Smrti gdje ti je žalac,
Ade (Pakle), gdje ti je pobjeda?
Sveti Jovan Zlatousti
Ličnost Hristova tumačena je već dva milenijuma na bezbroj načina. Kako Njemu tako i motivu Njegovog dolaska na zemlju, pristupano je iz mnogih uglova. Za nas Hrišćane, učenike Njegove, istina o Njegovoj pojavi sadržana u riječima Svetog apostola Jovana: „Jer Bog tako zavole svijet da je Sina svoga Jedinorodnoga dao, da svaki koji veruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni“ (Jn 3, 16). Bog, dakle, i nakon čovjekovog pada „nije odustao od stvorenja svoga, nego ga je posjećivao na razne načine“. Naposlijetku, Sin Božiji je sišao među nas, a šta nam je ostavio kao osnovni odgovor na nedoumicu svih civilizacija: Zašto je došao?
Došao je da pobijedi smrt!
U nedjelji za nama opominjali smo se velikih događaja iz Božijeg domostroja spasenja. Na samom početku Velike sedmice imali smo jedno veličanstveno čudo u kojem Hristos iz mrtvih podiže svog prijatelja Lazara. Nakon četiri dana ležanja u grobu Lazar je čuo Hristove riječi: „Lazare iziđi napolje“ (Jn. 11,43), ustao je i izišao. Šta predstavljaju Hristove riječi koje kroz ovaj imperativ upućuje svom prijatelju? One su objava rata smrti! U njima se očitava uvertira odgovora otkuda Hristos na zemlji? Takođe, u svakom čudu koje je učinio, donijeta nam je istina da se Njegovom pojavom među nama oprisutnjuje Cartvo Nebesko i da se svakim iscjeljenjem koje je učinio nagovještava „smrt smrti“ i vraćanje svega u cjelovitost.
U toku Velike nedjelje zaista se odvija drama spasenja. Ulazak Hristov u Jerusalim, sa neobičnom, i reklo bi se politički provokativnom, procesijom: u pratnji ubogih, bolesnih, odbačenih i djece, koje je za ovu prliku prorok vijekovima prije predskazao, govori o tome da On nije došao da donese zemaljsko carstvo i oslobođenje od okupatpora. Hristos donosi nešto mnogo uzvišenije – Carstvo Nebesko, koje nema kraja. On preobražava našu trošnost u nepropadljivost, vrijeme u vječnost. Narodu pod vođstvom fariseja i sadukeja, razočaranom u saznanje da ih Isus ne oslobađa od Rimljana, Carstvo Nebesko zvuči bajkovito i doprinosi razočaranju u ekscentričnog Učitelja iz Galileje. Otuda klevete i laži, izdaja od strane Jude, otuda hapšenje Bogočovjeka kao razbojnika, otuda šibanje i pljuvanje. Otuda raspeće i ruganje uz uzvik: „Zdravo Care Judejski“ (Mt. 27,29), uz horsko klicanje te Njegove krivice, šifre iznevjerenja. Međutim, „od prsta nisu uspjeli da vide planinu“. Od želje za političkim vođom nisu uspjeli da vide Cara Nebeskog Koji u svojoj ruci drži svu vasionu.
Napokon, u Svojoj Božanskoj misiji da rod ljudski oslobodi od okova smrti, Hristos je Vaskrsao, i rat protiv smrti završen je trijumfom Života. Od tog događaja za čovječanstvo, pa i za svu tvorevinu, više ništa nije isto. U to nedjeljno jutro desilo se nešto što je ohrabrilo apostole da onako razočarani, prestrašeni i razbježani, neustrašivo propovijedaju Gospoda Hrista po cijeloj vaseljeni i za Njegovo Jevanđelje daju život stradajući u najvećim mukama. Sve bi bilo uzalud da On nije vaskrsao! Naša priča o stradanju i priča o čudima koje je Hristos činio bila bi, kako kaže apostol Pavle, uzalud. Uzalud bi bila i vjera i propovijed, jer u Njegovom se dolasku na ovaj svijet dešavala jedna suštinska utakmica – borba Života i smrti.
Ali „kao spomen spasonosnih stradanja svojih“ i opomenu na mogućnost učešća u slavi Njegovog Vaskrsenja, Gospod nam je ostavio Svetu Liturgiju – predokus Carstva. On je, uzevši hljeb u svoje prečiste ruke i rekavši: „Uzmite jedite ovo je Tijelo moje koje se za vas lomi na otpuštenje grijehova“ i uzevši čašu sa rodom vinograda i rekavši: „Uzmite pijte iz nje svi ovo je Krv moja Novoga Zavjeta, koja se za vas i za mnoge izliva na otpuštenje grijehova“, ustanovio Svetu Evharistiju i prizvao nas da budemo Njegovi sustolnici, a samim tim sutjelesnici i sukrvnici. Liturgija je tako za sva vremena ostala predokus Carstva Nebeskog na zemlji. U njoj i kroz nju mi u sve vijekove možemo da vidimo Vaskrslog Hrista, te da i mi poput apostola nakon susreta sa Vaskrslim neustrašivo propovijedamo pobjedu života nad smrću. Njome osvećeni i obesmrćivani u prilici smo da osvećujemo i spasavamo one sa kojima dolazimo u susret i osvećujemo tvorevinu koju takođe Gospod neće ostaviti. „Niti je nas stvorio za nečistotu, nego za svetost“ (Sol.1,7), niti je tvorevinu stvorio da bi je se odrekao, nego da bismo je mi evharistiskim etosom osvećivali i Njemu prinosili.
„Pasha nije samo uspomena na događaj koji se jedanput zbio u prošlosti. Pasha je stvarni susret u sreći i radosti sa Onim Koga smo srcem odavno upoznali i sreli kao Život i Svetlost koja obasjava sve“, kaže Aleksandar Šmeman. Liturgija koju služimo je Pasha, a poziv sveštenika koji iznosi putir sa Tijelom i Krvlju Hristovom kojima treba da se pričestimo je način našeg sjedinjenja sa Vaskrslim Gospodom. Slika oltara koji svešteniku ostaje iza leđa prilikom poziva vjernih na pričešće je slika praznog Hristovog groba iz kojeg je upravo izišao Vaskrsli sam sebe žrtvujući „za život svijeta“. Evo, dakle još jedne prilike da u Prazniku nad praznicima osjetimo i vidimo, dotaknemo i poznamo ono što, po rečima Apostolovim: „… oko ne vidje, uho ne ču i što ne dođe u srce čovekovo, a što je Bog pripremio za one koji Ga ljube“ (1 Kor 2, 9).
Hristos vaskrse!
Vaistinu vaskrse!
protojerj Danilo Dangubić
paroh dortmundski
