenom narodu govorio na razne teme, počevši od pojma praznika u crkvenom miljeu i svakodnevnom životu hrišćana, o čovjeku kao biću svetijem i uzvišenijem od svakog ovozemaljskog hrama, o unutrašnjoj borbi i strahu od smrti.

Praznična besjeda Vladike Grigorija:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, srećan nam i blagosloven ovaj divni praznik kojim danas slavimo Vavedenje Presvete Bogorodice, da njenim molitvama, blagoslovom, njenom dobrotom, njenim pokrovom, njenom čistotom danas svaka glava, svako srce, svaka duša ovdje, u ovom hramu, bude pokrivena, iscjeljena, osvećena, jer je ona od početka označena, izabrana, osvećena da nama donese osvećenje i da nam donese spasenje zajedno sa Spasiteljem našim, koji se smirio do te mjere da On, koji je širi od nebesa, koga ne može obuhvatiti vasiona, spusti Sebe pod njeno srce i stane u njenu utrobu radi našeg spasenja. Danas slavimo dan, braćo i sestre, kada su roditelji Presvete Bogorodice doveli mali djevojčicu, od oko četiri godine, u jerusalimski hram. Nisu dugo imali djece, bili su u godinama, molili su se usrdno i Bog im je dao dijete i oni su uživali svega nekoliko godina, gledajući njenu ljepotu i dobrotu i onda su htjeli da uzvrate Bogu tako što su je odveli da služi u hramu, u tada najsvetije mjesto na svijetu, u jerusalimski hram. Jerusalimski hram bio je podjeljen na pet nivoa, na dva osnovna, na svetinju i na svetinju nad svetinjama. Nivoi su bili raspoređeni tako što su u prvom nivou stajale žene, u drugom muškarci, u trećem sveštenici, četvrtom prvosveštenik i u petom je bila svetinja nad svetinjama. Prvosveštenik je jedanput godišnje ulazio u svetinju nad svetinjama. Bio je strog zakon i ako bi neki čovjek ušao u svetinju nad svetinjama bio bi pogubljen. A gledajte sada šta se događa na kraju Starog zavjeta i na početku Novoga, kojeg najavljuje Jovan Krstitelj, a koji počinje ovim današnjim praznikom kao predskazanjem. Pred djevojčicu Mariju izlazi prvosveštenik i provodi je kroz svih pet dijelova hrama, i tamo gdje stoje žene, i tamo gdje stoje muškarci, i tamo gdje stoje sveštenici, i tamo gdje stoji prvosveštenik i uvodi je u svetinju nad svetinjama. Taj prvosveštenik nam otkriva da nema veće svetinje od čovjeka. Otkriva nam se kroz Presvetu Bogorodicu da nema ni razlike između muškoga i ženskoga, jer ona bijaše žena. Pokazuje nam šta će nam Spasitelj donijeti kroz Presvetu Bogorodicu primivši našu prirodu, naše smrtno tijelo. Otkriva nam da će pokazati da nema ničeg svetijeg od čovjeka i da nema hrama većega od onoga što je Bog sebi napravio za hram a to je čovjek, to je Bogorodica. Ima jedna crkvena pjesma, koju mnogo volim, i jedna rečenica kaže hramu si služila i hram si postala. Kada je završila svoje služenje u hramu, kada je trebalo da se uda po jevrejskom zakonu, oni su izabrali nekoliko pravednih ljudi, jer je ona odlučila da bude dijeva. Do tada to niko nije imao pravo, niti su po zakonu žene mogle dati takav zavjet djevičanstva u tom izabranom narodu Božijem. I ispunili su njenu želju, jer su vidjeli njenu dobrotu, njenu posvećenost, njenu čistotu. Udali su je za jednog rođaka da je čuva i pazi, koji se zvao Josif. Jednoga dana došao je arhangel Gavrilo i rekao joj one čuvene riječi raduj se, blagodatna. Kroz nju je to rekao svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu. I rekao je gle, rodićeš Sina i daj Mu ime Emanuil, što znači sa nama je Bog. I kao što znate, ona ga je pitala, kako će to biti kada ja ne znam za muža, a on joj je odgovorio Sila Svevišnjega osjenićete i Ono što rodiš biće sveto. I rodio se Spasitelj, i išao kroz ovaj svijet, propovijedao blagu vijest ljudima, iscjeljivao bolesne, podizao mrtve, otvarao oči slijepima, podizao hrome, otkrivao ljudima koliko Bog voli čovjeka, toliko da je Sina Svoga Jedinorodnog poslao u ovaj svijet da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da bude živ. Onda, jednoga dana ušao je u hram, i u hramu vidio trgovce, koji su od svetinje hrama napravili trgovački dom, i jedini put se tada ražestio. Nije se ražestio ni kada su ga pljuvali, ni kada su ga šibali nego samo kada su od hrama napravili ono što hram ne treba da bude. Savio je bič i istjerao trgovce napolje a oni su, zajedno sa prvosveštenicima, trgovci, sveštenici i zakonici i pravnici, odlučili da Ga ubiju. Zamislite šta je bila presuda, šta je bila njihova glavna osuda?! Neki svjedok, lažni svjedok, čije svjedočanstvo Hristos nije htio da poriče, rekao je kako je Hristos kazao srušiću ovaj hram i ja ću ga podići za tri dana. A oni su mislili da On govori o hramu jerusalimskom. Oni su govorili na sudu ko može srušiti ovaj hram i podići ga za tri dana. On više nije govorio o hramu zidanom nego o hramu Tijela Njegovog, o hramu koji je svaki od nas, jer je On znao da nije čovjek radi subote nego subota radi čovjeka, i znao je da nije hram veći od čovjeka i da je hram tu zbog čovjeka a ne čovjek zbog hrama. Zato je, braćo i sestre, osuđen Hristos. Tada je prvosveštenik razdrao svoje haljine i rekao šta nam više treba, raspnite Ga. Onda se dogodilo da su Ga razapeli a On je sa krsta raširenih ruku govorio Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade.

Sahranili Ga u grob, navalili veliki kamen i On je vaskrsao u treći dan i izašao pred svoje učenike i apostole, pred Svoju ožalošćenu Majku i otkrio im da Bog neće da čovjek bude mrtav, da Bog neće da čovjek ne živi, nego da Bog hoće da čovjek živi, i naše tijelo, našu prirodu uznio na nebesa i sjeo sa desne strane Boga Oca. To je, braćo i sestre, tajna koju nam ovaj praznik danas nagovještava. Nagovještava nam koliko je važan i svet čovjek, koliko čovjek može biti važan, i uči nas onome što je najvažnije, šta je tajna ovog Jevanđelja koje smo danas pročitali, ko je bližnji moj, šta da radim da steknem spasenje, šta znači zapovijest voli Boga i bližnjega svoga kao samoga sebe. Ko je bližnji moj? Onaj koji mi čini milost! Ko treba da čini milost, kome ja treba da činim milost? Svakome od vas! Kome vi? Svakome! Ne postoji niko koga smijemo dirati, jer svako je hram. Kada god dirnemo drugoga čovjeka, kada ga god povrijedimo, hram Božiji smo povrijedili, braćo i sestre. Oskrnavili smo ono što je stvorio Bog… Samarjanin se smatrao u tom društvu posljednjim čovjekom, a učinio je milost, i Jevanđelje kaže da je bližnji onaj koji ti čini milost. Ima jedna knjiga koju veoma volim i zove se Dnevnik seoskog sveštenika, napisao je jedan veliki pisac, koja se završava riječima sve je milost, odnosno samo milost nas može spasiti. Sveti Jovan Zlatousti kaže milost drži Boga za vrat– kakva rečenica?! Milost će učiniti da će nas Bog spasiti… Jedno zauvijek da naučimo, braćo i sestre, koliko smo mi važni Bogu. Eto, zašto nam je važan ovaj hram, zašto mi dolazimo u hram? Jedna pjesma, svetoga pjesnika, kaže evo me pred dverima Tvoga hrama oskrnavljen sam, svoj hram donosim. Čime smo ga oskrnavili? Riječima, bludom, prejedanjem, opijanjem, a najviše ga skrnavimo kada drugima ne činimo milost i kada nismo milostivi čak ni prema samome sebi, jer mi, kako kaže Jevanđelje, sami tijelu svome griješimo i zaboravljamo da je ono hram Božiji. A kako se ovaj hram osvećuje? Našim molitvama, našim suzama, našim uzdasima. I šta bi bio hram kada u njemu ne bi bilo ljudi? Ništa! Zidina, obična zidina! Ali kada čovjek uđe u hram, bilo jedan, dva, tri ili više ljudi, tu je Bog. Kada nas danas ima ovoliko, braćo i sestre, zar nije Bog među nama? Mislite li da Bog, koji je stvorio tako složeno biće, tako složen organizam, hoće da to sve propadne? Neće, braćo i sestre, On hoće da se to spase. On nam govori kako, uči nas preko Presvete Bogorodice kako. Kakva je ona bila? Smirena, trpeljiva, hrabra, odlučna, po svemu sveta. Zamislite kako joj je bilo ispod krsta, kada govori Sine moj, zašto Ti ovo ljudi čine, zašto Te razapinju oni kojima Si samo milost činio, a On njoj, i svima nama danas odgovara, obraćajući se Ocu Svome govoreći oprosti im Oče, jer ne znaju šta rade. Mi kada god jedni drugima činimo nešto osim milosti, neku nemilost, kao da ne znamo šta radimo. Zato smo danas tu, braćo i sestre, da se podsjetimo šta treba da radimo, da stanemo pred Lice Božije, pred lice Majke Božije, da oprostimo svima onima koji su nam učinili neku nepravdu. Zašto? Zato što nas On uči tako, zato što je On Trpjeljiv, i zato što On kaže oprosti im Oče, jer ne znaju šta rade. A zašto mi još više treba da opraštamo nego On? Zato što mi često griješimo, prema bratu, prema sestri, prema bližnjem, bilo ko da je, prema suprugu, prema supruzi, otac prema sinu, sin prema ocu, brat prema bratu, svako prema svakome. Kada Bog nas trpi takve, zar ne bi trebalo da i mi trpimo jedni druge, pa i one koji su nam nepravdu učinili?! Eto šta nas uči današnji dan, braćo i sestre. Divna slava, divan primjer, ali mi primjere ne čitamo, ne slušamo. Gledajte šta sam vam rekao, prvosveštenik je proveo kroz cijeli hram i uveo u svetinju nad svetinjama, gdje samo on smije da uđe, uveo je jednu djevojčicu, žensku osobu. Zato što je bio bogonadahnut! Nije to učinio da bi prekršio zakon,  nego zato što mu je Bog tako rekao i zato što je Bog htio da nam pokaže kako je čovjek veća svetinja od svetinje nad svetinjama. Kada je tako, braćo i sestre, onda neka tako i bude i da tako danas provedemo ovaj dan i da se pod naše srce kao pod srce Presvete Bogorodice, uz naše pokajanje, uz naše smirenje, uz naše trpljenje useli Bog, a On to hoće, On kuca, kako kaže Jevanđelje, pred vratima našeg srca. Na nama je samo da mu odškrinemo vrata srca i kažemo da, dođi Gospode. Amin, Bože daj.

Foto: Nikola Kulaga