Ne vraćati se na stari put.
Ne robovati faraonu i svojim strastima.
Kroz suze i bol postati i ostati novi čovjek.
I to ne možemo sami.
Nikako.
Ni bez ljudi, ni bez pomoći Božije.
Kada je nastupilo vrijeme, sazrelo je kao klasje za berbu; jevrejskom narodu u Egiptu posla Bog proroka Mojseja koji ih povede i izvede iz viševjekovnog ropstva. Povede ih prema obećanoj zemlji.
Uzalud je bilu faraonu potjera, jer ih potopi voda. A Izrailj iđaše po suhu. I oblak je išao ispred njih, svjetlio im put kojim da hode. Sinaj, Tablice sa Deset Božijih zapovjesti, mana sa neba, nisu bili dovoljni mnogima između odabranog naroda da budu i ostanu vjerni Gospodu otaca svojih; Isaka, Jakova i Avraama.
Oni su tražili da se vrate ,,na staro“. Bolje bi nam bilo da su umrli ,,pod faraonom” nego od gladi i žeđi na putu prema obećanoj zemlji,oni koji su tako govorili stvarno su i poginuli.
Vječnom smrću.
Uporni i vjerni Gospodu su stigli u Obećanu zemlju.
Potpuno realni i smireni.
Kada je nastupila punoća vremena Sin Božiji ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao Čovjek radi nas i radi našega spasenja. On je, zajedno sa Ocem i Duhom Svetim, svojim Raspećem i Vaskrsenjem podario ,,Novom Izrailju” Novi savez, Novi zavjet Boga sa ljudima. Novi zavjet nas izvodi iz robovanja faraonu ovog svijeta i izvodi nas iz robovanja grijehu i sebi. Kroz zemlju bezvodnu vodi nas ka Carstvu nebeskom – obećanoj zemlji. I mi na putu ka nebesima ginemo, umiremo i od gladi i žeđi, potucahu se po pustinjama oni koji svijet ne biješe dostojan. Progonjeni i ismijavani.
Ništa to ne zbunjuje vjernog čovjeka.
On je kao Isus Navin nepokolebljiv. Pomaže molitveniku i bratu pored sebe kada mu klonu ruke. Uzdiže ih ka Gospodu. I kao što je Gospod u oblaku išao ispred Izrailja, tako je nad Novim Izrailjem Pokrov Presvete Bogorodice. Ona nas zakriljuje i štiti. Njenim molitvama Gospod nas spasava od zova starog čovjeka u nama, koji nas vuče i mami sopstvenim željama, strastima i grijesima, da se povratimo na stari put. Kao pas na svoju bljuvotinju.
Presveta Bogomati nas svojim omoforom zakriljuje od bezumnog glasa koji viče: bolje da si umro pod faraonom, nego tako, mučiš se i umireš! Zašto?!
Zato! Jer želim da umrem na putu ka Nebeskom Jerusalimu.
Na putu ka Carstvu nebeskom.
Očiju uprtih gore.
Srca podignutog.
Realno i smireno, zdravo poslušni Crkvi, oduševljenog duha, vjere žive, svim životom, hrabro i slobodno nastavimo trku za nagradu onima koji istrče, istrpe, izdrže do kraja.
Sa ljubavlju i obožavanjem Oca i Sina i Svetoga Duga.
Pod omoforom Presvete Bogomajke. Hraneći se Prečasnim Darovima u Crkvi. Od sada do vječnosti.