Poštovani Gordana, Tanja, Nikol i Aleksandre,
Poštovana porodico i dragi prijatelji milog nam i uvaženog gospodina Borisa Peške, koga danas ispraćamo u naručje Boga živih.
O jednom bogatom i ispunjenom životu, o jednoj tako izuzetnoj ličnosti u ovakvim prilikama nije lako i jednostavno govoriti, budući da veliki, neobični ljudi uvijek u sebi nose nešto tajanstveno i neopisivo. Nisam siguran da će nam se uskoro ponovo ukazati prilika da upoznamo čovjeka pored čijeg imena se – bez zazora i bojazni da ćemo pogriješiti – može dodati mnoštvo pozitivnih epiteta, kao što je to slučaj s ličnošću poštovanog Borisa. Jer nipošto ne možemo pogriješiti ako kažemo da je gospodin Peško bio iskren, vrijedan, pametan, čestit, otmen, iskusan, vjeran, pošten, mudar, bistar, hrabar, odlučan, odmjeren, umjeren, blag, saosjećajan, milostiv, milosrdan, predusretljiv, gospodstven – a započeti niz moguće je nastaviti unedogled – jer svi koji ste ga poznavali znate da nimalo ne griješim.
Zbog nemoći jezika i nesposobnosti da iskažem tajnu koju je u sebi nosio gospodin Peško, odabraću samo jedan ugao sagledavanja njegovog života, kojem sam bio lično svjedok, kako bismo, makar na trenutak, nazreli tajnu njegove ličnosti. Govoriću vam zapravo o luči svjetlosti na koju želim sve nas da podsjetim danas, kada ispraćamo gospodina Borisa, a u kojoj je sadržana sva toplina njegovog srca te čudnovatost i izuzetnost njegove ličnosti. Ta zraka svjetlosti širila se od njegovog srca, kroz njegove oči i cjelokupno njegovo biće i dodirivala mnoge. U posljednje vrijeme naročito je obasjavala grad Mostar, Hercegovinu i njegove pretke, među kojima ističemo njegovog djeda Mihu i oca Lazara, koji su nakon osmanskog ropstva među prvima podigli ugled našeg namučenog naroda u mističnom gradu na Neretvi. U toj svjetlosti ogrijale su se i oživjele kosti postradalih sunarodnika i srodnika Borisa Peške, o kojima je toliko silno brinuo, neprestano čeznući i stremeći ka tome da ih iznese iz tame na sunce, da se zagriju i imenuju. Među tim kostima i žrtvama najbolnija i najveća rana bila mu je njegova sestra Tanja, tragično postradala 1941. godine. No mi danas u pomenutoj svjetlosti ne vidimo samo njegove pretke – u njoj se nazire i njegova vizija budućnosti, oličena u njegovim potomcima, prije svega u njegovoj djeci i djeci njegove djece, koju je, zahvaljujući svojoj neizmjernoj izdržljivosti i opredijeljenosti za život, dočekao.
Takođe, ne smijemo smetnuti s uma da njegovo potomstvo – u čemu se i krije tajna velikih ljudi – nisu samo njegova djeca već su to i mnoga druga djeca, ona siromašna koju je na različite načine pomagao, kao i svi njegovi prijatelji, saradnici, te svaki čovjek koji je imao privilegiju da ga svjesno ili nesvjesno okrzne topli snop svjetlosti ovog mostarskog gospodina! Mostarca, koji je istovremeno bio i gospodin evropske i svjetske klase. Za mene će ipak gospodin Peško zauvijek ostati ponad svega oličenje mostarskog gospodina, koji je toliko mnogo uticao na Mostar, baš kao što je i Mostar svojom svjetlošću i svojim mrakom ostavio neizbrisiv trag u njegovom životu i djelu.
Boris se, jednom riječju, cijeli svoj vijek borio da rastjera tamu nad Mostarom. I u tome je uspio. Posljednjih godina, zahvaljujući njegovoj dobroti, mudrosti i nesebičnosti, Mostar je iscijelio jednu strašnu ranu na svom izmučenom biću, jer su – upravo nesebičnim zalaganjem i zaslugom gospodina Peške – nad Mostarom ponovo zasijali Saborna crkva, Stara škola i prelijepi Vladičanski dvor na Brankovcu. Eto, poštovane dame i gospodo, šta može jedna ličnost iz čijeg srca isijavaju dobrota i svjetlost!
Maločas pomenuh nedostatnost i nemoć riječi da izraze sve ono što je gospodin Boris bio i što je za svog života uradio. Međutim, da ništa drugo nije učinio osim pomenute neizrecive brige za svoje pretke i potomke, to bi bilo dovoljno da danas kažemo i punog srca zapjevamo – „Blažen je put kojom danas ideš, dušo, jer ti se pripremi mjesto pokoja“.
Stoga s neizmjernom zahvalnošću, i jednovremeno s tugom i radošću u duši, svi danas možemo reći nešto najsmislenije i najprikladnije za divnog gospodina Borisa, vašeg supruga, oca, djeda i našeg prijatelja i dobrotvora – u blaženom usnuću upokoj ga, Gospode, i učini mu vječni spomen! Amin.
