Mt 22, 34-46 (Zač. 92)
Odlomak iz Svetog Jevanđelja koji smo danas pročitali opisuje susret Gospoda Isusa Hrista sa farisejima u Jerusalimu i njihovom razgovoru o tome koja je zapovjest najveća u Zakonu.
Fariseji su bili učitelji jevrejskog Zakona, odnosno u starozavjetnim knjigama sabranih pravila kojima je uređivan svakodnevni život starih Jevreja. Jevrejski narod je ova pravila doživljavao kao direktni izraz saveza Božijeg sa njima kao svojim izabranim narodom. Zakoni su smatrani projavom Božije volje u životima svih onih koji su stupili u zajednicu sa Njim. Zakonima je bio uređen svaki detalj privatnog, porodičnog, društvenog i religijskog života i vjerovalo se da se njime ostvaruje prisutvo Božije u istoriji i čuva zajednica sa Njim. Zato su zakoni nazivani i doživljavani kao zapovjesti.
Fariseji su, dakle, izučavali knjige zakona, tumačili njihovu važnost, ukazivali na obavezu njihovog poštovanja. Zbog toga su oni uživali veliki ugled i bili poštovani u jevrejskom društvu. Međutim, Hristos ih često u svojoj propovjedi proziva i kritikuje. Bolje reći, On prepoznaje njihovo izopačeno shvatanje i ispovjedanje vjere, i razobličava je kao duhovnu bolest, kao oholost.
Nerjetko kod ljudi posvećenih vjeri, koji se bave proučavenjem i upražnjavenjem njenih pravila, se poslije izvjesnog vremena počinje da rađa pomisao a zatim i ubjeđenje da su oni važniji i bolji vjernici od drugih. Daju sebi za pravo da se mješaju u živote svoje braće i sestara u vjeri, da djele lekcije drugima kako treba da se ispravno moli, posti, živi. I što je najgore, umjesto da poučavaju i pomažu druge u jačanju njihove vjere i vrlina, oni počinju da ih osuđuju. A to čine zato što su u svojoj zabludi i sami pogazili dvije osnovne zapovjesti.
Hristos znajući uzrok ovog duhovnog poremećaja podsjeća na samu suštinu vjere čovjeka u Boga koji mu se javlja preko zakona i zapovjesti. Odgovarajući na lukavo kušanje fariseja i njihovo pitanje koja je to zapovjest najveća u Zakonu, On im odgovara da su to dvije zapovjesti: Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim (Mt 22,37), i, Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. (Mt 22,39)
O ovim dvjema zapovjestima, kako reče Gospod, visi sav Zakon i Proroci, (Mt 22,40) što znači sva pravila sabrana u starozavjetne knjige koje su nazivane Zakonima i Prorocima.
Hristos izgovarajući ove dvije zapovjesti otkriva samu istinu i smisao čovjekovog postojanja. Kroz Hrista i sadejstvom Duha Svetog, Bog otkriva čovjeku da je On Ljubav, i da On iz ljubavi stvara cijeli svijet. Mi saznajemo da je ljubav Božija stvaralača, djelatna, životvorna.
U nama, u svakom stvorenju, u dubini našeg bića je utisnuta zapovjest ljubavi. Mi ne možemo da postojimo, da nazivamo sebe ljudima, djecom Božijom ukoliko ne volimo. Ispuniti prvu zapovjest ljubavi znači odgovoriti na ljubav Božiju našom ljubavlju. A Boga možemo voljeti svim svojim srcem tako što ćemo biti velikodušni prema njegovim stvorenjima. Možemo ga voljeti svom dušom tako što ćemo ga obožavati i služiti mu, moleći mu se za sebe i svoje bližnje. I možemo ga voljeti svojim umom tako što ćemo proučavati Božiju riječ dopuštajući joj da nas prosvjećuje, ispravlja i popravlja, i pritom podržava, da ljubavlju djelujemo u svijetu.
Voliti Boga znači ujedno voliti bližnjega svog. Drugačije rečeno, bez ljubavi prema bližnjem, ali i cijeloj tvorevini, nismo kadri da poznamo Boga. Ljubav zahtjeva hrabrost jer ona podrazumjeva otkrivanje dubina našeg srca drugome u nadi da će nas taj drugi ili ta druga prihvatiti onakvim kakvi zaista jesmo. Ljubav je najdublji i ujedno najuzvišeniji izraz vjere čovjekove u drugog čovjeka, da u njemu i pored svih ljudskih slabosti, nestalnosti, prevrtljivosti postoji dobro.
I upravo u ovim danima, kada nijemo i bespomoćno posmatramo slike razaranja gradova i sela i slušamo vijesti o stradanju ljudskom po bespućima još jednog bratoubilačkog rata na tlu Evrope, kada nam se čini da mržnja i zlo pobjeđuju, treba da se prisjetimo ove dvije velike zapovjesti i da svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim tražimo ljubav. Jer, draga braćo i sestre, bez vjere i ljubavi smo ništa, prah kog će u jednom trenutku razvejati vjetar vremena u nepostojanje. Sa ljubavlju u sebi postajemo sadjelatnci Božiji i sapričasnici Njegovog vječnog života.
Zato ne prestajmo da se borimo u svakom trenu našeg postojanja za ljubav koja nam otkriva Tajnu života. Tajnu na kojoj počivaju sav Zakon i Proroci. Amin.