Besjeda u četvrtu nedjelju Velikog posta
Sveti Apostol Pavle, kako upravo čusmo, poručuje da ako želimo od Boga da dobijemo moćnu utjehu treba da se držimo nade koja je pred nama. (Jev 6,19) Nju, nastavlja dalje, imamo kao kotvu duše, čvrstu i pouzdanu, koja ulazi unutar iza zavjese, 20. Gdje kao preteča za nas uđe Isus, postavši Prvosveštenik vavijek po činu Melhisedekovu. (Jev 6,20-21)
Veoma su upečatljive ove Pavlove riječi. Moćna utjeha je obećanje koje Bog daje prije svega praocu Avraamu, a preko njega i cijelome njegovom rodu, izabranom narodu, da će [ga] bogato blagosloviti i obilno umnožiti. (Jev 6, 15) Bog se dakle lično obraća jednom konkretnom čovjeku sa obećanjem da će ako bude slijedio Njegovu volju dobiti ono što je u to vrijeme s pravom smatrano najvećim bogatstvom – blagoslovom života i darom velikog poroda. Jer dobijanje poroda je doživljavano kao produžetak sopstvenog postojanja u istoriji. Sve ono što smo od svojih roditelja kroz vaspitanje naslijedili, naše ime i prezime, naš cjelokupni identitet mi dajemo svojoj djeci a ona će nastaviti da prenose to zajedničko nasleđe dalje na svoje potomke.
Dakle Bog obećava Avraamu i njegovom nasleđu najveći dar – neprekidno postojanje, drugim rječima – život vječni. Da bi se to obećanje ispunilo neophodno je da Avraam povjeruje Bogu. A Bog, da bi ubjedio Avraama, potvrđuje svoju namjeru najsvetijim činom: zakletvom u ono što je najsvetije – u sebe samog. Jer nema ništa svetije od Gospoda Boga našeg.
Izuzetno je bitan ovaj detalj, draga braćo i sestre, jer nam otkriva suštinu odnosa između Boga i čovjeka. Svaki momenat u istoriji spasenja svijeta koji je opisan u Svetom Pismu, nam svjedoči o tome da se Bog obraća čovjeku riječju, poziva ga na dijalog, razgovara sa njim. Bog ne nameće svoju volju, nego poštuje čovjekovu slobodu. A čovjek treba da se odazove na Božiji poziv slobodno.
I tu se krije tajna čovjekovog postojanja. Čovjek je biće koje je kadro da opšti sa Bogom. Da predokušava božansku stvarnost, da saučestvuje u preobražavanju konačnosti u vječnost.
A da bi to postigao, neophodno je da načini podvig i istupi iz svoje ograničenosti, da ne prihvati ovaj način postojanja kao jedini i konačni, nephodno je da se suprostavi grijehu, stradanju, smrti. Da bi to učinio mora u sebi da otkrije snagu nade. Nada je ona sila koja čovjeku daje snagu da kada se nađe u zlu teži ka dobru, kada je okružen mržnjom bori za ljubav, da u vremenu smrti traga za životom. Bez nade ostajemo zarobljeni u carstvu straha. Apostol Pavle piše da nada, koja se vidi nije nada, pitajući se ujedno kako da se nadamo u nešto što je tu, pred nama? (Rim 8,24)
Nada je pogled naše duše koji preko granica svih naših slabosti, padova i ograničenja seže ka nebu. Ona je čežnja našeg bića za nevidljivim, još neostvarenim neograničenim, čežnja za Bogom. Zato je nada, kako kaže Sv. Apostol kotva (sidro) duše, koja nas uvodi iza zavjese, u tajanstveno obitalište božanskog postojanja.
Kada nada, tj. naša usmjernost ka nebu, ka dobru, ljubavi i Bogu postane temelj našeg postojanja, tada u nama počinje da se rađa vjera. A vjera je osnov svega čemu se nadamo, potvrda stvari nevidljivih. (Jev 11,1)
No vjera nije slijepo prihvatanje nekih učenja ili puko sledovanje nekih moralnih načela nego stanje duha i usmjernost srca.
Vjera je dinamičan odnos našeg bića u kome dolaze do izražaja svi naši darovi, talenti. Vjera je najdublji izraz naše ljudskosti. Mi kroz vjeru spoznajemo smisao života.
A da bi spoznali istinu o tome šta je život, nepohodno je da prvo saznamo i prihvatimo istinu o tome šta je smrt. Neophodno je da prihvatimo krst postojanja u svijetu koji u leži u grijehu.
Kada napokon prihvarimo istinu o tome da sve ono što mislimo da nam u ovom svijetu daje sigurnost i identitet, bio to društevni ugled, ljudska prava, finansijska stabilnost, može već sledećeg trenutka da izčezne ostavljajući nas same, kada se konačno oslobodimo iluzija o tome da smo važni, nezamjenjivi, bitni, kada dotaknemo dno, tek tada ćemo biti spremni za novi početak. Za pokajanje.
U današnjoj jevanđeljskoj priči smo čuli kako jedan čovjek dovodi pred Isusa svoga sina koga je mučio duh nijemi. (Mk 40,17) Teško je i pretpostaviti koliki bol pričinjava nemoćno posmatranje patnje sopstvenog dijeteta. Otac prilazi Gospodu sa molbom: Ako što možeš, pomozi nam, smiluj se na nas. (Mk 40,23) Hristos mu odgovara Ako možeš vjerovati, sve je moguće onome koji vjeruje. (Mk 40,24) Na šta otac mladićev u suzama reče: Vjerujem, Gospode, pomozi mojemu nevjerju! (Mk 40,25)
Ovaj kratki dijalog pokazuje svu dramatiku i tragiku čovjekovog postojanja u ovom svijetu. Ovaj čovjek je izgubio vjeru da će išta na ovom svijetu moći da pomogne njegovom sinu. Na krstu roditeljstva umire svaka nada u to da će mudrost, znanje, dostignuća ovog svijeta moći da pobjede dolazeću smrt sopstvenog djeteta.
I kada je svaka iluzija umrla, on se okreće Onome koji mu nudi novu nadu pozivajući ga da povjeruje. Nada se rodila, iscjeljenje se desilo i život je pobjedio.
Svakome od nas se Hristos tajanstveno obraća pozivom da povjerujemo u Njega. Mi danas, sabravši se u ovom hramu, ispovjedamo vjeru u istinu i ljubav. A kada se pričestimo tijelom i krvlju Onoga koji došao među nas da nas povede Ocu svome, i kada posle toga pođemo kući pazimo kako živimo i, kako reče Apostol Pavle, ne budimo nemudri nego mudri. (Ef, 5,15) Iskoristimo vrijeme života koje nam je dato da bi sačuvali blagoslov i plodove Duha Svetog u svakom zrnu dobrote, pravednosti i istine koju smo stekli. (Ef 5,10)
Amin.