EPISKOP GRIGORIJE, NIRNBERG, NOVOSTI

Besjeda Episkopa Grigorija o srcu kao tački na kojoj stoji naše biće – Nirnberg

Tokom svoje višednevne kanonske posjete Crkvenoj opštini Nirnberg, Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke g. Grigorije služio je u nedjelju, 06. novembra 2022. godine Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svetih Kirila i Metodija. Nakon pročitanog odjeljka iz Svetog Jevanđelja po Luki, Vladika Grigorije je održao besjedu vjernom narodu.

Besjeda Episkopa Grigorija:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, ovo je Jevanđelje po sebi jasno, jer je jasna priča ali je jasno i zbog toga što ga Sam Gospod tumači i pojašnjava. Koliko god da pažljivo slušamo riječ Božiju, riječ Gospodnju, blagu vijest, kako se zove ova riječ i ova Knjiga iz koje čitamo – Jevanđelje, nešto nam uvijek promakne zato što smo mi po prirodi bića sa slabom pažnjom. Kada Gospod priča ovu priču mi zamišljamo neku njivu, pa zamišljamo trnje, pa zamišljamo ptice, pa se malo prepadnemo kada pomene đavola a promakne nam jedna riječ koja se pominje nekoliko puta a ta riječ je srce. Tvrdo srce, otvrdlo srce, srce pretvoreno u kamen i dobra zemlja o kojoj je riječ, koja je u stvari glavna tema ove priče. Koja je to dobra zemlja, na koju padnuvši zrno riječi Božije donosi dobri rod? Ta njiva, ta zemlja, braćo i sestre, to je naše srce. Naše srce je tačka na kojoj stoji naše biće, naše srce je srce našeg bića i centar našeg postojanja. Još jedan od starozavjetnih proroka je rekao daj mi srce svoje, govori Gospod, pa da vidim jesi li Moj. Draga braćo i sestre, ne treba da nas plaši ova priča, ova priča, treba da nas ohrabri, kao što uvijek čini Sveto Jevanđelje. Ako gledamo površno vidjećemo da ima prostora za strah, pa ćemo reći oh, ja sam taj nepažljivi čovjek koji vrlo često brigama i željama da veću prednost nego srcu, a brige i želje su ono trnje koje naraste oko našeg srca i ne može da iznikne zrno koje je posijano u dobru zemlju. Brige i želje, kako kaže jedan istočnjački mudrac, su drva i vatra, brige su drva a želje su vatra i one pale i spaljuju sve oko sebe. Zato je uvijek u svakoj mudrosti bilo važno, naročito asketskoj, mnogi mudraci govorili su nemojte da se brinete i nemojte da imate želje koje su nerealne, to ne znači da su mudraci govorili kako ne treba razmišljati. Veoma je različito reći nemojte da razmišljate od nemojte da se brinete. Različito je imati volju i želju za spasenjem i za nečim vječnim i čestitim od naših želja koje su ispunjene sujetama. Braćo i sestre, ima još nešto gore od briga i želja a to je kada otvrdne naše srce, kada se pretvori u kamen, pa kakava god riječ ili sjeme riječi Božije da padne na njega, ono ostane tako na površini, ne može da se ukorijeni i onda lako suša, vjetar, đavo ili bilo kakva ptica ovoga svijeta dođe i pozoba to zrno sa tako otvrdlog srca. Kada otvrdne naše srce? Kada smo se malo riješili i briga i želja ali kada mi onda ne činimo glavnu stvar koja nam je zadata a to je da volimo svoje bližnje, da volimo sve svoje bližnje, da volimo svijet u kome živimo i sve što je u tome svijetu, jer je to Bog stvorio i to tako da ih volimo, da ih ne osuđujemo, da im ne sudimo, da im ne presuđujemo, bilo da su loši bilo da su dobri. Zapamtite ovo, kao Boga vas molim! Sa tim se čitavog života borim. Lako mi je da volim one koji su dobri ali ni njih voljeti nije lako, jer ja često nisam dobar ali kada volite one koji vas ne vole tada se događa nešto čudesno sa vašim srcem, vrši se duboko oranje njive vašeg srca, to boli, ali tada vaše srce, kada volite one koji vas ne vole i kada praštate onima koji su vam nanijeli bilo kakav bol i tugu, tada se obrađuje njiva vašeg srca i postaje plodna zemlja. Znam da je ovo teška riječ, znam da ljudi kažu uh, nemoj sada da voli i one koje nas ne vole. Moramo da volimo one koji nas ne vole! Jedino tako ćemo spasavati svoje srce od otvrdlosti, od onoga što je pogibao za naše srce. Treba nekada čuti te jednostavne mudrosti. Jedan mudrac kaže svetlost kada podjeliš sa nekim, svojom svijećom upališ drugu svijeću, ništa se ne gubi od svjetlosti ali kada dijeliš mržnju, kada dijeliš mrak, kada dijeliš brigu onda se samo povećava tama. Kada voliš ljude koji tebe ne vole tvoje srce postaje toplo kao topla zemlja, tvoje srce se tada obrađuje, jedino se tako srce obrađuje dobro. Kada ispunjavamo tu zapovjest Novoga zavjeta da ljubimo Boga i da ljubimo bližnjeg kao samoga sebe. To je, braćo i sestre, zapovjest za kojom mi idemo. Često ljudi pitaju treba li da postim, treba li da se krenem tamo ili vamo, kada treba da ustanem i milion beskorisnih stvari pitaju a jedno je potrebno, da čujemo i da slušamo riječ Božiju ali da je slušamo tako da ona kada padne na zemlju srce našega, da se tu primi, da ostane i da mnogi rod donese. U svakom drugom slučaju postoji opasnost da uzalud ovdje stojim, da uzalud ovo Jevanđelje čitamo, da uzalud ovu službu služimo ali ako srce naše otvorimo onda će cijelo biće naše biti otvoreno za Boga, za riječ Božiju i tako za drugoga, za bližnjega, za ovaj svijet. Mi nećemo mrziti nikoga ali to što nećemo mrziti nikoga će donositi mnogi rod, to će umnožavati našu ljubav, jer ona ima to svojstvo da onda kada se dijeli tada se i umnožava, kao sjeme. Sijač baca sjeme po njivi a onda dođe žetva rodne njive i roda biva više nego sjemena. Tako treba i mi da pustimo da to sjeme padne u tu našu njivu, naše srce, koje nije zaparloženo nikakvim brigama i željama i koje nije otvrdlo dotle da ne može u njemu niša da se primi. To je braćo i sestre, naša vjera, naše Jevanđelje, to je ono što će sve naše organe učiniti da se pretvore u jedno veliko srce i ljudi će onda gledati u nas i gledajući reći pa i mi hoćemo da idemo i da budemo takvi, da budemo po riječima Jevanđelja svjetlost svijetu i so zemlji. Nisam često ovdje među vama i zato dugo pričam, imam potrebu da vam sve ovo kažem i imam potrebu da vas naučim i govorim vam ovo iz ličnog iskustva, ne samo iz iskustva što sam volio i bio voljen nego iz iskustva što sam mrzio i bio omražen i što sam se brinuo i imao želje i što sam shvatio da i pored svega toga Bog nam je dao pokajanje za spasenje, pokajanje kojim možemo svako trnje da pokosimo, kojim možemo svaku tvrdoću srca da omekšamo kao rosom, kao kišom, suzama, suzama pokajanja. Suze nam trebaju, braćo i sestre. Suze a ne ogovaranja, suze a ne klevetanja, suze a ne zavist, treba nam rosa za naše srce. Ne treba nam ništa što će ga okameniti, ne treba nam led, treba nam rosa i to topla rosa kakva je toplina suza. A šta poslije suze dolazi, čemu je suza preteča? Osmijehu, braćo i sestre. Ne zna se smijati onaj koji nije plakao. Lijepo se smije samo onaj koji zna iskreno i u tajnosti da plače. Zato, braćo i sestre, kada već idemo u crkvu i kada već slušamo Sveto Jevanđelje onda treba od njega i da se učimo a ono je blaga vijest za nas i otkriva nam da se naše srce, da se dubina našeg bića skrivena u srcu uvijek može obnoviti i da Bog čuva naše srce. Mi zgriješimo jezikom, mi zgriješimo tijelom, mi zgriješimo umom, mi zgriješimo svačim i samo malo pokajanja i naše srce se probudi i sve ono se obnovi i naše tijelo, i naš pogani jezik. Moramo da znamo da jezik najčešće iznosi ono što je u srcu skriveno. Kada vidite ili čujete brata ili sestru da govore nešto ružno, opomenite ih i recite nemojte to da govorite, pa nije takvo tvoje srce i vidjećete kako se čovjek postidi. Recite to sami sebi. Bezbroj puta se ispostavilo kao tačno. Hiljadu ljudi sam sreo koji izgledaju kao neke varalice, obmanjivači, prevaranti, klevetnici, zavidnici ali kada malo dublje pogledaš i onda kažeš sebi nije ovaj čovjek tako loš, pa nije njegovo srce takvo, hajde malo da sklonimo to trnje kojim on maše, pa da vidimo njegovo srce, a kada dođemo do njegovog srca i kada dotaknemo ljubavlju njegovo srce ono loše sve odjednom nestane i on se obraduje i kaže vidi, ja imam srce, nisam ni ja čovjek bez srce. Nijedan čovjek nije bez srca. Zato je, braćo i sestre, ova priča toliko važna i ne treba da je posmatramo površno i ne treba da je posmatramo samo spolja i da ne gledamo u ptice i na trnje nego da gledamo u svoje srce. Srce nam je najvažnije u našem biću. U našem crkvenom životu za ovu službu koju danas služimo rečeno je da je ona srce Crkve. Danas kada ste došli na ovu službu, došli ste do srca i zato treba da ostavite sve brige i zato ćemo uskoro zapjevati pjesmu koja glasi svaku sada životnu brigu ostavimo jer dolazi Car slave i treba da ga primimo – gdje – u svoje srce, ne na jezik, ne na spoljašnji izgled, nego u svoje srce. Meni su obukli zlatne haljine ali one, duboko u sebi znam, ništa ne vrijede ako danas Gospod ne dođe u moje srce. Čuvani njemački teolog Paul Tilih kaže dole, na dubini srca je tačka gdje se sastaju stvoreno i nestvoreno, gdje se sastaju čovjek vremeni i Bog Bezvremeni, samo da Ga pustimo da siđe na dno našeg srca i onda se događa čudo, čudo našeg spasenja. Amin, Bože, da tako bude.