BESJEDA U NEDJELjU SVETIH OTACA – 2. JANUARA 2022. (Mt 1, 1-25)
Danas smo pročitali prvo poglavlje Jevanđelja po Mateju, kojim počinje dio Svetog pisma koga mi hrišćani nazivamo Novi zavjet. I svakako nije slučajno da baš danas, u nedjelju pred praznik Rođenja Gospodnjeg, na dan kada naša Crkva praznuje Nedjelju Svetih Otaca, čujemo riječi kojima otpočinje najveća priča ikada ispričana.
Upravo trudom, stvaralačkim naporom i blagodatnim nadahnućem Svetih Otaca rana Crkva prihvata četiri knjige i prepoznaje ih kao izraz autentičnog svjedočanstva događaja koji je promjenio svijet. Svaka od ove četiri knjige nosi naziv jevanđelje, što znači blaga, dobra, radosna vijest. I zaista svaka od njih pripovjeda blagu vijest o jednom čovjeku koji svojim rođenjem, životom, djelima, čudima, stradanjem, smrću i neshvatljivim događajem vaskrsenja obnavlja, iscjeljuje, preobražava svakoga onoga koji je primio Njegovu riječ u svoje srce, što ujedno jeste trenutak rađanja vjere u njemu.
Vjera jeste izraz čovjekove sposobnosti da odgovori na poziv drugog i stupi u zajednicu sa njim. Vjeru može da ima samo ono biće koje je slobodno i hrabro da istupi iz svoje zone sigurnosti i krene u susret drugom biću.
Sveta jevanđelja nam svjedoče mnoštvo događaja u kojima ljudi različitog porijekla, starosnog doba, pola, socijalnog statusa, poslije susreta, razgovora sa Isusom iz Nazareta, ili bivajući od Njega iscjeljeni, počinju u svome srcu da prepoznaju istinu o tome ko je ustvari On. Oni počinju da vjeruju da je Isus ustvari Hristos, Sin Boga Živoga, koji je došao u svijet da bi svijetu podario Život vječni.
Nisu svi koji su razgovarali sa Isusom ili čuli riječi Njegove propovjedi povjerovali u Njega. Nisu to učinili čak ni svi oni koje je on čudima svojim iscjelio. U Hrista su povjerovali samo oni čije je srce bilo otvoreno za Njega, oni koji su bili spremni, ili bolje rečeno, sposobni da vole. A to i jeste suština vjere – biti sposoban da ljubavlju prihvatiš postojanje drugoga, da ljubavlju odgovoriš na njegovu ljubav.
U današnjem Jevanđelju saznajemo jedan duboko ličan detalj iz priče o Josifu, mužu Djeve Marije. Saznavši da je Marija, njegova buduća supruga već trudna, a „budući“ kako sveti Apostol Matej piše, „pravedan i ne hoteći je javno izobličiti, namisli je tajno otpustiti“. (Mt 1,19) Iako je, kako vidimo, Josif bio čovjek „pravedan“ i vjeran slovu zakona jevrejskog, po kome je Mariji zbog njene vanbračne trudnoće prijetila surova kazna, u njemu je na kraju preovladala ljubav i sažaljenje prema djevojci te odluči da je u tajnosti otpusti i time joj spase život.
I upravo je ta sposobnost da voli dala Josisfu šansu da prepozna Istinu koja oslobađa i spašava. U snu se srcu njegovom javlja anđeo Gospodnji pozivajući ga da se ne boji i otkri mu blagu vijest, Istinu da je Djeva Marija začela od Duha Svetoga i da „će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njihovih“. (Mt 1; 20,21) I Josif povjerova u riječi anđelske, jer je bio kadar za to. I probudi se i „učini kako mu zapovjedi anđeo Gospodnji i uze ženu svoju“. (Mt 1,22)
I eto, već prve stranice Svetog pisma Novog zavjeta šalju svijetu blagu vijest o javljanju Boga ljudima i svim drugim bićima, Boga koji je sebe otkriva kao Tvorca, izvora milosrđa, ljubavi i donosioca mira. Boga koji šalje svojim stvorenjima, svima nama, najveći dar, dar pomirenja, obnovljenja i oboženja.
Taj dar jeste Njegov Sin, Bog koji postaje čovjek, koji postaje jedan od nas.
Izdržimo još malo, Zvijezda se približava Vitlejemu, mudraci sa darovima pristižu izdaleka. Pohitajmo u susret Caru Mira ne bi li i mi sa vjerom u srcima našim okusili sladost radosti zbog rođenja Bogomladenca Hrista.
Bog je s nama!
Amin.
