“Moja sveta dužnost i obaveza je da produžim sveto i svijetlo djelo svojih prethodnika, propovijedajući istu vjeru, svjedočeći istu Svjetlost i vodeći ljude ka spoznaji Boga i života u punoći, sa ovog istog trona jednog Pastira i jednog stada, više od 800 godina. Jedini program koji smijem danas da iznesem pred vas jeste da, u mjeri u kojoj budem kadar, sve što u meni čini ličnoga čovjeka, bude pokoreno vaskrslom Gospodu Isusu, te da me po milosti i ljubavi Svojoj On vodi i upravlja, privodeći me neprestano Sebi i putovodeći organskom jedinstvu Crkve i spasenju čitavog svijeta”, poručio je danas nakon ustoličenja u pristupnoj besjedi Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije u manastiru Đurđevim stupovima, pozivajući sve da se za njega mole kako bi još više ljubio Gospoda i povjereni mi narod.
Dostojan!
Njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je danas, 25. septembra 2021. godine, u katedralnom manastiru Eparhije budimljansko-nikšićke – Đurđevim stupovima Svetom arhijerejskom liturgijom na kraju koje je u tron episkopa ove svetosavske episkopije uveo Njegovo preosveštenstvo Episkopa budimljansko-nikšićkog g. Metodija.
Episkop dioklijski g. Metodije izabran je za episkopa budimljansko-nikšićkog na Svetom arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne crkve održanom maja ove godine.
Predstojatelju Srpske pravoslavne crkve sasluživali su: Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije, Arhiepiskop ohridski i Mitropolit skopski g. Jovan, Mitropolit dabrobosanski g. Hrizostom, Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, kao i gospoda episkopi: žički Justin, šumadijski Jovan, mileševski Atanasije, diseldorfski i njemački Grigorije, bregalnički Marko, raško-prizrenski Teodosije, zapadnoamerički Maksim, kruševački David, slavonski Jovan, buenosajreski i južnocentralnoamerički Kirilo, zahumsko-hercegovački Dimitrije, valjevski Isihije, remezijanski Stefan, hvostanski Justin, mnogobrojno sveštenstvo i sveštenomonaštvo naše Crkve, uz molitveno učešće velikog broja blagočestivog vjernog naroda sabranog iz svih krajeva Crne Gore.
Posebnom blagoljepiju Svete službe Božije i svečanom činu ustoličenja doprinjeli su: Divna Ljubojević sa svojom gupom „Melodi“ i “Beogradski muški hor”.
Ustoličenju je prisustvovao Zdravko Krivokapić, predsjednik Vlade Crne Gore sa ministrima: Aleksandrom Stijovićem, Vesnom Bratić, Jakovom Milatovićem, Ratkom Mitrovićem, Milojkom Spajić, zatim gradonačelnici: Berana Tihomir Bogavac, Nikšića Marko Kovačević, Herceg Novog Stefan Katić, Tivta Željko Komnenović, Kotora Vladimir Jokić, Budve Bato Carević, kao i predstavnici političkog i javnog života u Crnoj Gori.
Po završetku Svete arhijerejske liturgije, Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski g. Porfirije je uputio pouku sabranima koji su došli u ovu svetinju nemanjićku, u ovu zemlju u kojoj su duboki korijeni plemena Vasojevića, u zemlju iz čijih korijena je izraslo stablo sa bogatom krošnjom i plodovima, stablo koje je definisano najuzvišenijim duhovnim dometima. Ali, kako je kazao Patrijrah, i narodnim, nacionalnim dometima sveukupnog pravoslavnog naroda koji pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali i srpskom pravoslavnom narodu.
“Kada kažemo pravoslavni to znači da je u samoj svojoj suštini reč o hrišćanskom, o jevanđeljskom, što znači da jeste koren koji daje plodove, koji su definisani i svesni samih sebe, koji poznaju ko su i šta su, koji znaju odakle su i koji im je cilj. I baš zato što sve to znaju bivaju upravo kao narod jevanđeljski, hrišćanski, pravoslavni, sposobni da mogu u istoj meri, na isti način kao što poštuju sebe i vole sebe, prepoznaju i vole i drugoga u svim njegovim dimenzijama, bilo da se radi o komšijama, sugrađanima, bilo da se radi o građanima jedne te iste države, bilo da su Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, ili koji drugi narod, i naravno da li su Srbi. Sve to skupa, baš zbog toga što potiče iz vasojevićkog korena, a to jeste koren oplemenjen Hristom, mogu da poznavajući sebe i svoje ne budu zatvoreni u sebe nego da budu Hristom otvoreni za drugog, čak i onda kada se na drugi način moli Bogu, jer Bog je taj koji procenjuje.”
Patrijarh se zatim obratio Episkopu Metodiju:
“Vladiko, dragi Metodije, voljom Duha Svetoga, blagodati Duha Svetoga i saborskih otaca naše Pomesne crkve, izabran si za episkopa Budimljansko-nikšićke eparhije. Sin si ljudi čiji je koren ovde na ovim prostorima, ali si rođen u Sarajevu, mestu gde se ukrštaju narodi i vere, ali u mestu u kojem iako postoje drugačiji i različiti, prisutan je Bog. A onda rastao si opet u ovom podneblju, duhovno stasavao uz skute blaženopočivšeg velikog pastira i oca Mitropolije crnogorsko-primorske, velikog pravoslavnog jerarha Mitropolita Amfilohija”, kazao je Patrijarh, podsjetivši da se vladika Metodije školovao i u drugim Pomjesnim crkvama te boravio u zapadnim zemljama, što je dodatak sjemenu koje postoji u njemu kao pokretač, orjentir života , a to je vjera u živoga Hrista, Sina Božijeg koji je došao na ovaj svijet.
Poučavajući vladiku Metodija o značaju službe koju je primio, kazao je da on dobro zna da Crkva nije od ovoga svijeta, ali jeste u ovome svijetu:
“Zato što ovaj svet bez Crkve ne postoji, odnosno nema smisla. Oni kojima Crkva smeta, odnosno sistem vrednosti, hteli bi da Crkvu proglase onim što ona nije ili da je prikažu drugačijom nego što jeste, a ponekad bi hteli Crkvu da uvuku u svoje zemaljsko blato. Crkva nije od ovoga sveta, u ovom svetu je da ga pretvara u Crkvu. Mi jesmo građani gradova i sela, ali smo isto tako žitelji gornjeg Jerusalima, žitelji Carstva nebeskog. ”
Po blagoslovu prvojerarha naše Srpske pravoslavne crkve, odluku Svetog arhijerejskog sabora o izboru vladike Metodija za episkopa Bogom spasavane Eparhije budimljansko-nikšićki, pročitao je Visokopreosvećeni Mitropolit dabrobosanski g. Hrizostom, nakon čega je Episkop Metodije svečano uveden u tron episkopa budimljansko-nikšićkih.
U pristupnoj besjedi Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodija, zablogodarivši Bogu na Njegovom daru i ovom Božijem danu, Crkvi, Patrijarhu srpskom g. Porfiriju iz čijih ruku je primio arhijerejski žezal kao simbol duhovne vlasti u upravljanju povjerene mu Eparhije budimljansko-nikšićke, svima sabranima, molitveno je prizivao svu punoću Crkve Hristove na duhovnu, sinovsku i bratsku pomoć:
“U ovom trenutku želim reći: Molite se za mene kako bih još više ljubio Gospoda, molite se za mene kako bih vas, povjereni mi narod, ljubio još više, molite se jedni za druge i nosimo bremena jedni drugih kako bi nas Gospod uvijek poznao kao svoje. U Crkvi je svako djelo saborno djelo i svi smo odgovorni za sve i svi su prizvani u zajednicu svetih, da budu svjedoci i nosioci vječne Svjetlosti i istine Božje. Čovjek obnovljen u Hristu živi u svojoj vjeri i Crkvi, i nikada nije sam. To zajedništvo koje nam biva darovano ne proteže se samo na naše savremenike, nego i na one koji su mu prethodili i koji će ga slijediti, jer čovjek u Hristu uključuje se u zajedništvo vjernika koje nadilazi granice prostora i vremena, ovozemaljskoga života i smrti.”
U svom obraćanju podsjetio je na velike crkvene oce, učitelje, blaženopočivše: Mitropolita Amfilohija, Episkopa Atanasije i Patrijarha srpskog Irineja, kao i na nadahnjujuće episkopsko djelanje na ovome svetom mjestu svog prethodnika sadašnjeg Mitropolita Joanikija, “čije djelo kao Svijetlost svijetli u tami[1] i obasjava dvije decenije ovo tvrdo uporište vitezova vjere i slobode[2], koji je obnovio kulturni i duhovni život eparhije i više od 60 svetinja, crkava i manastira. POdsjetio je da se pod jurisdikcijom Episkopije budimljansko-nikšićke danas nalazi nešto malo više od polovine ukupne teritorije Crne Gore.
“Moja sveta dužnost i obaveza je da produžim sveto i svijetlo djelo svojih prethodnika, propovijedajući istu vjeru, svjedočeći istu Svjetlost i vodeći ljude ka spoznaji Boga i života u punoći, sa ovog istog trona jednog Pastira i jednog stada, više od 800 godina. Jedini program koji smijem danas da iznesem pred vas jeste da, u mjeri u kojoj budem kadar, sve što u meni čini ličnoga čovjeka, bude pokoreno vaskrslom Gospodu Isusu, te da me po milosti i ljubavi Svojoj On vodi i upravlja, privodeći me neprestano Sebi i putovodeći organskom jedinstvu Crkve i spasenju čitavog svijeta.”
Na kraju je poručio je da je jevanđeljska poruka uvijek savremena i univerzalna, upućena i namijenjena svim ljudima i svakoj epohi te da ona ruši nacionalne okvire i otvara pristup svima koji žele pripadati Božjem narodu.
“S ovog mjesta danas svima upućujem poziv na jedinstvo jer svi smo podjednako potrebni, svi smo zajedno i jedno, svi smo dio plana Božijeg i djeca Božija, i svi smo prizvani da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Hristove neprestano uzrastamo. Gradimo mir i podižimo Krst ljubavi najprije u sebi, jer gradeći mir u sebi, istinski ćemo ga graditi i oko sebe. Neka bi dao Bog ljubavi beskrajne da uvijek ostavljamo obmane i sujete ovoga svijeta na Krstu vaskrsnom i polazimo vođeni tajanstvenim pamćenjem srca i duše do Očevog doma i radosti nepomućene.”
Pristupna besjeda Njegovog preosveštenstva Episkopa budimljansko-nikšićkog g. Metodija
Vaša svetosti,
Visokopreosvećena i preosvećena gospodo arhijereji,
Predstavnici državne vlasti i diplomatskog kora,
Časni oci, monasi i monahinje,
Draga djeco, braćo i sestre u Hristu Gospodu,
Da zablagodarimo najprije Bogu na njegovom daru i ovom Božijem danu u koji nas je prizvao i prigrlio, i Koji nas je udostojio da se susretnemo danas u ovom svetom domu, proslavljajući Boga pod krstom Ljubavi, čiji je vječiti obraz, uzor i primjer bio i ostao sam Hristos.
Blagodarim našoj svetoj, sabornoj i apostolskoj Crkvi koja je dio svete Zajednice utemeljene na istom Hristu Gospodu, istoj vjeri u Njega i istom krštenju, jednodušno sabrana oko svetog Imena Njegovog, obasjana vječnom Svjetlošću svetog Lika Njegovog, prizvana da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Njegove uzraste u bezmjernu mjeru rasta visine Njegove.
S velikom radošću blagodarim Patrijarhu srpskom g. Porfiriju iz čijih ruku primam ovaj arhijerejski žezal kao simbol duhovne vlasti u upravljanju povjerene mi Eparhije budimljansko-nikšićke i molitveno prizivam svu punoću Crkve Hristove: časne mitropolite i episkope pravoslavne, predrago mi monaštvo i sveštenstvo, vjernike i laike, roditelje moje Milinka i Dragicu, braću i sestre, djecu, vjerni narod i sve ljude dobre volje – duhovnu, sinovsku i bratsku pomoć ištem i ljubavlju vas cjelivam.
U ovom trenutku želim reći: molite se za mene kako bih još više ljubio Gospoda, molite se za mene kako bih vas, povjereni mi narod, ljubio još više, molite se jedni za druge i nosimo bremena jedni drugih kako bi nas Gospod uvijek poznao kao svoje. U Crkvi je svako djelo saborno djelo i svi smo odgovorni za sve i svi su prizvani u zajednicu svetih da budu svjedoci i nosioci vječne Svjetlosti i istine Božje. Čovjek obnovljen u Hristu živi u svojoj vjeri i Crkvi, i nikada nije sam. To zajedništvo koje nam biva darovano ne proteže se samo na naše savremenike, nego i na one koji su mu prethodili i koji će ga slijediti, jer čovjek u Hristu uključuje se u zajedništvo vjernika koje nadilazi granice prostora i vremena, ovozemaljskoga života i smrti.
Odlaskom naših velikih crkvenih otaca Mitropolita Amfilohija, Vladike Atanasije i Patrijarha srpskog Irineja, koji su došavši da isprate brata svoga spremili se da za njim pođu – mi smo ljubljena i blagoslovena čeda jer smo u životima naših staraca vidjeli i spoznali živu ljubav Božiju na djelu. Njihovu za nas i njihovu međusobnu. Vidjeli smo šta znači živjeti Hrista, pouzdati se u Hrista, biti poslušan do smrti, vjerovati, ljubiti, svjedočiti smisao i objavu vaskrsenja Hristovog. I posljednje koje je i prvo – imati ljubav prema bližnjem i ljubav prema Bogu svome. Njihov odnos s Bogom govori i pjeva ljepše nego li bismo mi mogli tu ljubav riječima obujmiti. Da, naša Crkva je živa – i to je čudesno iskustvo koje osjećamo i koje nas sabira i rukovodi.
Kada imate na umu i u srcu ovakve učitelje i kada vam na ovome svetom mjestu prethodi Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije čije djelo kao Svijetlost svijetli u tami[1] i obasjava dvije decenije ovo tvrdo uporište vitezova vjere i slobode[2], nadahnjujući svojim episkopskim djelanjem kulturni i duhovni život eparhije i obnovivši i podigavši više od 60 svetinja, crkava i manastira. Pod jurisdikcijom Episkopije budimljansko-nikšićke danas se nalazi nešto malo više od polovine ukupne teritorije Crne Gore sa opštinama Andrijevica, Berane, Bijelo Polje, Žabljak, Mojkovac, Nikšić, Plav, Plužine, Rožaje i Šavnik, gdje živi bezmalo 40% stanovništva Crne Gore.
Moja sveta dužnost i obaveza je da produžim sveto i svijetlo djelo svojih prethodnika, propovijedajući istu vjeru, svjedočeći istu Svjetlost i vodeći ljude ka spoznaji Boga i života u punoći, sa ovog istog trona Jednog Pastira i jednog stada, više od 800 godina. Jedini program koji smijem danas da iznesem pred vas jeste da, u mjeri u kojoj budem kadar, sve što u meni čini ličnoga čovjeka, bude pokoreno vaskrslom Gospodu Isusu, te da me po milosti i ljubavi Svojoj On vodi i upravlja, privodeći me neprestano Sebi i putovodeći organskom jedinstvu Crkve i spasenju čitavog svijeta.
Vrtoglav je uzlet nad oblake, a kamoli na vrhunac jerarhije koja dopire do Nebesa, kako je lijepo rekao vl.Danilo Krstić.
I dok đakon blagovjesti: „Da se svijetli svjetlost tvoja pred ljudima, da vide dobra djela tvoja i proslavljaju Oca našega koji je na nebesima“, priziva me u znanje da se prvenstvo episkopskog zvanja plaća služenjem i ovaj žezal od suvoga zlata koji danas primam – upravo je Krst koji nam je suđeno nositi. I sve se ovo događa dok se Vozdviženje Časnoga Krsta sa jutra ozaruje nad nama i u nama koji stojimo u podnožja nogu Gospodnjih na krstu pobodenom u srce zemlje i mjesta gdje se čovjek osvećuje dotičući se samoga Boga, a preko čovjeka osvećuje se i cio svijet.
„Krst zasija kâ na gori sunce i sav narod na noge ustade, časnome se krstu pokloniše!“.
Podizati Krst i pjevati o Hristovoj pobjedi znači vjerovati u Raspetoga Hrista, vjerovati da je krst znak svepotresnog i svejedinstvenog poraza koji postaje pobjeda i svepobjedno slavlje upravo i samo zato što je i bio poraz koji smo kao takav prihvatili. I ono što liči na negaciju čovjeka i svijeta, postaje najdublja afirmacija, potvrda čovjeka i svijeta. U tome se sastoji „ludost“ i Tajna Krsta. To je najveći paradoks u istoriji, “to je sila i mudrost Božija, da se kroz nemoć pobijedi, da se kroz smirenje uzdigne, da se kroz siromaštvo obogati“, kako kaže sv. Grigorije Palama.
Vrijeme u kojem je živio Sveti Sava i djelo koje je donio zauvijek je presudilo novim kvalitetom i smjelim zaokretom u istoriji srpskog naroda. Crkva je postala čvrsti sasud u kom je narod mogao uzrastati i ostvarivati vječna hrišćanska duhovna načela i u hrišćanskom duhu izgrađivati sebe i podizati se do naroda Božijeg. Sobom provjereno svjedočanstvo da je „ljepše postati čovjek nego postati kralj“[3] od Svetoga Save nasljedovao je i proiznosio duhovnom genezom vladika Rade vladajući među sokolovima, kako veli Sv.Vladika Nikolaj, u duhu i djelu usinovljen svom stricu i svecu Petru I Petroviću Njegošu na putu pokajanja, preobraženja i oboženja, ka novom Jerusalimu, Novom nebu i Novoj zemlji – na putu kroz kojega i našljednici postasmo[4] još u ovom životu.
U srpskom narodu se Božijim promislom i ljubavlju Božijom rodio Krstovaskrsni etos koji je kroz Crkvu očuvan i koji je iznio naš narod kroz vjekovno ropstvo, stradanje i smrt. Krstovaskrsna svijest za pravoslavne hrišćane predstavlja prihvatanje krsta i izraz je pokornosti i ljubavi prema Bogu. U pravoslavnoj Crkvi askeza nikada nije sama sebi cilj, već uvijek sredstvo za sticanje blagodati Duha Svetoga i istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku. Konačno, krstovaskrsno opredjeljenje je sveto stanje duha, glad i žeđ za Carstvom, pouzdanje da je Hristos život. To je narodna mudrost koja izrasta iz moralnog kodeksa i motiva viteških predaka ugrađenih u krstovaskrsnu misao opredjeljenja Cara Lazara koja se vijekovima s majčinim mlijekom uliva u srpski narod pitajući i podižući istinski slobodne ljude i vitezove spremne da izdrže sve nedaće i opstanu u nemilosti i nepravdi istorije.
Ovaj splet nasljeđenih vrijednosti prisutan u cijelom našem narodu, najjače je i najduže posvjedočen i proživljen narodom Crne Gore i Brda opredjeljenih Carstvu duha kome vidljivo nije prvo i svekoliko, već ono koje proizilazi iz nevidljivog. Podražavanje i oživljavanje krstovaskrsnog duhovnog obrasca prenosi se s koljena na koljeno kroz pjesme o precima svetiteljima, carevima i junacima, o krstu časnom i slobodi zlatnoj, prema kojima se Crnogorci upravljaju i dostoje, riješeni da sačuvaju čast i ne prihvate ropstvo.
Ne ganuvši se vijekovima nad sobom otrgnuli su same sebe svijetu živeći po planinskom kršu i gudurama, ali svijetlih umova i umivenih duša, sve u cilju i radi očuvanja slobode bez koje, kao ptice bez neba, živjeti ne mogu. I namjesto da iščeznu ispunjali su se i prosijavali Punoćom i Životom svijeta, jer što je mračnija noć – to su svijetlije zvijezde[5]. Njihova krstovaskrsna svijest je potpuno i duboko ukorijenjena vertikala lišena materijalnog i zemaljskog u korist duhovnog i nebeskog, visoko razvijorena vrlinom nad nizinom samoljublja i grijeha, sobom opisujući dušespasonosni krst od lavovske snage i orlovske slobode.
Najmudriji junak kosovske misli, Njegoš, znao je da izgrađivanje države i institucija ne smije da ugrozi krstovaskrsno opredjeljenje na kojem su se ondašnji Crnogorci podizali, snažili i opstajali. Na putu izgradnje društva i uspinjanja na putu progresa Crkva, kako onda, tako i danas, može samo doprinijeti čuvajući i njegujući u narodu plemenito i viteško unutrašnje ustrojstvo kao čvrsti temelj na kom stoji i kuća i zajednica. Jer čuvajući dušu biva sačuvano i dato sve drugo. Otuda s pravom pjeva crkveni pjesnik: „Preko Krsta, zasjaše nam svi darovi“[6]. Crkva u sebi nosi budućnost svijeta i svakome od nas pokazuje put prema budućnosti, pridodajući snagu koja ujedinjuje društvo i kulturu kojima pripada. Jer, kao što Hristos, koji je vječni posrednik spasenja, nije ostao u crkvenoj prošlosti, tako je i Crkva, stalni i trajni odraz Hristove prisutnosti kroz sve vijekove u životu naroda.
I, kada govorimo o krstovaskrsnoj svijesti koja je naše pretke pozlatila, mi i danas vidimo i osjećamo njihovu moralnu i duhovnu superiornost i silu. A sjećati se i biti – nije isto, kao što put ka dole i put ka Gore – nikad nije isti. I ne treba pritom, tražiti samo prošlo u sadašnjem, nego i sadašnje u prošlom. Riječ identitet ima moralno i duhovno značenje, kao što ga ima i nacija, za koju vele da je „duša, duhovni princip“ [7]. U tom smislu, da bi se savladala, svaka, pa i današnja duhovna kriza, povratak izvornoj duhovnosti naših predaka i pravim hrišćanskim i nacionalnim vrijednostima je provjereni put na kom je „pravoslavlje jedina stijena u bijesnom moru otpadništva i nihilizma“[8], kamen temeljac narodnog svejedinstva i izvor spasenja.
Krstovaskrsni etos je iznio naše pretke kroz Scilu i Haribdu i donio ih u novi vijek sačuvane i spremne za život i veliki svijet. Okrilatio ih je nad istorijskim bezdanima koji su se otvarali pod njima i nosio ih u naručju punom ljubavi privijenih na srcu Majke Božije. Krstovaskrsni etos je svijest o pripadanju narodu Božijem, svijest o svojim potencijalima i dobrom vjetru koji puni naša jedra na pučinama ovoga svijeta. On je savjet i utjeha, majčino brižno pitanje i očinsko glasno ćutanje, on je duhovni štit na kom je ugravirano ko smo, šta smo, odakle smo i kuda idemo.
Svaki čovjek koji istinski voli ljude i kome su svi ljudi braća, zapitan je nad tajnom i smislom stradanja čovjeka na ovome svijetu. I što dublje ulazimo u tajnu bogopoznanja i dišemo prostorom slobode, sve se jasnije osvjetljava put pred nama i vidimo jasno dvije iste riječi, koje se samo različito pišu: Krst i Ljubav. Sve što postoji dar je Ljubavi. Polazna i posljednja tačka hrišćanske vjere je ljubav, jer jedino „ljubav nikad ne prestaje“. Ljubiti znači dati narodu svome istinsko dobro, hranu istine Božije, riječi Božije, hranu prisutnosti Živoga Boga Koji nam se daruje na Svetoj liturgiji.
Jevanđeljska poruka uvijek je savremena i univerzalna, upućena je i namijenjena svim ljudima i svakoj epohi, ona ruši nacionalne okvire i otvara pristup svima koji žele pripadati Božjem narodu. Ništa ne može zamijeniti integrativnu ulogu vjere koja nas usavršava, oslobađa i otvara za svijet i ljubav prema ljudima i cjelokupnoj tvorevini Božijoj. Sloboda je uvijek šansa da budemo bolji[9] i danas je jasno da čovjek „oslobodivši se“ Boga nije postao slobodniji, već je postao robom drugih moći koje su skrivene, ali stvarne. I ne zaboravimo, veličinu i snagu jedne zemlje i njenog naroda ne čine brojnost populacije ili zemaljskog prostora koji obuhvata, već veličina i snaga duha koji u tom narodu obitava.
S ovog mjesta danas svima upućujem poziv na jedinstvo jer svi smo podjednako potrebni, svi smo zajedno i jedno, svi smo dio plana Božijeg i djeca Božija, i svi smo prizvani da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Hristove neprestano uzrastamo. Gradimo mir i podižimo Krst ljubavi najprije u sebi, jer gradeći mir u sebi, istinski ćemo ga graditi i oko sebe.
Neka bi dao Bog ljubavi beskrajne da uvijek ostavljamo obmane i sujete ovoga svijeta na Krstu vaskrsnom i polazimo vođeni tajanstvenim pamćenjem srca i duše do Očevog doma i radosti nepomućene.
Hvala ovom svetom saboru na molitvama, a Gospodu Isusu Hristu, zajedno sa Njegovim Ocem i Duhom Svetim, kao uzdarje prinosim svoju Ljubav na Krstu za sva izobilna dobročinstva i ljubav neopisivu kojom nas je blagoslovio i neka svijetli svjetlost naša pred ljudima, da bi oni, gledajući dobra djela naša, proslavili trosunčanog Boga koji je na nebesima, Oca i Sina i Svetoga Duha.
Daj Bože – Amin!
[1] Naziv knjige zbirke tekstova vl.Joanikija
[2] Citat vl.Joanikije
[3] Antun Gustav Matoš
[4] Efes. 1, 11
[5] Dostojevski
[6] Akatist Časnom i Životvornom Krstu Hristovom
[7] Ernest Renan
[8] Vladimir Nikolajevič Osipov, Hrišćanski preporod
[9] Alber Kami
Životopis Episkopa dioklijskog i izabranog budimljansko-nikšićkog Metodija (Ostojića)
Metodije (u svijetu Ljubiša) Ostojić se rodio 1. aprila 1976. godine u Sarajevu, od pravoslavnih roditelja Milinka i Dragice (rođene Milićević) kao treće dijete
Osmogodišnju školu Petar Dokić i prva dva razreda Druge gimnazije Ognjen Prica završio je u Sarajevu odakle je usljed ratnih zbivanja sa porodicom preselio u Podgoricu. U Podgorici je završio preostala dva razreda Gimnazije Slobodan Škerović. Za vrijeme života u Sarajevu završio je osnovnu-nižu muzičku školu 29. novembar. Poslije završene gimnazije 1994. godine upisao je Ekonomski fakultet Univerziteta Crne Gore u Podgorici, na kojem je i diplomirao 2001. godine. Godine 2002. došao je u Cetinjski manastir u svojstvu iskušenika, gdje je i zamonašen na prazničnom bdeniju 11. jula 2004. godine sa imenom Metodije (po Svetom Metodiju Slovenskom).
U čin đakona rukopoložen je 2005. godine na praznik Preobraženja Gospodnjeg u hramu posvećenom ovom prazniku na Žabljaku (odakle i potiče njegova porodica) od strane blažene uspomene Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.U čin prezvitera rukopoložen je na Badnji dan 2008. u Cetinjskom manastiru, takođe od strane Mitropolita Amfilohija. Odlikovan je činom protosinđela 22. novembra 2009. godine u manastiru Slanci kod Beograda od strane blažene uspomene Mitropolita Amfilohija, sa čijim je blagoslovom od kraja 2007. godine bio je na poslušanju kelejnika Patrijarha srpskog Pavla, i na tom poslušanju ostaje do njegovog upokojenja.
Za namjesnika Cetinjskog manastira postavljen je 1. februara 2010. godine, a u čin arhimandrita rukoproizveden je na Petrovdan 2013. godine u Cetinjskom manastiru. Iste godine diplomirao je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Svetog Vasilija Ostroškog u Foči, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, sa diplomskim radom na temu Vaspitni značaj monaštva.
Na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2015. godine odbranio je master rad na temu Zetski Mitropolit Vavila (1494-1520) i njegov doprinos srpskoj duhovnosti i kulturi kod mentora prof. dr Predraga Puzovića. Akademsku 2016/17. godinu proveo je na Aristotelovom Univerzitetu u Solunu učeći grčki jezik, radi upisa doktorskih studija na Teološkom fakultetu tog Univerziteta.
Patrijarh srpski Irinej načalstvovao je 22. jula 2018. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici Svetom arhijerejskom liturgijom i svečanom hirotonijom narečenog visokodostojnog arhimandrita Metodija (Ostojića) u čin Episkopa dioklijskog, vikara Mitropolita crnogorsko-primorskog. Na Svetom arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne crkve održanom maja 2021. godine izabran je za Episkopa budimljansko-nikšićkog.
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao je na ovogodišeme redovnom majskom zasjedanju, 2021. godine, Njegovo preosveštenstvo Episkopa dioklijskog Metodija za episkopa budimljansko-nikšićkog.