EPISKOP GRIGORIJE, NOVOSTI, HAMBURG

Besjeda Episkopa Grigorija o bogatašu i Lazaru – Hamburg

U nedjelju 22. po Duhovima Episkop Diseldorfa i Njemačke boravio je u kanonskoj posjeti Crkvenoj opštini Hamburg. Sveta arhijerejska Liturgija služena je u hramu Svetoga arhangela Mihaila, načalstvovanjem Episkopa Grigorija a uz sasluženje sveštenstva hrama i molitvenim učešćem vjernog naroda parohije. Nakon bogosluženja u crkvenoj sali održan je razgovor Vladike Grigorija sa okupljenim narodom na razne teme iz hrišćanskog i društvenog života današnjeg čovjeka. Za sve prisutne pripremljena je bogata trpeza ljubavi.

Jevanđeosku besjedu proiznio je Episkop Grigorije:

Draga braćo i sestre, ovo je čuveno Jevanđelje o bogatašu i Lazaru. O ovom Jevanđelju mnogo puta su ljudi govorili, propovjedali, tumačili ga na razne načine ali koliko god da je jednostavna ova priča i koliko god da sama u sebi nosi i tumačenje, uvijek možemo o njoj iznova da razgovaramo. Ova priča govori o tome kako je čovjeku opasno da zaboravi, da prezre, da ne vidi svoga bližnjeg, svoga brata pored sebe, makar on bio najmanji, najneznatniji i najnebitniji u njegovom životu. Ispred kuće jednoga bogataša ležao je jedan ubogi bolesnik Lazar, sav u ranama, vjerovatno od neke opake bolesti, neki kažu da su to bili čirevi i psi su dolazili da ližu njegove rane. Gle, šta je zanimljivo, taj Lazar nije, kao što obično ljudi misle, zavidio bogatašu i mislio o tome kako bi on volio da bude na njegovom mjestu. Sve što je Lazar želio je da jede od mrva koje padaju sa trpeze gospodareve. Na drugoj strani, gospodar ne samo da nije vidio Lazara nego nije vidio ni Boga, nije ništa mislio o Bogu nego je mislio samo o sebi. Gospodar je bio jedan egoističan čovjek a to vidimo po tome što je stalno priređivao sebi gozbe. Onda se događa i jednome i drugome nešto što je vrlo važno, što će se svima dogoditi i na šta svi zaboravljaju tokom ovog života, a to je čas smrti. Umriješe i jedan i drugi, i jednog i drugog sahraniše a onda dolazi ta muka i sud, ili to što nazivamo paklom. A šta je pakao, braćo i sestre? Upravo ono što je izabrao bogataš za vrijeme svoga života. Pakao je odjeljenost od Boga i odjeljenost od bližnjega svoga. Zato se i kaže u ovom Jevanđelju, između vas i nas je velika i nepremostiva provalija. Taj pakao nije namjenio Bog ni bogatašu, ni bolesnom siromahu Lazaru. Taj pakao mi ljudi biramo ovdje na zemlji, u ovom životu a to vidimo iz ovih riječi bogataševih, kojima moli Avraama praoca u čije naručje svi odlazimo, da Lazar ode tamo i da kaže njegovoj braći da ne čine to što je on činio, da ne budu takvi kakav je on bio i još moli Avraama da dođe Lazar preko te provalije i da ga malo dodirne, da umoči prst i dotakne mu jezik da ne gori u plamenu, plamenu neljubavi, plamenu koji je sâm izabrao u ovome životu. Priča se nastavlja, Avraam odgovara bogatašu koji se sada muči i kaže ne mogu ja sada da šaljem tamo Lazara, imaju oni Mojsija i proroke pa ako njih ne poslušaju, neće poslušati ni ako neko iz mrtvih ustane i dođe među njih. Siromašni Lazar je zadobio carstvo nebesko, jer nije bio ni zavidan, ni loš, ni proklet nego je samo trpio svoju muku i jedina njegova želja je bila da se najede od mrva koje padaju sa trpeze toga bezumnoga gospodara. Pogledajte, braćo i sestre, ovu riječ i ako neko iz mrtvih ustane i bude im govorio oni mu neće vjerovati! Ustao je iz mrtvih Gospod Isus Hristos i mnogi ljudi i danas Mu ne vjeruju. I mi smo, braćo i sestre, na tom ispitu, da Onome koji je umro za nas, koji je spustio Sebe do Ada, do krajnjeg ništavila, do nebića i ustao iz mrtvih, pokidao okove i lance smrti, i sada je na nama da li ćemo povjerovati Njemu i Njegovim riječima ili nećemo. To je ovaj dan, ovaj čas, ova služba kada prihvatamo istinu o vaskrsenju, tako se zove i ovaj dan na ruskom jeziku, tako je ovaj dan uvijek slava događaja vaskrsenja iz mrtvih. Toliko je Bog Milostiv da je ipak na kraju poslao Nekoga da dođe iz mrtvih i da nam kaže da postoji život i da nas utješi i da nas opomene da ne budemo bezumni na dva načina, prvi način bezumlja je da ne mislimo na Boga tj.na vječnost i na život u pravom i najdubljem smislu te riječi a drugi način je da ne vidimo jedan drugoga kao svoga vječnog brata. Egipatski sveti monasi govorili su kada vidiš bližnjega svoga, vidio si Boga svoga, zamislite te riječi. Zašto? Zato što je u svakom bližnjem Bog. U tom Lazaru koji je tu ležao je bio Bog a bezumni bogataš se ponašao kao da ne postoje ni Bog ni Lazar. Zato je današnja služba, braćo i sestre, toliko važna. Mi u svakodnevnom životu lutamo i onda dođemo na ovu službu gdje treba da se podsjetimo na ovakve stvari i zato nam se i čita jedna ovakva priča. Niko od nas vjerovatno neće uspjeti da bude neki bogataš koji svaki dan može da priređuje gozbe ali svako od nas može da zgriješi i da ne vidi onoga pored sebe. To je ono na šta treba da se opominjemo i čega treba da se čuvamo. O bogatstvu je već mnogo toga rečeno. Mudrosti na tu temu možete naći sada na svakom koraku. Kaže jedna poslovica kako možeš za novac da kupiš kuću ali ne možeš dom, možeš za novac da kupiš krevet ali ne možeš san, dalje možemo sami nastaviti sa nabrajanjem i reći možeš za novac da kupiš prijatelje ali to će biti lažni prijatelji, čak će ti biti podmukli neprijatelji. Zato je novac nešto što nije toliko bitno. Zamislite da je nesrećni bogataš samo dvaput dao hrane Lazaru možda bi ga to spasilo kao ona glavica luka o kojoj je pisao Dostojevski. Braćo i sestre, ovdje smo da se tome naučimo a ta nauka nije laka i teško se u životu primjenjuje. Zato smo uvijek i iznova na ovoj Svetoj Liturgiji da se molimo i da se podsjećamo na dvije stvarnosti, na Boga pred čijim licem stojimo i bližnjih pored kojih stojimo, ma kakvi oni da su, ubogi, kljasti, bolesni, siromašni, sumorni ali bez njih nam nema spasenja. Amin Bože, da se tome danas naučimo.