– Riječi Ep. Grigorija koje je na sahrani prote Milenka Spreme, u trebinjskom groblju u Policama, pročitao Episkop ZHiP Dimitrije –
Dragi Vladiko Dimitrije Hercegovački, draga mati igumanijo Pavla, i mile sestre petropavlovske.
Pročitao sam tužnu vijest da se upokojio naš prota Milenko Spremo. Pišem vam sa željom da se molitvom za njegovo spasenje s neba utješimo, ali i da vas zamolim da moje riječi prenesete njegovj porodici, supruzi, djeci i unučadima.
S ocem Milenkom sam zajedno služio 25 godina, zajedno smo radili i sarađivali. Možete li zamisliti da s nekim provedete toliko vremena, a da od njega ne čujete ni jednu tešku riječ, ni prigovor ni izgovor. Uvijek je bio otmen i gospodstven, vrijedan i vjeran. Nevidljiv i nenametljiv, ali i vazda tu kada treba i koliko treba. Otac Milenko je bio u onom najdubljem smislu riječi Gospodin Sveštenik. Od Duvna do Petropavlova tiho i smireno služenje dovelo ga je pred lice Božje. Ima li ljepšeg primjera! Nikakva pretenzija, nikakva težnja za slavom i isticanjem, samo smireno i tiho služenje. Takav nam trebaše sveštenik i Bog nam ga je dao. Vjerno je služio Bogu i neumorno činio sve, pa i nadljudske napore da svoju porodicu izvede na pravi put, što se upravo i dogodilo. Njegova supruga, djeca i unučići primjer su kako treba da izgleda jedna srpska pravoslavna porodica. Sve je kod njih čisto, uredno i dosljedno, a opet i uvijek bez pretjerivanja. Nemojte da pomislimo da je to tek tako slučajno. Ne, to je plod velikog truda i podviga ovog Božjeg sveštenika.
Ovih dana je smrt toliko prisutna među nama. Bije nas kao neki nemilosrdni bokser i ne da nam da dođemo do daha. Svaki dan čekamo vijesti i pitamo se ko je to danas preminuo i ko će preminuti sutra!? Mi hrišćani bismo trebali biti spremni na takvo što, makar tako pričamo, ali ja vam moram ispovijediti da nisam spreman. Sjećam se u ovom času one pjesme Vladike Nikolaja u kojoj govori kako će grobarima otežati ruke. Ta se čudesna i tužna pjesma završava vapajem Svetoga Save: „Dosta, Bože, poštedi ostatak!“. Nemam hrabrosti da ponovim ove svetiteljeve riječi, ali bih htio, obraćajući se vama i porodici oca Milenka, da kažem riječi utjehe.
Moje najnovije saznanje i duboko uvjerenje, gledajući sve ove smrti oko nas, smrti onih sa kojima smo do juče sjedali i razgovarali, jeste to da sve što činimo u ovom svijetu, bilo koje djelo – od kopanja bašte do slikanja ikone ili rada na umjetničkom djelu – sve bi to trebalo da bude samo jedna priprema za čas našeg upokojenja.
Imam utisak da je otac Milenko tako živio. Možda ni on nije bio sasvim svjestan te činjenice, ali mi znamo i vidimo da je upravo tako bio usmjeren njegov životni put. Zato danas, poučeni njegovim otmenim i hrišćanskim življenjem, za trenutak možemo odahnuti od udaraca i vijesti o smrti, jer evo nam jedan čovjek svojim smirenim životom pokaza kako se smrt pobjeđuje vjernim idenjem za Hristom.
Ep. Grigorije