U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Draga braćo i sestre, evo nas na mjestu svijetlom, na mjestu svetom, evo nas na mjestu vaskrsenja, na mjestu oživljenja, na mjestu prosvećenja, na mjestu spasenja, na mjestu koje nije utemeljeno nekim materijalom, nego kostima mučeničkim koje je stvorio Bog.
Draga braćo i sestre, današnje Jevanđelje počinje riječima, svima nama ljudima, kroz učenike Hristove: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove.“ I kad sam jutros pitao vladiku koje Jevanđelje čitamo i kad mi je rekao, sjetio sam se one čuvene priče, koje se možda neki od vas sjećaju, neki su zaboravili, koju je napisao genijalni pisac Ivo Andrić, a koja se zove Aska i vuk. Slika iz te priče mi je nekako, nekim čudom došla pred oči i sjetio sam se kako je jedno jagnje, jedna ovčica zaboravila da ide za ostalima i ostala na nekoj zelenoj livadi da pase i tu je spazio vuk. I ona je vidjela vuka. A onda joj je došao neki glas koji govori da igra, da igra što bolje, što ljepše i što duže; a vuk, njemu je došlo na pamet – pa neka igra, imaću pred sobom i igru, a svakako ću je na kraju pojesti. Ali je ova ovčica igrala dugo i lijepo, i igrala zanosno i čudesno – i stari olinjali vuk, kakav je inače svaki vuk u jednom trentku, jednog dana – star i olinjao, čekao da se ovčica umori, uživao u njenoj igri i razmišljao kako će je svakako pojesti.
Međutim, kako je to dugo trajalo, pastiri su shvatili da jedne ovčice nema i onda su požurili da je traže i pošto je ona, kako rekoh, dugo i lijepo igrala, a vuk je uživao u njenoj igri i čekao da se ona umori, da je onda u slast pojede – stigli su pastiri i ubili starog, olinjalog, krvoločnog vuka. To je poenta te priče, braćo i sestre.
Prije 80 godina u ovom selu, mala dječica kao jaganjci na ovim livadama sa svojim majkama, očevima i bakama radili su ili su se igrali, ali vukovi nisu čekali da oni svoj rad ili svoju igru završe, nego su skočili i na najkrvoločniji način ih ubili i onda su, da bi sakrili trag, bacili ih u jame, …. a pastira niotkuda. A onda je prošlo više od 40 godina, onda su došli pastiri iz sela i izvadili kosti iz jama.
I kada smo pomislili – ipak su ovčice i jaganjci spaseni, onda su opet došli vukovi, ljuti i rasrđeni što su njihova nedjela otkrivena i onda su njihove bijele kosti minirali. I nije ni to bilo dovoljno, nego su ih nastojali zatrpati nečistoćom i smećem, a pastira sa ove zemlje niotkuda da dođu. A onda je Bog, pastir dobri, učinio da nakon svega toga siđe ova crkva na te kosti i da ih vaskrsne i da pokaže da stari olinjali vuk mora da umre.
Stari olinjali vuk, koji je u ovom slučaju simbol smrti i onaj koji donosi smrt, ovde više nema šta da traži. On je gubitnik na ovom mjestu. Smrt ovde više nema više nikakvog udjela. Ove ovčice su spasene i zato su one svete i zato su tako bijele i tako čiste, jer su se više puta u svojoj krvi okupale, više puta su stradale i pokazale su da vrijeme koje je proteklo nije ništa strašno ako na kraju dođe Pastir Dobri.
Eto, braćo i sestre šta se dogodilo na ovome mjestu. Kakva divna i čudesna priča. Priča koja nije samo priča, nego priča koja je događaj. Priča koja je stvarnost, priča koju danas možemo da osjetimo. Da Bog daruje nama da poslušamo riječi našeg Spasitelja – da idemo u ovaj svijet sa sviješću da smo ovce koje idu među vukove, da idemo sa sviješću da nije dovoljno da budemo samo bezazleni, nego da budemo i mudri; da idemo sa sviješću da je moguće da brat ustane na brata, i otac na sina, i djeca na roditelje svoje, i da se toliko izbezume da postanu vukovi.
Da uvek pazimo, braćo i sestre, da se čuvamo toga. Jer kao što vidimo, može čitava jedna zajednica i čitav jedan narod da upadne u obmanu, kako smo mi jedini čestiti i dobri, jedini smo mi ovce, a svi su drugi vukovi. Može neki drugi narod da upadne u to – a to je opasno, to je opasan idol koga treba da ubijemo u svojoj duši, u svom srcu. Kao što vidimo, i u našem narodu ima i bijelih i crnih vukova, i kao što vidimo, i u drugim narodima ima i jaganjaca i ovaca. Zato je važno da na ovom mjestu svetom, mjestu svijetlom, mjestu pokajanja i mjestu vaskrsenja uvek slavimo pobjedu nevinih i čistih, čega su simbol jaganjci i ovce, nad krvoločnim i zlim, čega je simbol u ovoj priči i u ovom Jevanđelju vuk.
Da Bog daruje da ova djeca rastu, da se mi okupljamo na ovom ognjištu, ognjištu u kome nas ne griju drva i vatra, nego blagodat svetih mučeničkih kostiju.
Amin, Bože daj!