KABINET EPISKOPA, NOVOSTI

Razgovor sa arhimandritom Zaharijom o epidemiji korona virusa

Arhimandrit Zaharija (Zaharu) je duhovnik Manastira Svetog Jovana Krstitelja u Eseksu, u Engleskoj. Njegov duhovni otac je jedan od najistaknutijih staraca našeg doba, starac Sofronije Saharov, učenik Svetog Siluana Atonskog i sastavljač njegovog žitija. Proglašen je za svetog krajem prošle godine. Otac Zaharija, duhovno ukorenjen u istinitim učenjima svog starca, napisao je neke od značajnih knjiga o hrišćanskoj duhovnosti u savremenom svetu.

Usled epidemije koronavirusa, koja se ubrzano širi celim svetom, mnogi ljudi su zbunjeni, drugi su u panici…   

Mislim, ipak, da ne bi tako trebalo da bude, jer šta god Bog čini sa nama, čini iz ljubavi. Hrišćanski Bog je dobar Bog, Bog milosti, dobrote i ljubavi, Koji voli čoveka.

Znači, ne smemo gubiti iz vida činjenicu da postoji i Božije dopuštenje u svim okolnostima života?

Naravno. Bog nas je stvorio po svojoj dobroti, kako bi podelio sa nama svoj život, čak i svoju slavu. Kada smo pali u greh, dopustio je smrti da uđe u naš život, opet iz dobrote, kako ne bismo postali besmrtni u svom zlu, već da bismo tražili put spasenja. Pa iako smo pali, Bog nikada nije prestao da promišlja o nama, ne samo u pogledu materijalnih dobara, radi održanja našeg ljudskog roda, već je takođe slao proroke i pravednike, pripremajući sebi put, kako bi mogao da dođe i razreši našu tragediju. Po svojoj neshvatljivoj ljubavi, doneo nam je večno spasenje kroz Krst i Vaskrsenje. Došao je, uzeo na sebe prokletstvo greha i pokazao nam svoju ljubav do kraja: Ljubivši svoje koji su u svetu, ljubio ih je do kraja (Jn. 13, 1). Sve što je Bog činio – kada nas je stvarao, snabdevao dobrima radi održanja sveta, kada je pripremao sebi put da dođe na zemlju i kada se lično pojavio na njoj, da satvori naše spasenje na tako zapanjujući način – sve to činio je po svojoj dobroti. Njegova dobrota je bezgranična. On nas spasava i tako je dugotrpeljiv prema nama, čekajući nas da dođemo u poznanje istine (1 Tim. 2, 4) i prinesemo istinsko pokajanje, kako bismo mogli da budemo sa Njim kroza svu večnost.

Dakle, na svakom nivou svog odnosa prema čoveku, naš Bog pokazuje jedino svoju dobrotu i milost, koji su bolji od života (Ps. 63, 3); dobrota je Njegova priroda i On sve čini na korist ljudima i za njihovo spasenje.

Shodno tome, kada On ponovo dođe da sudi svetu, hoće li to biti neki drugi Bog? Neće li to biti isti Bog milosti, dobrote i ljubavi, Koji voli rod ljudski? Budimo sigurni da se nećemo pojaviti pred nekim drugim Bogom, već pred Njim, Koji nas je stvorio i spasao. Dakle, sudiće nam sa tom istom milošću i istom ljubavlju. Zato ne bi trebalo da paničimo niti da se kolebamo, jer će to biti isti Bog koji će nas primiti i u drugom životu, i suditi nam sa istom dobrotom i milosrđem.

Čovekov najdublji strah jeste strah od smrti – sadašnja situacija to najbolje pokazuje. Kako da se mi kao hrišćani ispravno postavimo prema neizvesnosti sopstvenog opstanka, bez obzira da li smo već ozbiljno oboleli ili nismo?

Neki se pribojavaju da im je kucnuo poslednji čas. Iskušenje sa koronavirusom ima tu pozitivnu stranu, što imamo nekoliko nedelja od trenutka kad nas napadne, do našeg poslednjeg časa. Stoga, možemo posvetiti to vreme pripremi za susret sa Bogom, kako nas odlazak ne bi zadesio neočekivano i kako ne bismo otišli nepripremljeni, već nakon što razmotrimo čitav svoj život svaki put kada stanemo na molitvu – nekad beskrajno blagodareći za sve što je Bog učinio i čini za nas, a nekad u pokajanju, tražeći oproštaj svojih grehova. Ništa nam ne može nauditi uz jednog ovakvog Boga, Koji sve dopušta po svojoj dobroti. Jednostavno, trebalo bi da imamo beskrajnu blagodarnost i smirenu pokajničku molitvu za oproštaj naših grehova.

Moramo da vidimo dobrotu Božiju u svim stvarima koje se dešavaju. Sveti oci umeli su da vide Njegovu dobrotu i ljubav. Slična epidemija, koja se pojavila u četvrtom veku u egipatskoj pustinji, požnjela je više od trećine monaha. Oci su tada nadahnuto govorili: „Bog žanje duše Svetih za svoje Carstvo“ i nisu se kolebali. Sam Gospod govori u Jevanđelju o poslednjim danima, o iskušenjima i nevoljama kroz koje će svet proći pre Njegovog Drugog dolaska. Pa ipak, u Njegovim rečima ne primećujemo nezdravu tugu ili očajanje. Gospod, Koji se u Getsimanskom vrtu molio sa krvavim znojem za spasenje čitavog sveta kaže da, kada ugledamo strahote koje prethode Njegovom Drugom dolasku, treba oduševljeno da podignemo glave, jer je naše iskupljenje blizu (Prema: Lk. 21, 28). Neki mi govore: „Neka nam Bog pruži svoju ruku pomoći.“ Ali, upravo ovo i jeste Božija ruka! On želi naše spasenje i dela mnogo puta i na razne načine (Prema: Jev. 1,1): Otac moj do sada dela, i ja delam (Jov. 5,17). Ovaj virus može biti sredstvo koje Bog koristi da mnoge ljude privede samopoznanju i pokajanju, da požanje mnoge spremne duše za svoje večno Carstvo. Stoga, za one koji sebe povere i predaju promislu Božijem, sve će izaći na dobro, a znamo da onima koji ljube Boga, sve pomaže na dobro (Rim. 8, 28). Dakle, nema prostora za bolesnu obeshrabrenost. 

Kako Vi lično doživljavate ovo iskušenje pandemije?

Što se mene tiče, to iskušenje mi je od pomoći. Čeznuo sam da ponovo nađem molitvu koju sam imao ranije, sa kojom bih mogao da prođem kroz ceo svoj život od rođenja do sada, zahvaljujući Bogu za sva Njegova dobročinstva znana i neznana; i sa kojom bih, isto tako, mogao da prođem ceo svoj život kajući se za sve moje grehove i bezakonja. Divno je kada u molitvi možeš da preletiš čitav svoj život i izneseš sve pred Boga, istrajno se moleći. Tada osećaš da se tvoj život iskupljuje. To je razlog zbog koga mi ova situacija zaista pomaže. Nisam u panici, već tužim radi greha svoga (Ps. 38,18). 

Mere koje propisuju državne vlasti mogu nam se učiniti kao gušenje verske slobode. Kako da se verujući čovek nosi sa takvim okolnostima?

Ne bi trebalo da se opiremo merama koje preduzima država, u cilju suzbijanja nesreće koju vidimo u životima mnogih ljudi. Pogrešno je ići protiv državne vlasti. Trebalo bi da postupamo onako kako ona kaže, jer ne traži od nas da se odreknemo svoje vere, već samo da preduzmemo neke mere za opšte dobro svih ljudi, da bi ovo iskušenje prošlo – a to nije ni malo nerazumno. Nije pošteno da ih ne poslušamo jer, kada se razbolimo, odlazimo u državne bolnice, a tamo će oni preuzeti sve naše zdravstvene troškove i bolničku negu. Zašto onda da ih ne slušamo?

To je Hristov karakter, koji je On kao Bog pokazao u svom životu na zemlji, a takva je i apostolska zapovest koju smo primili: „Da budemo pokorni i poslušni poglavarstvima i vlastima, spremni za svako dobro delo; nikoga da ne ružimo, da se ne svađamo, da budemo blagi, pokazujući svaku krotost prema svima ljudima“ (Prema: Tit. 3, 1-2); i Budite, dakle, pokorni svakom redu ljudskom, Gospoda radi: ako caru, kao gospodaru… (1 Pet. 2, 13–17). Ako se ne povinujemo predstavnicima vlasti koji ne traže mnogo, kako ćemo se povinovati Bogu, Koji nam daje božanski zakon, mnogo uzvišeniji od bilo kakvog ljudskog zakona? Ako držimo zakon Božiji, nalazimo se iznad ljudskih zakona, kao što su govorili branitelji hrišćanstva drugog veka, u doba Rimskog Carstva koje je gonilo hrišćane.

Iznenađuje to što u zemlji u kojoj živimo, Velikoj Britaniji, vidimo kako fudbaleri pokazuju takvu razumnost i rasudljivost, da su se prvi povukli iz svojih aktivnosti, pokoravajući se ukazima vlasti o merama zaštite. Bilo bi žalosno da mi, verujući ljudi, ne dostignemo meru fudbalera i ne pokažemo istu takvu poslušnost vlastima, za koje se naša Crkva moli.

Čini nam se da hrišćanima najteže pada mogućnost ukidanja Svete Liturgije, koja je centar našeg života. Ako se tako nešto dogodi, kako to da osmislimo?

Ako od nas zatraže da prekinemo bogosluženja, prosto se predajmo tome i blagosiljajmo promisao Božiji. Osim toga, to nas podseća na drevni običaj otaca u Palestini: u Velikom postu, na Siropusnu nedelju, nakon zajedničkog opraštanja, oni bi izlazili u pustinju i provodili četrdeset dana bez Liturgije. Prebivali su samo u postu i molitvi, da bi se pripremili i vratili na Cveti, kako bi pobožno proslavili Gospodnja Stradanja i Njegovo Vaskrsenje. Prema tome, sadašnje okolnosti primoravaju nas da ponovo proživimo ono što se zbivalo u nedrima Crkve drevnih vremena. Drugim rečima, da živimo više isihastičkim životom, uz više molitve, koja će nadoknaditi nedostatak božanske Liturgije i pripremiti nas da sa većom čežnjom i nadahnućem proslavimo Stradanja i Vaskrsenje Gospoda našeg Isusa Hrista. Ovo iskušenje ćemo preokrenuti u pobedu isihazma. U svakom slučaju, šta god da Bog dopusti u našem životu, to čini po svojoj dobroti na korist čoveku i nikada ne želi da naudi svome stvorenju.

Svakako, ako budemo bili lišeni božanske Liturgije na duže vreme, izdržaćemo i to. Jer, šta primamo na Liturgiji? Pričešćujemo se Telom i Krvlju Hristovom, punim blagodati. To je za nas velika čast i na veliku nam je korist; ali isto tako, blagodat Božiju primamo i na razne druge načine.

Možete li nam nešto više reći o tome? Tačnije, šta konkretno možemo da činimo ako nismo u mogućnosti da prisustvujemo Svetoj Liturgiji?

Kada se molimo Isusovom molitvom, prebivamo u Božijem prisustvu, sa umom u srcu prizivajući sveto Ime Hristovo. Budući neodvojivo od Njegove Ličnosti, božansko Ime nam donosi blagodat Hristovu i privodi nas u Njegovo prisustvo. Ovo očišćujuće prisustvo Hristovo čisti nas od naših bezakonja i grehova, obnavlja nas i prosvetljuje naše srce, kako bi se u njemu izobrazio Lik našeg Boga, Spasitelja Hrista.

Uz to, svaki put kada pokažemo dobro nastrojenje prema našim bližnjima, Gospodu je to veoma ugodno. On smatra da smo to učinili u Njegovo Ime i nagrađuje nas. Pokazujemo dobro nastrojenje prema bližnjima i Gospod nas nagrađuje svojom blagodaću. To je drugi način kako možemo da živimo u prisustvu Gospodnjem. Možemo zadobiti blagodat Gospodnju i pomoću posta, milostinje i svakog dobrog dela.

Stoga, ako smo prinuđeni da izbegavamo zajednička okupljanja u crkvi, možemo biti ujedinjeni u duhu kroz ove svete vrline, poznate unutar Tela Hristovog, svete Crkve, koje održavaju jedinstvo vernih sa Hristom i ostalim članovima Njegovog Tela. Sve ono što činimo za Boga jeste Liturgija, jer služi našem spasenju. Nesumnjivo, Sveta Liturgija je veliki događaj u životu Crkve, u kojoj verni imaju mogućnost da svoj mali život menjaju za beskonačni život Božiji. Međutim, snaga ovog događaja zavisi od naše pripreme, koju ostvarujemo uz pomoć svega pomenutog – molitve, dobrih dela, posta, ljubavi prema bližnjima, pokajanja.

Šta biste nam ukratko poručili za kraj?

Draga moja braćo, nije potrebno da uzimamo na sebe herojska dela ispovedništva protiv vlasti, zbog zaštitnih mera koje preduzima za dobro svih ljudi. Ne bi trebalo ni da očajavamo, već da mudro iznalazimo načine da ne izgubimo živo zajedničarenje sa Hristovom Ličnošću. Ništa nam ne može nauditi, jednostavno moramo biti strpljivi za neko vreme, sve dok Bog, videći naše strpljenje, ne ukloni sve prepreke i svako iskušenje. Tada će nam ponovo svanuti radosni dani i proslavljaćemo našu zajedničku nadu i ljubav koju imamo u Hristu Isusu.

Arhimandrit Zaharija – 17. mart 2020. godine, Eseks, Engleska
Prevod sa engleskog: sestrinstvo Manastira Svetog Stefana, Vranje

Izvor: Eparhija vranjska