Proslava praznika posvećenog Svetim vračima i besrebrenicima Kozmi i Damjanu započela je večernjim bogosluženjem u manastiru Uspenja Presvete Bogorodice u Himelstiru – Hildeshajm. Nakon večernje službe Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diselodrfa i Nemačke G. Grigorije osvetio je slavska znamenja koja su pripremili ovogodišnji kumovi slave Udruženja ljekara. Važno je napomenuti da je ovo jedno od najstarijih ljekarskih udruženja, kako u rasijanju, tako i u otadžbini, koje ove godine svoje patrone proslavlja po četrdeset i drugi put. Episkop Grigorije zavalio se ovogodišnjim kumovima dr Vladimiru i dr Nedi Babić, ljekarskoj porodici, dok su se kumstva za sljedeću godinu prihvatili dr Dušan i dr Bojana Golubović. U manastirskoj sali pripremljena je večera za sve porodice članova udruženja.
U nedjelju 14. novembra 2021. godine služena je Sveta arhijerejska Liturgija u manastirskom hramu. Liturgiju je služio Episkop Grigorije uz sasluženje hanoverskog sveštenika Aleksandra Perkovića i đakona Aleksandra Debeljaka, u prisustvu vjernog naroda parohije i slavara Udruženja ljekara.
Besjedu Episkopa Grigorija prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, Sveto Jevanđelje je Riječ Božija koja se propovjeda neprestano u Crkvi Božijoj. Sveto Jevanđelje, kao što vidite, stoji nasred prestola Božijeg, čitamo ga usred crkve Božije jer je ono centralno mjesto i naša centralna nauka iz koje crpimo sve ono što nam je potrebno za naš život u Hristu i sa Hristom. Tako crpimo nauku Spasitelja našeg Isusa Hrista. Njegova nauka, kao što vidite iz ovih priča koje čitamo, je uvijek jednostavna, skoro apsolutno jednostavna ali kada počnemo da tumačimo tu jednostavnost, vidimo koliko je to otkrivenje, jedna blagovijest o onome u čemu bi trebalo da rastemo, da uzrastamo i da živimo.
Čitajući današnje Jevanđelje, pomislićemo da se samo radi o nekom običnom sijaču koji sije na njivi i kako jedno sjeme padne na kamen, drugo u trnje, treće padne negdje na stranu pa ga ptice pozobaju, četvrto padne na suhu zemlju pa ne nikne a samo jedan dio toga sjemena padne na plodno tlo i nikne iz njega pšenica i mnogi rod donese. Ako se malo dublje zamislimo, mogli bismo da razumijemo i čujemo riječ jevanđeosku i shvatimo da se ovdje radi samo o slici. Nije sijač neki zemljoradnik u ovoj priči, nego je sijač Sâm Gospod i ne radi se o pšeničnom sjemenu nego se radi o riječima koje izlaze iz usta Božijih. Nije njiva neka njiva nego smo njiva mi, svako od nas pojedinačno. U nama, kao što znate, postoje razni dijelovi na koje smo podjeljeni: postoji tijelo, postoji um, postoji volja, postoji duša, postoji duh, postoji srce.
Danas, ako ikako mogu, svešću sve samo na jednu istinu a ona je izrečena u današnjem Jevanđelju – centar našeg bića jeste naše srce. Naše srce jeste ona plodna njiva na koju treba da padne sjeme riječi Božije. Kao što zante naše tijelo je varljivo, ono je kao kamen ili kao trnje koje čas rađa ovo a čas rađa ono, nekako je nesigurno i nestabilno, te smo i mi sa njim u nevolji. Isto je tako i sa našim drugim silama koje su nam date. Razum je naš kolebljiv, nije utvrđen i vrlo često mi nemamo snage da upravljamo njim a on bi trebalo da bude kormilo našega života. Naša volja je nekada dobra, nekada slaba, nekada moćna, nekada imamo entuzijazam, nekada smo euforični a nekada vrlo depresivni. Zalog Božiji u nama jeste naše srce, draga braćo i sestre. Koliko god mi bila ovakvi ili onakvi, gledano tjelesno, umno, razumno, naše srce uvijek ostaje ipak dobro. Ma kako da zborimo jezikom, ma kako da ne mislimo dobro razumom, ma kako da smo loše volje negdje naše srce ostaje i prebiva izvan toga. Lično to doživljavam kao neizrecivu milost Božiju. Sve nekako može da se pokvari, nagrdi, slomi i popraviće se ali ono što ne smije i ne treba nikada da se pokvari jeste naše srce. Ono ne smije da se ozlobi. Srce naše je riznica, po Pismu, iz koje se iznosi dobro ili zlo.
Vjerujem da sve ide iz srca i ka srcu – mislim na duhovnu dimenziju. Jedan Sveti starac Siluan, koga često citiram, živio je u 20. vijeku, govorio je da čovjek nije izgrađen kao uspravna nego kao obrnuta piramida koja stoji na jednoj tački a to je čovječije srce. Na dnu srca događa se najveća i najveličanstvenija tajna, na dnu srca, tačnije na dubini srca može se zbiti ono što je za nas jedino spasonosno a to je da u njemu nikne sjeme riječi Božije, da u njemu dođe do susreta Boga i nas. To nam je ostavio Bog kao zalog. Jedan prorok, prenoseći riječ Božiju, kaže: ,,Daj mi srce svoje i poznaću da li si moj!“ Veličanstvene riječi! Neće te Gospod pitati šta si rekao ili uradio, šta si jeo, kako si se obukao, o čemu si se brinuo, sa kim si se raspravljao i da li si bilo u pravu, pitaće te Gospod da mu daš svoje srce da bi vidio šta ima u njemu, da li je Gospod u njemu i riječ Njegova, ima li u tvom srcu mjesta za tvoje bližnje.
Kada obratimo pažnju na naše srce, kada spustimo um svoj u svoje srce, kada svoju volju usmjerimo da ona bude zagrijana našim srcem i kada naše tijelo spustimo u dubinu našeg srca, onda ćemo da vratimo nešto što nam je neophodno a to je cjelovitost našega bića. Nećemo više biti rastrzani, neće nas više tijelo vući na jednu stranu a um na drugu, niti volja na jednu stranu a naša bezvoljnost na drugu. Nećemo više biti razapeti između tih naših sila koje su nam date radi dobra ali mi ne znamo da ih koristimo i neće se događati da riječ Božija ide tamo gdje će biti pojedena, pokrivena. Važno je da riječ Božiju spustimo u svoje srce, važno je da sve što nam Bog govori spustimo u svoje srce i važno je da sačuvamo svoje srce, jer iz našeg srca iznosimo ili dobro ili zlo.
Da Bog daruje nama danas to prosvjetljenje i da sve što je divno i sveto u nama spustimo u svoje srce i da ono što nije sveto nipošto ne ide u naše srce, jer je naše srce u nama onaj plodni dio njive na kom može da nikne sjeme koje je bacio Bog u nas, amin!
