U drugu nedelju po Duhovima, 04. jula 2021. godine u hramu Svetoga Save u Berlinu, bogoslužio je Njegovo Preosveštenstvo, Episkop Diseldorfa i Nemačke Gospodin Grigorije. Episkopu su sasluživali berlinski sveštenici protojerej-stavrofor Veljko Gačić, protojerej Radomir Kolundžić i đakon Dejan Ristić iz Minhena.
Lepoti bogosluženja doprinelo je velelepno pevanje hora ,,Sveti Stefan Dečanski“ pod rukovodstvom Ljiljane Šurdilović.
Na jevanđelsku perikopu o Isusovom pozivu upućenom apostolima besedio je Vladika Grigorije.
,,Draga braćo i sestre, na prvi pogled ovo Jevanđelje izgleda kao jedna obična informacija da je Isus išao kraj Galilejskog jezera i tamo sreo dva brata, Simona zvanog Petar i Andreja, a potom idući dalje sreo drugu dvojicu braće, sinove Zavedejeve, Jakova i Jovana i da ih je pozvao da idu za Njim. I zaista, to jeste jedna informacija, ali ne obična, jer sadrži poruku o Bogočovjeku Hristu, Spasitelju i Stvoritelju Koji nas je nadahnuo životom, po kom smo stvoreni kao ikone Boga, Koji je radi nas postao Jedan od nas, da bi mogao sa nama da razgovara, da nas pozove jezikom čovjeka. I gle, sva pozvana braća, na Njegov poziv ostaviše svoje mreže, svoj posao. Oni su bili prosti ribari. Šta znače riječi prosti ribari? To znači da su bili siromašni, jednostavni ali ne znači da oni nisu imali kapacitete da postanu mudraci, filosofi, apostoli.
Slušajući ovu priču moramo da shvatimo poruku upućenu svima nama, da smo i mi, svako na svom poslu, bili ribari, profesori, ljekari, inženjeri ili bilo kojeg posla i struke, pozvani da budemo nešto drugo i nešto više.
Ovi ribari koji ostaviše svoje mreže, kasnije kao Njegovi učenici opet love ribu na jezeru i jedne noći ne uloviše ništa. Potom dolazi Isus i govori umornim učenicima da se vrate i bace mreže duboko. Petar uz negodovanje prihvata savjet svoga Učitelja, i taj ulov bijaše čudesan jer uloviše toliko mnoštvo riba da su im mreže počele pucati.
Tako biva, braćo i sestre, i u našim životima, sa našim djelima i na našim poslovima. Kada se trudimo i mučimo bez Boga, onda smo kao Andrej, Petar, Jovan i Jakov prije Gospodnjeg poziva. Trudimo se, krpimo svoje mreže, mučimo se ali nam je mnogo teško da spoznamo svrhu, cilj i smisao našeg mučenja jer smo na površini i još nismo bacili svoje mreže u vodu. Zato se ova priča o pozivu apostola završava na jedan neobičan način riječim o Isusovim djelatnostima propovjedanja Jevanđelja o Carstvu i iscjeljivanja svake bolesti i nemoći u narodu. Šta to, braćo i sestre, znači za nas danas, šta je značilo za njih tada i šta će značiti za vijekove koji dolaze? Ako nemamo cilj, stremljenje ka Carstvu, mi ćemo da idemo od jedne tačke koja se zove rođenje do tačke koja se zove smrt, put od kolijevke do groba, kako je govorio naš čuvani pjesnik. Ali ono što između toga stoji, biće naše bolesti i nemoći, i mi ćemo sve vrijeme živjeti u borbama sa našim bolestima i našim nemoćima. Bolesti nastaju iz milion razloga ali one nastaju, prije svega, jer smo stvoreni i to ne smijemo zaboraviti. Kao sazdana bića moramo živjeti u harmoniji sa samim sobom, sa ljudima oko sebe, sa prirodom, sa Bogom…“
