KABINET EPISKOPA, NOVOSTI

„Milost Tvoja, Gospode, pratiće me…”

Povodom upokojenja Mitropolita pergamskog Jovana Zizjulasa (1931-2023)
Vladika Maksim

Mitropolit Geron Pergamski Jovan Zizjulas, upokojio se 1. februara tekuće godine, na praznik Sretenja Gospodnjeg, u 92. godini života, dok je boravio na lečenju u klinici u Atini. Rastanak sa njim kod mnogih izaziva tugu, ali njegove reči o značaju budućnosti i iznenađenju Vaskrsenja predstavljaju izvor nade da će čovečanstvo u Hristu prevazići smrt. Odlazak „najbriljantnijeg i najkreativnijeg teologa u Pravoslavnoj Crkvi danas”, kako ga je opisao Mitropolit Kalist Ver, pokrenuo je niz izraza saučešća širom hrišćanskog sveta.

Detinjstvo i školovanje

Jovan Zizjulas rođen je 10. januara 1931. godine u selu Katafigio kraj Kozane u kojoj će završiti osnovnu školu. Jednom je prisećajući se pričao kako je kao dečak spavao kraj ovaca i da je često znao da zaspi sa glavom naslanjenom na jagnje. „Imao sam devet godina kada je počeo rat i u mom selu Katafigionu su bili Nemci. Dolazili su u našu kuću, a majka ih je nudila uzom (aperitiv), jer smo se bojali da mom starijem bratu ne učine nešto nažao. Tada je počinjao pokret otpora, ali za nas decu to nije bio rat, nego kao neka igra”.

Po završetku srednje škole, prešao je u Solun radi studija teologije, da bi poslednje dve godine studirao u Atini. Porodično preseljenje – roditelji, brat i dve sestre – iz Kozane u Atinu sledovalo je očevu odluku. „Moji nisu bili za to da studiram teologiju. Pošto sam bio odličan đak u gimnaziji, moj brat je sanjao da budem lekar, advokat ili nešto slično tome. Ali ja sam imao poriv ka teologiji”.

Pored priziva ka studijama teologije, Mitropolit je govorio da je oduvek osećao sveštenički priziv. „Od malena sam imao želju da budem sveštenik. Ali, kada sam otišao na univerzitet i dobio stipendiju, tada mi je san bio da postanem profesor univerziteta. Ipak, ta detinja želja za sveštenstvom me nije sasvim napuštala. Želim da kažem da je Ruka Božija u ljudskom životu jedna tajna. Pođi ’vamo, kreni tamo, ona te odvuče na tvoje mesto”.

Istovremeno, u njemu klija seme žudnje za bogoslovljem koju je uvek pratio njegov ispitujući pogled u dubine problema, nadahnut ljubavnom čežnjom i poštovanjem pred tajnom života i smrti, uokvirenim verom u vaskrsenje Hristovo i Evharistiju kao lek besmrtnosti.

Odlazak u Ženevu, doktorski rad na Harvardu i u Atini i vojni rok

Odmah posle diplomiranja, počeo je studije na Ekumenskom institutu Svetskog saveta crkava u Boseu, blizu Ženeve, u Švajcarskoj. Tu je došao u susret sa teologijom drugih hrišćanskih konfesija Zapada.

Nakon Bosea, završio je postdiplomske studije (master) na Univerzitetu Harvard u Sjedinjenim Američkim Državama. Na Harvardu je imao privilegiju da uči kod uglednih profesora, kao što su Pol Tilih, Georgije Florovski i klasični filolog Verner Jeger. Na Harvardu je za tezu uzeo hristologiju Sv. Maksima Ispovednika. Bio je saradnik Harvardske fondacije za vizantijske studije, poznati Dambarton Oaksa, gde je ostao tri godine. Istovremeno, sarađivao je sa Grčkom pravoslavnom bogoslovskom školom Časnog krsta u Bostonu, gde je predavao Crkvenu istoriju prva tri veka, kao i sa Seminarijom Svetog Vladimira u Njujorku, gde je predavao kanonsko pravo drevne Crkve.

Temu za doktorske studije odredio mu je profesor Konidaris o jedinstvu Crkve u njenim prvim vekovima. „Konidaris, koji je temu jedinstva povezivao sa temema vere, napisao mi je da mu pošaljem svoje viđenje teme u vidu nacrta ili skeleta. Pročitao sam mnogo toga da bih mogao da sastavim taj nacrt-obrazloženje, ali sam jedinstvo Crkve prepoznao i locirao u Svetoj Evharistiji. U sebi sam još iz detinjstva nosio i imao bogoslužbeni doživljaj. Poslao sam mu koncept koji je skoro identičan sadržaju moje potonje disertacije. Odgovorio mi je da je to u redu. Zaista, baveći se teološkim pitanjima, u meni je stalno živela tema Crkve i bogosluženja”.

Još dok je bio na Harvardu, u 27. godini je morao po zakonu da se vrati u Grčku da odsluži vojsku. „Tamo dobijem pismo od mitropolita Patre Konstantina koji me je poznavao i dirljivo mi kaže: ‘Janaki (Jovanče), odmah pošto završiš vojsku, imam upražnjeno mesto protosinđela u Patri i da urediš pa da budeš rukopoložen’. Ja sam ipak tada želeo da se vratim na Harvard i završim doktorat.

Asistent u Atini i prelazak u Ženevu

Po odbrani svog doktorata, Zizjulas je u periodu od dve godine (1966-1967) predavao kao naučni saradnik na Univerzitetu u Atini. Godine 1967. u Grčkoj je na vlast došla hunta (diktatura). ”Na univerzitetu se stvorila klima podeljenosti. Tu su dolazili da nas ubeđuju da potpišemo tekstove u prilog vlade. Sve je to bilo jedno neprijatno iskustvo”.

U to vreme, dobivši preko svojih učenika neke Zizjulasove radove, Ava Justin Ćelijski nije skrivao reči pohvale. „Mladi Zizjulas je vrlo interesantan i dubok: ima svetootačke zamahe i zahvate i doživljaje. Mnogo je svetog apostolskog kvasca u njemu. Njegova teza: o Sv. Evharistiji – i članak: prepuni su pravoslavne mudrosti i bogomudrosti. Njegovo Hristoosećanje je životvorno, prepuno besmrtnog Hristoljublja. A to mladog čoveka izgrađuje u svetootačkog podvižnika. Neka se i dalje trudi da bude dostojan učenik svog velikog učitelja – o. G. Florovskog. I nagrada mu od Boga neće propasti ni u ovom ni u onom svetu.”

U leto 1967. postavljen je za sekretara Komisije za veru i poredak pri Svetskom savetu crkava u Ženevi, gde je ostao do 1970. godine, predavajući i na Institutu čiji je upravnik tada bio Nikos Nisiotis. Tu je došao u središte teoloških fermenata na međuhrišćanskom nivou i bio je aktivan u oblikovanju teoloških programa, zadužen za organizaciju međunarodnih konferencija o crkvenim pitanjima od opšteg interesa.

Prelazak u Edinburg

Početkom sedamdesetih, izabran je za vanrednog profesora dogmatske teologije na Univerzitetu u Edinburgu u Velikoj Britaniji, gde je ostao tri godine. U to vreme nije bilo uobičajeno da u nekoj zemlji predaje stranac pa je stoga zanimljivo čuti kako je do toga uopšte došlo.

 „Leta Gospodnjeg 1972. održan je seminar u Boseu na temu vere i krštenja, i zatražili su od mene da pripremim predavanje koja je veoma impresioniralo Tomasa Toransa, profesora u Edinburgu, koji je bio prisutan. Ne znam na osnovu čega je bio impresioniran, ali kad se vratio u Edinburg poslao mi je jedno pismo u kome kaže: ‘Na proleće ćemo ovde otvoriti konkurs za profesora. Ako Vas zanima, podnesite kandidaturu sa biografijom’“.

Godine 1973. izabran je za profesora sistematske teologije na Univerzitetu u Glazgovu. U to vreme već je objavio veliki broj članaka i studija, najvećim delom iz eklisiologije. Tih godina, međutim, Jovana Zizjulasa pozivaju da pročita predavanje ”O ljudskoj sposobnosti i nesposobnosti” na susretu Britanskog teološkog udruženja. Tekst je kao dugačak članak objavljen u škotskom teološkom časopisu. U to vreme Zizjulas prelazi sa eklisioloških na ontološke teme. Ključne tačke ovog rada su očigledne u svakom aspektu njegovih kasnijih teoloških spisa. Dve slične studije, objavljene 1977., otkrivaju da je on već tada procenio da je poštovanje „ličnog identiteta” čoveka najvažniji ideal. U Evharistiji istina postaje sloboda jer nam omogućava da prevaziđemo podelu i individualizaciju i stvara mogućnost drugosti i zajedništva. To ga je navelo da preispita teologiju kao celinu na osnovu crkvenog iskustva kao odraza trojičnog života.

Patrijarh Dimitrije, Starac Sofronije i novi razgovori o sveštenstvu

Tokom leta 1972. godine, umire Patrijarh Atinagora i 1974. godine za Patrijarha je izabran Dimitrije. Negde tokom 1974. godine dobija pismo od Patrijarha Dimitrija na temu koju je već bio skoro sasvim zaboravio. „Pozivamo Vas da dođete u Carigrad, jer smo odlučili da Vas izaberemo za Arhijereja, kako bismo razgovarali o detaljima”, glasilo je pismo. Otišao je i posle razgovora rekao Patrijarhu: „Dajte mi malo vremena da razmislim; ne mogu da odlučim sada”. Jovan Zizjulas nije znao zašto nije mogao da donese odluku. „Da li je to odlaganje bilo od lukavih sila, ili je dolazilo od Boga, nisam mogao da znam”. Patrijarh Dimitrije mu je kratko rekao: „Dobro, kada budete spremni, mi Vas čekamo”.

Posle više godina, Starac Sofronije iz Eseksa, kod koga je u međuvremenu počeo da se ispoveda, jedanput mu je rekao: „O toj temi dobro razmislite”, na šta je Zizjulas priznao da ne može da odluči, jer je to teška odluka. „Razmišljao sam uglavnom ovako: Svoj život sam uredio jednom sigurnošću, i kada uđem u klir sve ću dovesti u rizik”. Seća se da mu je tada Starac rekao: „To je kao da padate u prazninu ali sa sigurnošću da će vas jedna ruka uhvatiti. I Vaš život neće biti tako težak kako se pribojavate”. U svakom slučaju, Starac ga je podstakao da prihvati sveštenički čin.

Imajući želju da predaje u otadžbini, prešao je 1984. godine na Aristotelov univerzitet u Solunu, gde je predavao dogmatiku i uporedno bogoslovlje do penzionisanja 1998. godine.

Izbor za episkopa 1986. godine

Po završetku akademskih predavanja 1986. godine, održan je jedan skup u Bariju posle koga je Zizjulas otišao u Carigrad kod Patrijarha Dimitrija. Na Spasovdan je otišao u Patrijaraški hram, potom je uzišao stepenicama do Patrijarha i rekao mu: „Svjatjejši, stavljam Vam se na raspolaganje da odlučite”.

„Patrijarh Dimitrije odmah posle toga za sledeći dan sazove Sabor. I sećam se kako je Mitropolit Prinkiponisa Simeon rekao: ‘Šta nas okupljaju petkom na Sinod, nikad to nismo radili’. Tada je još bila stara patrijaršijska zgrada jer još nisu bili dogradili nova zadanja. Tamo sam čekao. Potom, sećam se, dolazi jedan episkop radostan i kaže: ‘Dođite u Sinod i tamo ćete dati konačni odgovor’. Odlazim u Sinod, izražavam blagodarnost i kažem da se stavljam na raspolaganje i odmah potom biva izbor.“

I tako je, po kratkom postupku, poput Fotija Velikog, prošao sve činove sveštenstva i hirotonisan za Mitropolita pergamskog. Od tada će preuzeti aktivniju ulogu predstavnika Vaseljenske Patrijaršije u međupravoslavnim i međuhrišćanskim odnosima. Uporedo je do 1987. godine predavao u Glazgovu, a od 1989. je bio stalni gostujući profesor na Kings koledžu Univerziteta u Londonu.

Epilog: „Milost Tvoja, Gospode, pratiće me u sve dane života moga” (Ps. 22 ,6)

Mnogi se sećaju ovih reči kojima je novohirotonisani Mitropolit započeo svoju prvu beseda na hirotoniji. „Osećao sam se da me je celog života ‘gonio’ Bog i da sam ja govorio ‘ne’. Život čovekov, ako ga čovek pogleda, prouči i pripazi detalje, nije slučajan. Jer, Bog pokreće struje u nama”. Sećajući se svojih razgovora o sveštenstvu sa Starcem Sofronijem, Mitropolit Jovan je govorio „Ako iskreno molimo Boga da bude Njegova volja, čak i ako je naša volja potpuno suprotna, tada će ipak biti volja Božija”.

* * *

Ovako je o tajni odnosa Božije blagodati i ljudske slobode smireno govorio čovek o čijem teološkom delu je napisano više od stotinu doktorskih disertacija na raznim svetskim jezicima. Prema Hristu Janarasu, „Zizjulasova teološka sinteza je analogna sintezama koje su definisale pravoslavnu samosvest u svetootačkoj epohi. Od Palame, nijedan drugi teolog nije imao uporediv uticaj na pravoslavnu misao.” Iako sada kreće u susret Carstvu Oca i Sina i Svetoga Duha, podstičući molitvu Crkve i za njegovo spasenje i vaskrsenje u Veku koji dolazi, njegovo vreme paradoksalno, tek dolazi. ”Jedna od važnih lekcija koje mi je Gospod dozvolio da naučim u svom životu — iako ne bez poteškoća i uz veliku ličnu cenu — jeste da rad svakog od nas ne sude ljudi, već sam Bog. A Božji sud se ne izražava kroz prolaznu slavu, već je potrebno vreme da se manifestuje — istorijsko vreme i, na kraju, eshatološko vreme” – govorio je blaženopočivši Mitropolit.

„Kraj je ono odakle počinjemo”, citirao je Tomasa Eliota na početku svog predavanja o eshatologiji. Misao Jovana Zizjulasa njegovim iskrenim čitaocima u mnogim noćima nije davala da dođu do sna, ali je uvek delovala razbuđujuća poput cvrkuta ptica u vaskrsno jutro. Možda je zaista u ovom njegovom zemnom kraju i njegovo novo vaskrsno jutro.

Izvor: teologija.net