U nedjelju Treće sedmice Velikoga posta, 19. marta 2023. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturigiju u hramu Svetih Stefana i Jelene Štiljanović u Augzburgu. Episkopu je, uz nadležnog paroha Nenada Živkovića, sasluživalo sveštenstvo Eparhije.
Praznična besjeda Vladike Grigorija:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, danas je Nedjelja krstopoklona. Svi ste čuli Sveto Jevanđelje koje govori o tome kako i gdje treba svoj život da damo da bismo ga sačuvali i kako ga nećemo sačuvati ukoliko ga ne damo. Krst je bio najstrašniji znak, krst je u ono vrijeme označavao smrt na najstrašniji način. Neki inteligentni ljudi u rimskoj imperiji su smislili strašnu stvar, da ljude koji nešto skrive imperatoru ili imperiji, razapnu na krst, jer tamo ljudi umiru dugo. Onda su sa tom inteligencijom, bez Duha, bez Boga, smislili da je najbolje da ih razapnu na neko vidljivo mjesto, da bi drugi ljudi mogli da vide i gledajući da se plaše imperatora i imperije. Tako i zbog toga su razapinjali i ubijali kako one koji su bili krivi, tako i one koji su bili nevini, kako razbojnike tako i nepravedno osuđene, kao što i danas biva. Taj najstrašniji znak, znak smrti, znak najstrašnijeg umiranja za nas hrišćane postao je najslavniji znak, za nas hrišćane postao je znak spasenja, znak iskupljenja, znak izbavljenja. Zaista je to čudo! Tako braćo i sestre, što Hristos dolazi u ovaj svijet i sve čini drugačijim. Riječ kojom počinje današnje Jevanđelje kaže jer ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj Mene radi i Jevanđelja sačuvaće ga, i veoma je čudna, obrnuta riječ. Ona nam kaže kako ne bi trebalo da čuvamo svoj život na takav samoljubiv način, da se skrivamo, da budemo na neki način sebični, da budemo mudri i lukavi, da nikome ništa ne damo, jer će se opet sve završiti smrću. E tu je, braćo i sestre, tajna onoga što je učinio Hristos, i zašto On može da učini i da kaže ovakvu riječ i da od strašnog znaka krsta načini znak spasenja. Zato što je do Njega i pre Njega išlo sve jednim tokom, rođenjem dobiješ život, umreš i tu je kraj. On dolazi i čini nešto, za nas, veoma neobično, rađa se radi nas i radi našega spasenja, Prevječni Bog postaje Jedan od nas, ide na krst, pretrpi krst i prođe kroz smrt i pokaže vaskrsenjem da je život pobjedio smrt. Njegovo vaskrsenje ne biva samo u Njegovu korist i samo zbog Njega, to biva radi nas svih i naš život više nema onaj tok koji je imao do tada, tok koji ide od kolijevke do groba, nego ima tok koji nas vodi kroz smrt, jer svi moramo proći preko krst do smrti i pretrpjeti stradanja u životu. Ali, pazite! Nećemo kod krsta i u smrti susresti svoj kraj nego ćemo proći kroz smrt i proći preko krsta do života. Zato je On bio tako Moćan, Slavan i Silan, da sve ono što je označavalo smrt preobrazi da sada znači život. Zahvaljujući svemu tome taj znak za nas danas je znak koga ljubimo, znak kome se klanjamo, znak koji nosimo na grudima, znak koji nosimo u srcima, znak koga volimo, znak koji nas raduje kada ga vidimo, a nekada je to bio znak koji je budio samo strah. Zato je za nas danas ova riječ čudna! Treba da znamo da ako damo svoj život za druge ljude, onda ćemo ga dobiti. Kao što majka za svoju djecu daje život, sve daje za svoju djecu, sve čini, sve trpi, sve podnosi, svemu se nada. Mi imamo utiska kako ova žena gubi život, gubi sebe a ona u stvari biva sve slavnija i poštovanija od svoje djece. Tako i svaki čovjek na zemlji, svaki pravi čovjek, svaki junak ili junakinja, je u stvari davao život. Mi smo mogli da pomislimo kako je besmisleno što on sada daje život a u stvari on ili ona tako dobijaju život. To je, braćo i sestre, tajna koju nam donosi Hristos. On nam otkriva da nismo ovdje tek tako kao neka individua koja se rodi, tumara kroz ovaj svijet, jede, pije, spava, uživa i onda biva zatrpana u zemlju. Ne! Hristos nam otkriva da nismo stvoreni za to, nego da samo stvoreni za život u ljubavi, stvoreni smo da živimo jedni za druge i jedni sa drugima, stvoreni smo da živimo u zajednici i to ne samo zajednici ljudi, nego zajednici sa Bogom i svetima. On, Koji je pretrpio krst radi nas, On Koji je pretrpio smrt i prošao kroz Ad radi nas, pokidavši okove smrti da bismo mi mogli da prođemo. Nije nam rekao hajdete vi sada sami, nego je rekao Ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka i poslaću vam Duha Svetoga, Duha Utješitelja Koji će biti sa vama. Mi danas ovu službu služimo sabrani upravo tim Duhom Svetim Utješiteljem, mi se klanjamo krstu Hristovom silom, dejstvom i blagodaću Duha Svetoga, jer znamo isto ono što je i on znao kada se molio one noći riječima Oče, ako je moguće da Me mimoiđe ova čaša, molio se kao čovjek da Ga mimoiđe krst i smrt. I mi hoćemo da nas mimoiđe krst i smrt, ali znamo da to nije moguće, moramo da prođemo kroz to i zato učeći se od Njega uvijek kažemo Oče, neka bude volja Tvoja. Onda idemo kao što je i On išao, prolazimo kroz smrt i nalazimo život. Da bismo došli do toga, vrlo je važno da shvatimo da smo jedan drugom veoma važni, da se spasavamo jedan kroz drugoga, da nam je On dao dvije zapovjesti da ljubimo Boga i da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. To je, braćo i sestre, naš krst. Ako se toga krst odričemo, ako nećemo da prihvatimo te dvije zapovjesti, onda nećemo moći ući u carstvo nebesko, nećemo moći osvojiti život. Mnogi ljudi misle, žele i pokušavaju da zaobiđu krst, da izbjegnu krst, to nije moguće, jer neće izbjeći stradanje i ono neće biti smisleno. Smisleno stradanje je prihvatanje krsta, prihvatanje ljubavi prema Ocu, prema Bogu, prema Hristu silom Duha Svetoga i ljubav prema drugim ljudima po Njegovoj zapovjesti. Kada taj krst prihvatimo neće nam život biti bajka, nego će biti težak ali smislen. Zato smo tu, braćo i sestre, danas da se tome učimo, da se tome i time napajamo i da idemo kroz ovaj život kao oni koji znaju da je On smrt prebrodio i smrt i krst pretvorio u nešto čega se mi više ne plašimo. Amin, Bože, da tako bude.
