DISELDORF, EPISKOP, NOVOSTI

Beseda Episkopa Grigorija na praznik Preobraženja Gospodnjeg u Diseldorfu

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

Draga braćo i sestre, srećan vam ovaj divni i čudesni praznik Slave Gospodnje, praznik kada se pred svojim svetim učenicima Gospod pokazao u onoj svjetlosti u kojoj obitava Bog i u onoj svjetlosti u koju poziva nas. Čudesan je ovaj događaj i čovjeku treba neobjašnjivo moćna riječ da ga opiše, trebaju riječi koje su slične riječima Svetoga apostola Pavla koje danas čusmo, trebaju riječi slične onim riječima koje su imali Jovan Bogoslov, Grigorije Bogoslov i Jovan Zlatoust.

Nemajući takve riječi, ja ću odustati od toga da opisujem ovaj događaj ali ću vam, draga braćo i sestre, pomenuti nekoliko važnih stvari iz ovog događaja. Jedna od tih je sljedeća: u trenutku kada se preobrazio Gospod i kada su sa Njegove lijeve i desne strane, u neizrecivoj svjetlosti, stajali Mojsije i Ilija, dogodilo se nešto veoma važno, ljudi, apostoli kao žive ljudi vidjeli su one koji su davno uzeti sa zemlje. Druga važna stvar koja se dogodila jeste da vrijeme i prostor više nisu imali nikakvu moć i nikakav značaj. Vrijeme je postalo nebitno i prostor je postao nebitan, sve je postalo kao tren i kao vječnost u isti čas. Ono što je još važnije, draga braćo i sestre, što hoću da vam napomenem iz današnjeg Jevanđelja je to da apostol Petar kaže kako im je dobro tu biti, kako im je neopisivo prijatno a zatim ipak progovara ljudskim jezikom govoreći da načine tri sjenice, jednu za Hrista, jednu za Mojsija a jednu za Iliju. Petar je htio da im načini tri kuće, tri šatora, tri kolibe, zašto – zato što ne želi da taj trenutak prijatnosti i svjetlosti i vječnosti, u koji je došao milošću Božijom, nikada ne prestane. Petar želi da zauvijek tu ostane i boravi vječno.

To je, braćo i sestre, ono što očekujemo. To je ta vječna svjetlost i vječna prijatnost iz koje nigdje ne želimo da idemo. Mi živimo u svijetu u kom često bivamo u neprijatnosti. Neprijatan nam je neki prostor, neprijatni su nam neki ljudi, neprijatni smo nekada sami sebi i stalno bismo negdje drugdje i nešto drugo, kao što kaže narod da bi nekada čovjek htio da izađe iz svoje sopstvene kože ali ne može, mora da se trpi neprijatnost. Šta onda da činimo u jednom  takvom životu, životu punom neprijatnosti? Jedino nam preostaje da se nadamo da će doći čas kada ćemo biti uzvedeni na goru, na goru života, na goru svjetlosti, na goru prijatnosti, na goru vječne i neizrecive milosti i ljubavi Božije.

Eto, braćo i sestre, čuli ste šta nam donosi današnji praznik, šta nam otkriva Gospod, šta je otkrio Gospod svojim svetim apostolima i kako ih je pripremio za događaje koji će doći, da mogu da podnesu i da shvate da je Onaj Koji nosi u Sebi slavu Božiju i svjetlost Božiju, spreman da se radi nas razapne na krstu i da je On Onaj Koji ustade i Koji će nas podići i Koji će sve nas uzvesti na goru Gospodnju.

Zašto smo ovdje danas, draga braćo i sestre? Zato što ovo mjesto treba da nas nauči da gradimo sjenicu, kolibu ili šator u svome srcu za Hrista, za Mojsija, za Iliju. Da gradimo u svome srcu kolibu za svoju vječnost a to možemo ako smo zagledani u svjetlost Božiju, ako smo zagledani u lice Hristovo, ako hoćemo da On uđe u nas i da bude sa nama. Na današnji dan, braćo i sestre, ne treba ništa drugo da mislimo i želimo osim jedne stvari a to je da nas dotakne, da naše srce dotakne zračak tavorske svjetlosti. Tada će se svaka neprijatnost pretvoriti u prijatnost, tada će sve što ne valja otići, ostaće samo ono što će nas podstaći da i mi kao Petar kažemo Gospode dobri nam je ovdje biti! Daj Bože da tako bude u našim srcima, u našim dušama, u našim životima. Amin.