Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Nemačke G. Grigorije, posetio je Crkvenu Opštinu u Štutgartu. U subotu, 05. marta 2022. godine, Episkop Grigorije je sa štutgartskim sveštenstvom obišao hram Svetog arhangela Mihaila u Gepingenu, u kome su u toku radovi na živopisu. Hram freskopišu g-đica Nataša Jović i g. Nikola Knežević, diplomirani slikari iz Beograda. Završena je prva faza oslikavanja, severna strana hrama a planirano je da se do kraja godine kompletan hram živopiše.
U subotu veče, u navečerje praznika prepodobnog Timoteja i Svetoga Evstatija Arhiepiskopa antiohijskoga, Vladika Grigorije je prisustvovao večernjem bogosluženju, u hramu Sabora Srba svetitelja u Štutgartu.
Sutradan, u nedelju siropusnu, nedelju praštanja, Njegovo Preosveštenstvo Episkop Grigorije je predvodio evharistijsko sabranje, a sasluživali su mu parosi štutgartski, protojerej – stavrofor Borisav Simić, protojerej Slavenko Savić, protonamesnik Milenko Bakmaz, te đakon iz Minhena Dejan Ristić. U toku Svete Liturgije, za pokazanu revnost u službi i vrli pastirski rad, Episkop Grigorije je u čin protojereja proizveo oca Milenka Bakmaza.
Na kraju svete Liturgije, veliki broj vernika je pristupio zajedničkoj Čaši.
Beseda Episkopa u prilogu vesti:
Braćo i sestre, svaki puta kada pročitamo Sveto Jevanđelje iznenadimo se, kako u svakoj jevanđeoskoj riječi koje su punoća života, savijet za život ali ne za život samo ovdje, dok živimo na zemlji od kolijevke pa do groba, nego za život vječni, koji zarađujemo ovdje, idući od kolijevke pa do groba, da bismo mogli idući od kolijevke da prođemo grob kao jednu prolaznu i mračnu stanicu. Oprostite ljudima ono što su vam učinili i ako im oprostite oprostiće i vama Otac vaš nebeski! Kakva nezgodna i čudesna zadaća za nas hrišćane!? Oprostite ljudima prestupe njihove i oprostiće vama Otac vaš nebeski prestupa vaše! Jednom riječju, budite milostivi prema drugim ljudima! Današnje Jevanđelje uči nas podrobnije o tome kako da se odnosimo prema drugim ljudima, naročito kada je reč o opraštanju. U opraštanju treba da se odnosimo prema drugim ljudima tako da im opraštamo prestupe njihove da bi nama oprostio Otac naš nebeski prestupe naše ali u svojoj predstavi pred drugim ljudima nipošto ne treba da činimo to, da ljudi vide kakav je naš odnos sa našim Ocem nebeskim. Zašto? Zato jer post nije post radi toga da drugi ljudi vide kako smo mi dobri hrišćani nego je post tu da se mi očistimo iznutra, u srcu, u duši pred Ocem našim nebeskim, i da bi Otac naš koji vidi ono što mi činimo tajno platio nama javno.
Braćo i sestre, živimo u svijetu, tijelo nosimo, griješimo i sve to što je spoljašnje umivamo, peremo, prljamo i nekada uspjevamo u tome a nekada ne uspjevamo. Ovih dana smo u crkvi pjevali jednu pjesmu koja je strašno lijepa ali i strašno potresna kada smo mi ljudi u pitanju. Ta pjesma glasi ovako: Pokajanja vrata mi otvori Životodavče, dolazi ujutro duh moj hramu Tvom Svetom, noseći hram tela svoga sav oskrnavljen... Braćo i sestre, možemo da odemo u banju, kupatilo, da peremo svoje tijelo, možemo da, poslije ružne riječi upućene bratu ili prijatelju, kažemo oprosti ali treba da se dogodi nešto iznutra u nama, što znamo samo mi i dragi Bog pred kojim stojimo, ako smo hrišćani a to je da se iskreno, u srcu svome, obučemo u Hrista, da to bude naš cilj. Kada se to dogodi onda ćemo steći moć da opraštamo ljudima prestupe njihove, kada se to dogodi onda ćemo moći kao Hristos da pomognemo ljudima, onda ćemo moći kao Hristos da trpimo ono što nama ljudi čine, onda ćemo slično Njemu moći da trpimo i pljuvanje i šamaranje i samu smrt, mučeništvo, onda ćemo moći i onda ćemo se pripremiti da se iznutra, u tajnosti srca, preobrazimo i izdržimo sve nevolje što nam ovaj život donosi, onda ćemo moći da ne strahujemo od pandemije, rata, inflacije i od svega što nam okolo prijeti. Za sve to je potrebna unutrašnja snaga, nema te spoljašnje snage, nema tog uma i razuma, nema tog tijela snažnog i uvježbanog koje će nas spasiti od straha koji nosi ovaj život.
Čuli ste, kako kaže Sveto Pismo, za ratove, čuli ste za razne pošasti ali ne bojte se, kaže Gospod, jer sam Ja sa vama. Ako Hrista, draga braćo i sestre, nastanimo u naše srce, sve će izgledati drugačije, sve će biti drugačije, sve ćemo vidjeti drugačije, sve ćemo vidjeti Njegovim Svesvetim očima. Tada nećemo gledati ljude kao stvari koje možemo da iskoristimo kao neke prolaznike na zemlji, nego ćemo svakoga čovjeka, svaku ženu, svako dijete gledati kao našeg vječnog sabrata.
Tada nećemo gledati čovjeka kao neprijatelja ili vuka, nego kao brata, tada nećemo posmatrati granice kao nešto mnogo važno, primera radi državne granice, nego će nam to biti smiješno. Kakve su to granice koje su iscrtali ljudi pa ih stalno pomjeraju i ubijaju jedni druge zbog tih granica a zaboravljaju na svoje srce, zaboravljaju na svoju dušu, zaboravljaju na vječni život i zaboravljaju da je Bog Gospodar svjetova i da Gospod nije došao u ovaj svijet sa legionima anđela da ga pokori, nego je došao u ovaj svijet i pokazao da trpljenje i ljubav pobjeđuju svakoga, i rimskog imperatora i jerusalimskog prvosveštenika koji je bio ogrezao u ne zna se čemu, i svakoga pobjeđuje samo čisto srce u koje se nastani On koji nam je to pokazao svojim životom.
Zato, braćo i sestre, post treba da počnemo tako kao što kaže ta pjesma da nam pokajanja vrata otvori Životodavac jer smo sav svoj tjelesni hram oskrnavili. Sa tom željom da se Gospod useli u nas, dogodiće se čudo, ne samo da će se u srcu mome nastaniti život nego će i tijelo moje biti obnovljeno kao kada razoreni hram ljudi obnove. Tako On kada se useli u naše srce i oskrnavljeni hram tijela našega, uma našega, volje naše, snage naše, sve iznova vaspostavi i vaskrsne za jedno iskreno pokajanje i jednu iskrenu molitvu. Tolika je moć Božija i to je najveća moć na ovom svijetu. Nemojte misliti da su to rakete, sa bilo koje strane da dolaze, sa istoka, zapada, sjevera, juga. U raketama je nemoć, u parama je nemoć, zato i kaže današnje Jevanđelje, nemoj da stičeš sebi blaga tamo gdje moljac i rđa kvare.
Pogledajte smijuriju i strahotu koju gledate pred svojim očima, oduzimaju jedni drugima jahte i misle da je to sada neko veliko dostignuće, oduzimaju jedni drugima novce koji su u bankama. Nama sutra mogu da jave kako pare koje smo čuvali i krvavo zaradili više ne vrijede. Šta da radimo tada ako u srcu našem nema Boga, ako u srcu našem nema Duha Svetoga, ako u srcu našem nema utjehe, ako u srcu našem nema te sile koja može da nas obnovi, podigne i ponovo uspostavi? Skrhaćemo se, razbićemo se, svo naše blago i sav naš trud biće uzalud. Ako u srcu našem ima Boga, onda vjerujte, ni to neće propasti. Vrlo je važno, daraga braćo i sestre, da naučimo šta je važnije, zato je važno da stanemo pred Boga, ljudima da oprostimo prestupe njihove a mi sa Bogom da vidimo šta ćemo sa prestupima našim. On zna prestupe naše a mi znamo da on voli više nas nego ikoga i da nema toga prestupa kojeg On neće prevazići da bi ušao u naše srce. Kako to znamo? To znamo tako što je sišao u ovaj svijet i mogao je da ga pregazi jednom riječju. Ne! On je riječju iscjeljivao ovaj svijet i dao svoj život pred svima nama da bi pokazao nama put spasenja. U Njegovom srcu, u Njegovom biću neprestano je bio Duh Sveti koga i mi prizivamo i možemo da imamo u sebi po Njegovoj milosti. U Njegovom životu zemaljskom, u Njegovom hodu kroz ovaj svijet neprestano je bio blagoslov Oca Nebeskoga koga i mi možemo da imao u sebi.
Zato, braćo i sestre, slaveći Oca i Sina i Svetoga Duha treba da se uzraduju naša srca, treba da se obradujemo što će Bog, ma kakvi da smo i ma koliko oskrnavili naše tijelo, ako smo došli danas pred Njega ući u naša srca i obnoviće sve i daće nam prosvećenje da sagledamo stvari oko nas sasvim drugačije. To je mnogo važno. Ne da se opredjeljujemo jesmo li za Ruse, Njemce, Amerikance, Ukrajince, za Srbe, ne znam za koga sve još, nego jesmo za svakoga, jer smo za Hrista ali za svakoga samo onda kada čini ono što Bog hoće. Njihovi prestupi njima! Mi nismo tu da im prestupe brojimo i da im sudimo nego je naša stvar samo u jednome – da se u Hristu sjedinimo. Zbog toga idemo u post, zbog toga post treba da nam bude radost a ne da se brinemo o tome šta ćemo jesti i šta ćemo piti. Zato se i kaže u Apostolu, da onaj koji ne jede ne osuđuje onoga koji jede i onaj koji jede ne osuđuje onoga koji ne jede, hoće se reći da nije to bitno! Bitno je da u sebe prizivamo Duha Svetoga da se u nas useli Hristos. Zato smo u ovom svijetu i za to živimo i kada se to dogodi, vjerujte, onda se događa čudo, ne plašimo se, volimo, praštamo, trpimo i možemo da iznesemo a ako toga nema onda ničega nema, onda ostaje samo strah, bijeda, osuđivanje, svađanje, briga zašto onaj ima više i zašto je bolji od mene i onda se bavim njegovim prestupima a svoje prestupe zaboravljam. Unutra, u nama, se između nas i Boga događa velika tajna i da Bog stoji pred vratima našeg srca i kuca i hoće da uđe i ako samo malo odškrinemo, kao zrno gorušičino, ući će dah Duha Svetoga i mi ćemo biti drugi ljudi.
Amin, Bože daj!
