EPISKOP GRIGORIJE, NOVOSTI

Osvećenje hrama Svete Petke u Orlandu

PUTEVI GOSPODNjI SRPSKE DIJASPORE – PRILOG SPOMENICI NOVOOSVEĆENOG HRAMA SVETE PETKE U ORLANDU

Smisao i značenje hrama, kao i samo njegovo podizanje i ukrašavanje, zaokupljali su kroz istoriju pažnju brojnih naših i svetskih velikana misli kako crkvenih pisaca i velikodostojnika tako i svetovnih ljudi od pera i vladara. Tu su i oni kojima ih danas posvećujemo, koji su, objedinjujući zadužbinarstvo i snagu nadahnuća pisane reči, od Psalmopojca Davida do naših Nemanjića i Lazarevića, uspevali povezujući naizgled nespojivost nebeskog i zemaljskog uzidati i sebe u taj živi hram i krunisati se nepropadljivim vencem svetosti.

Crkvene pesme i njihove lične himne, tropari i kondaci opisuju ih kao nadrealne ili, savremenim žargonom rečeno, bajkovite likove „koji zemljom hode, a nebom žive“ ili kao „anđele u telu“, bogopodοbne, koji su nastojeći celog svog života svim svojim bićem da „dodirnu nebo“ mogli sa apostolom Pavlom ponosno reći: „Ne živim odveć ja, nego živi Hristos u meni“ (Gal. 2, 2), što će reći da svetost ne zna za granice, nego ih pomera i širi srca da smesti Nesmestivog ukidajući vreme i prostor kao osnovne jedinice postojanja i za meru ljudskog življenja i dostojanstva postavlja bezmerje – „meru rasta punoće Hristove“ (Ef. 4, 13).

Događaj u kojem se odvija ovo svetotajinsko i svetoduhovsko transponovanje neba na zemlju nije drugi do sveta Liturgija, ista ona koju služimo od čudesne noći Tajne večere do danas, podjednako pod vedrim nebom, u zemunicama i velelepnim hramovima, samo sa jednim jedinim ciljem – da sve preobrazi i oboži u zajednici sa neprolaznim i večnoživim Bogom. Ta neprestana Božanska Liturgija, produžavana kroz vekove, čini naša srca i hramove u kojima služimo, sabrani u ime Božje, prinoseći mu s istim ciljem darove i sav svoj trud i živote na osvećenje, da oni Svetim Duhom životvorećim postanu nebeski Jerusalim i Atonska Gora Presvete Bogorodice bilo da smo u rodnom kraju ili razasuti kao deca Božja od Australije do Amerike. Tim svojim jedinim smislom i ciljem sveta Liturgija oblikuje i naše hramove dajući im svrhu i naznačenje, čineći ih, kao sabirno sočivo, tačkom ključanja blagodati Božje.

Pojedini sveti Oci zbog toga i osvećenje hrama, kao mesta služenja Božanske Liturgije, ubrajaju u svete tajne Božje, povezujući ga sa Tajnom Crkve uopšte, tj. kao njenom vidljivom projavom, izgrađivanjem Tela Hristovog i mestom osvećenja njenih članova ili bolje reći delova tog večnoživog organizma (1Kor. 10, 17), kako je Sveti Pavle slikovito opisivao Crkvu i nas u njoj (gde su onda i svi podjednako važni i nezaobilazni, kao što to pokazuju i slučajevi uspešne gradnje hramova). Naravno, otuda ne čudi i davno izrečena opaska da pravoslavni narodi, ustvari, hram i u svakodnevnom životu nazivaju crkvom i poistovećuju ga sa njom (†Mitropolit pergamski Jovan). Upravo to potvrđuju i nestvarne, trinaest vekova stare, reči svetog i bogomudrog Germana Carigradskog: „Crkva je hram Božji, sveto mesto, dom molitve, sabranje naroda, telo Hristovo. Njeno ime je Nevesta Hristova… Crkva je zemaljsko nebo u kome nadnebesni Bog obitava i hodi. Ona predstavlja raspeće i grob i vaskrsenje Hristovo”.

Sve ovo predstavlja podsećanje da i mi, ako želimo, možemo biti protagonisti i zvezde onoga neba i onih ideala koje, kao hrišćani, oduvek imamo, ali od kojih smo i neretko odstupali tražeći čuda u prolaznim svetlucanjima ovozemaljskog bleštavila, koje samo trenutno zaslepljuje i zaklanja sjaj nezalazne, tihe Svetlosti Hristove.

Ipak, jedan svetli primer i izuzetak naše, u tom pogledu mnogokuđene, generacije nalazimo ovih dana, zamislite, na najjužnijim krajevima Severnoameričkog kontinenta, na sunčanoj Floridi, gde je u kratkom vremenu podignuto pet-šest hramova u slavu Božju posvećenih divnim svetiteljima njegovim. Zaista, čini se da je blagodat Božja, nasuprot rušilačkim uraganima svojstvenim ovom podneblju, nesebično zapljusnula naročito jugozapadno priobalje ove poluostrvske američke države, počev od Majamija, preko St. Pitersburga, Klirvotera i Nort Porta do novoosvećene crkve u Orlandu, gradu čarobnjaka filmskih umetnosti, ali i okruženja čudesne lepote sa ne manje neobičnom činjenicom da predstavlja prostor sa najviše jezera i izvora slatke vode u svetu, na tako malom prostoru u takvoj blizini okeana.

Upravo to mesto na Floridi ovih dana bilo je centar svesrpskog i svepravoslavnog slavlja povodom osvećenja novoizgrađenog hrama Svete Petke, koji je, verujem, našem narodu iz njegove bliže i dalje okoline postao nadalje nepresušni „izvor vode žive“. A za ovo malo čudo (saznaćete zašto podizanje ovog hrama to zaista jeste) trebalo je samo, uz trud prethodnika i pridošlica-izbeglih i pristiglih, kako je s pravom primećeno, samo s jednim koferom sveukupne imovine u rukama, da im se „iza sedam gora i mora“ iliti na sredokraći Lejk Meri, severnih orlandskih predgrađa i samoga grada, priključi otac Ljubiša Brnjoš, od pre osamnaest godina i njihov paroh, prevalivši takođe put od Leotara do Longvuda… A došli su, on i supruga, sa tada sitnom decom, tiho i skromno, noseći umesto ušteđevine samo međusobnu ljubav i širok osmeh, blistav kao sunce Hercegovine s kojim će Vas zasigurno dočekati i danas i potpuno razoružati posle bezmalo pune dve decenije provedene na istom mestu, sa istim ljudima i sa nesmanjenim žarom u očima…

Dučićevim sugrađanima ni ranije, kao ni danas, nije nedostajalo ni vere ni znanja. To važi i za ovog čestitog i nadarenog sveštenika koji je još od srednje škole važio za svojevrsnog vunderkinda (kako u nauci – matematike, tako i u sportu – košarka), ali je svoje darove podredio smirenju i bogoljubivosti tvrdoškog manastira, koji u to vreme obnavlja, kao i celu Hercegovinu, istinski crkveljubitelj i prorok Božji vladika Atanasije Jevtić sa novoformiranim bratstvom u čijem sastavu su se, po upokojenju do tada jedinog monaha oca Georgija, dugogogodišnjeg čuvara ćivota Svetog Vasilija, kraće i duže obreli kao monasi i jeromonasi sadašnji episkopi Grigorije, Jovan Purić, Maksim, sadašnji iguman Zavale otac Vasilije, upokojeni monah Simon vatopedski, Isaija zubački i dr., do dolaska sadašnjeg Episkopa zahumsko-hercegovačkog Dimitrija (takođe prisutnog na osvećenju hrama) i novije generacije monaha. U duhovnom stasavanju i razvoju ovog mladog naraštaja, i posebno oca Ljubiše, nezaboravan je i nezaobilazan blagi lik starca Simeona dobrićevskog (dugogodišnjeg stolačkog i, po povratku iz Dahaua svehercegovačkog paroha, popa Sloba kako smo ga od milja zvali, služitelja valjda svih manastira od Ostroga, preko Duži, Tvrdoša i Dobrićeva), a koji je zbog svoga životnog iskustva, duhovne radosti, ali i urođene čvrste hercegovačke naravi uvek bio mirna luka, oaza spokoja, duhovne utehe i životne pouke.

Oni koji su tih godina živeli uz vladiku Atanasija i starca Simeona znali su i verovali, kao uostalom i mnogi drugi, da s Božjom pomoći nema nemogućih stvari, ali su se oni, ako nije neskromno reći, i uverili u to, u snagu desnice Gospodnje i promisla Njegovog. To potvrđuje i slika oko hrama pred samu svečanost, kada gledate generaciju dece iz tog vremena (koja je u uzrastu osnovaca dovodila za ruku tada svoje roditelje, tetke i stričeve na Trebišnjicu da se krste pod Tvrdošem) kako ovde u tuđini s onim istim elanom svoga duhovnog oca istovara kontejner crkvenog nameštaja i drugih neophodnih stvari obavljajući poslednje prireme, sada zajedno sa svojom decom koju s ponosom gledaju (a koja su sada njihovih godina i starija, nego što su oni bili tih ratnih dana u Hercegovini). I oko njih duhovno, generacijski, podnebljem i odveć rodbinski i kumovski, vezani prijatelji i sabraća, bili su otac Ljubiša, Boris, Saša, Miloš, namesnik Milan, Vladan, Dragan… išao bi lanac do krajnjeg severa… na istom poslu, s istom prilježnošću i ciljem. Na ovo plodno tle došla je Božja „rosa“ da natopi slogu, trud i ljubav zajednice, koja je do dolaska izbeglih 1997. brojala samo oko stotinu i pedeset porodica, a na samom početku i osnivanju 1989. tek dvadesetak entuzijasta, da iznikne prekrasan hram, jer bez nje, sigurno je da ni hiljadu-dve novopridošlih, raseljenih i ratom izmučenih, ne bi pomogli budući da i pored sve želje nisu mogli ni imali odakle. Ali kao što to obično biva, oni su gradili hram, a on je utvrđivao i podizao njih. Vremenom su mnogi stali na noge, pripomogla je i omanja radionica sveća pri hramu i delo je dovršeno bez ijednog dolara kredita, što je za ta podneblja, današnje prilike i takav poduhvat, stvar nezamisliva i, zaista, ravna čudu.

Dvojac koji je sinhronizovao radove fizički i tehnički, takođe, mora biti pomenut. Marko Zečević i Vladan Gluvačević, predsednik Crkveno-školskog opštinskog odbora i glavni arhitekta hrama i na dan praznika bili su primer. Stojeći kao kumovi slavlja s odlikovanjima Svetog kralja Milutina, naše pomesne Crkve, potvrđenim od Patrijarha i Sinoda, preispunjeni radošću, s pravom i ponosom, i osećajem da to ordenje pripada svima, od prvog do poslednjeg parohijanina koji se na bilo koji način uključio i uzidao u ovo delo, kao i otac Ljubiša (i njegovi zaslužni prethodnici jeromonah Nikodim i prota Dragan Zarić), odlikovan naprsnim krstom i zvanjem protojereja-stavrofora, usled naboja emocija i olakšanja posle tolikih napora nisu bili u stanju ni reč da izgovore od suza u očima i jecaja koji su ih preplavili.

Majke, supruge i sestre, sa decom svih ovde pomenutih i nepomenutih ove parohije, sa protinicom Natašom, okupljeni oko Crkve, u Kolu srpskih sestara i omladine u folklornoj sekciji i sa veronauke, dali su takođe nemerljiv doprinos sa svojim aktivnostima, prikupljanjem priloga, angažovanjem u brojnim akcijama, kao i pripremanjem hrane o manifestacijama koje su imale humanitarni karakter do organizovanja i izvođenja programa i posluživanja na sam dan osvećenja hrama. Svojim stavom, karakterom i zalaganjem svakako su zaslužile veliki zajednički orden.

Za istoriju ostaje zabeleženo da je Eparhija istočnoamerička od 11. februara i praznika Prenosa moštiju Svetog Ignjatija Bogonosca bogatija za još jednu velelepnu crkvu, osvećenu u Orlandu u prisustvu više arhijereja Srpske Pravoslavne Crkve, brojnih sveštenika i mnoštva blagočestivog naroda.

Svečano večernje uoči osvećenja hrama služio je Episkop zahumsko-hercegovački g. Dimitrije, a prisutne je blagoslovio i nadahnuto pozdravio domaćin, Episkop istočnoamerički g. Irinej.

Litijskim delom preliturgijskog čina načalstvovao je Episkop diseldorfski i nemački g. Grigorije, liturgijskim sabranjem Vladika novogračaničko-srednjezapadnoamerički g. Longin iz Čikaga, uz sasluženje domaćina episkopa g. Irineja, kanadskog g. Mitrofana, koji je goste pozdravio za trepezom ljubavi, posebno podsetivši na sve zaslužne prethonike i pionire ovog bogougodno dela. Sasluživali su pominjani arhijereji, gospoda Grigorije, zapadnoamerički Maksim, koji je besedio po Jevanđelju o značaju hrama, Dimitrije i buenosajreski i južnoamerički Kirilo uz gotovo kompletno sveštenstvo lokalne eparhije, sa brojnim gostima drugih eparhija iz Amerike i više pomesnih Pravoslavnih Crkava, kao i ostalih krajeva naše Crkve: Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke – đakon Miroslav Vasić iz Beograda, Eparhije zahumsko-hercegovačke – otac Mladen Čalija iz Nevesinja i đakon Krsto Avdalović iz Trebinja, iz Eparhije budimljansko-nikšićke – sveštenik Miajlo Backović iz Tivta, Eparhije austrijsko-švajcarske potpisnik ovih redova, iz Beča, kao i drugi uvaženi gosti.

Prvi dan po osvećenju hrama, u nedelju, na praznik Sveta Tri Jerarha, prvu svetu Liturgiju su služili i Božji blagoslov podelili vladike zahumsko-hercegovački Dimitrije i buenosajreski i južnoamerički Kirilo, sa sveštenstvom koje nije moralo otputovati istog dana, stavljajući na ovu priču pečat praznika prosvetitelja i učitelja vaseljenskih, kakva je uostalom i žitijska priča Svete Petke kojoj je novopodignuti hram posvećen.

Tom prilikom, posebno su se molili, kako to u velikim svetinjama i manastirima biva drugi dan slave, koji se posvećuje ktitorima, da Gospod pomene znane i neznane dobrotvore, priložnike i dobroželatelje bez razlike koliko je ko mogao uraditi i darovati, jer Gospod namere vidi i zna svakoga još od utrobe matere njegove (Ps. 50). Sa ovim molitvama za sve one koji sada, mogu reći, da su stekli ovde, u tuđini, svoje „parče neba“, pomenik ovog hrama je tek otvoren.

Međutim, verujem da će biti mnogo više imena onih koji će prolazeći kroz dveri ovog hrama ostati zapisani u knjizi večnosti, kao i onih koji će potomstvu pripovedati njegovu divnu povest… Ovde sam se venčao, krstio decu i unučad, odavde ću u smiraj poći, u sretanje Gospodu svome!!!

U Orlandu, Florida
na praznik Sveta Tri Jerarha 2023. G. G.

Sveštenik dr Gajo Gajić
Naučni saradnik PBF
Univerziteta u Beogradu

Izvor: Eparhija istočnoamerička