Polako ulazimo u poslednju sedmicu pred početak Velikog posta. Uoči našeg zajedničkog četrdesetdnevnog velikoposnog putovanja Crkva nas podsjeća i uči šta zapravo jeste smisao i cilj posta. Za šta se spremamo i zbog čega uzimamo na sebe teret podviga. Bogoslužbeno predanje Crkve nas poučava da je naš glavni učitelj u podvigu sticanja vrlina Hristos.
Gospod Hristos nam svojim pričama na jedan neposredan, jasan i razumljiv način otkriva šta je potrebno čovjeku da učini da bi otkrio smisao sopstvenog postojana. Šta je to što treba da uradi da bi svoj život pokrenuo sa mrtve tačke, ne bi li se osjetio ponovo vrijednim, cijenjenim, voljenim.
Hristove priče predstavljaju za nas hrišćane putokaze koji nas na našem životnom putu navode na pravi smjer.
Prije dvije nedjelje smo poslušali Priču o Mitaru i fariseju (Lk 18,10-14), u kojoj Gospod ukazuje na opasnost duhovne samoobmane i uči smirenju. Prošle nedjelje nas je Priča o Bludnom sinu (Lk 15,11-32) podsjetila šta znači biti izgubljen u zemlji dalekoj (Lk 15,13), tj. šta znači zalutati i krenuti u potragu za punoćom života tamo gdje je nema.
Međutim, ove dvije priče nose još jednu temu koju Crkva sa razlogom naglašava pred početak Velikog posta. Hristos u njima upozorava na duhovnu zamku koja prijeti svakom vjerniku. Čuli smo kako su farisej, ugledni sveštenik iz Priče o mitaru i fariseju, i pravedni, stariji sin iz Priče o Bludnom sinu bili potpuno ubjeđeni u svoju pravednost i ispravnost. Farisej samozadovoljno saopštava Bogu da ispunjava zakon a stariji sin razočarano pita oca zašto organizuje slavlje za sina koji je protraćio sve što mu je dato a on, koji čini sve što mu je rečeno, ostaje u zapećku.
I kada bi ocijenjivali njihova djela, trud, zalaganje mjerom objektivnog moralnog zakona, kada bi se vodili logikom zasluge, mogli bi da kažemo da su obojica, i farisej, kao i stariji sin u pravu. Upravo se ovdje otkriva pogubnost njihove duhovne samoobmane.
Ako stalno insistiramo na tome da smo u pravu, ako imamo neprestanu potrebu da drugoga, često i mimo njegove volje, učimo onome što mi smatramo da je istinska vjera, ako osuđujemo braću i sestre naše zbog njihove slabosti i nevjerja, ako ubjedimo sebe da smo uzvišeniji od drugoga, ako ne osjetimo u srcu ni trunku samilosti prema bližnjem svome samo zato što se on ne ponaša onako kako mi mislimo da treba da se ponaša, nesvjesno pokazujemo znake ozbiljnog duhovnog oboljenja. Neznajući smo, poput fariseja i starijeg sina postali robovi sopstvenih princima, pukih pravila, praznih ritualnih radnji.
Danas smo čuli još jednu Hristovu priču – o dolasku Carstva Oca njegovog, koje je za nas pripremljeno od postanja svijeta. (Mt 25,34)
Hristos govori o sudu koji će da nastupi i ističe jednu vrlinu na osnovu koje će odlučiti ko će se naći na Njegovoj desnoj a ko na lijevoj strani. U pitanju je milosrđe. Milosrđe nije samo vrlina, ono je stanje čovjekovog bića oplemenjeno blagodatnim prisustvom ljubavi Božije.
Biti milosrdan znači biti oslobođen od stega egocentričnosti i sitničave proračunatosti. Milosrđem otkrivamo svetost Božijeg pristustva u svakom ljudskom biću, pa i onom najmanjem, ubogom, zaboravljenom čovjeku.
Jer ogladnjeh i dadoste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; Nag bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i posjetiste me; u tamnici bijah, i dođoste mi. (Mt 25, 35-36)
Ovdje mi, draga braćo i sestre, nalazimo odgovor na pitanje šta je smisao posta – da se kroz podvig prenemo iz duhovnog sna, uzmemo svoj krst i krenemo u borbu za sopstvenu ljudskost.
Bog nam dao svima snage na našem putu ka vaskrsenju.
Amin.