Hristos vaskrse! Hvala Gospodu, Koji je radi nas i radi našega spasenja pobjedio smrt i darovao nama život. Na današnji dan, braćo i sestre, sabrali smo se u ovom hramu da proslavimo jednog propovjednika vaskrsenja Hristovog, jednog apostola naših dana. Sa nama su danas, kao što možete da vidite, mladi Vladika Justin iz Pariza, i naš brat Vladika Pimen iz Makedonije. Tu smo Vladika Jovan i ja, uz mnoštvo naših divnih sveštenika iz naše Eparhije. Tu ste vi, kao narod Božiji, sabrani, kao pšenica koja je svugdje posijana, a koja se ovdje donosi da bi postala jedan hljeb, čisti hljeb koji se Hristu Bogu prinosi… Draga braćo i sestre, slaveći ovih dana vaskrsenje Hristovo, doživjeli smo iznova radost, neopisivu radost istine da je pobjeđena smrt, pobjeđena svojom suprotnošću – životom. Nema većeg dara od dara života. Mi smo u Crkvi, svijetu i životu darovani da objavljujemo da je život veliki dar. Kako kaže veliki Grigorije Bogoslov stvoreni smo da bismo bili srećni, a srećni smo jer smo stvoreni. Zato je potrebno da mi kao hrišćani istinu o životu stalno objavljujemo. Jedan od najdivnijih propovjednika, vjesnika života u Hristu bio je Vladika Nikolaj žički i ohridski. Bio je jedan Episkop koji je, kao i većina od nas, pozvan iz svoga doma na služenje Bogu, a da ni sam nije znao kako je to strašan i veličanstven poziv. Iz maloga sela pošao je u svijet da izučava bogoslovlje i postao je ne samo žički, ohridski i srpski nego vaseljenski učitelj. Njemu, koji se naučio da vjeruje u Boga, koji je tako zavolio Hrista, kao da mu je sam Hristos šaputao na uho šta da govori. Zato je on govorio da stoji pod gorom sa koje govori Hristos i da slušajući sve ono što čuje prenosi drugim ljudima. Draga braćo i sestre, u naše dane, u našem narodu, nije postojao tako otvoren i tako širok jevanđelist kao što je Vladika Nikolaj, jevanđelist koji je postao ono što je nama predavao i predlagao da budemo, Istok Zapadu i Zapad Istoku, onaj koji se uopšte nije plašio da mu najbolji prijatelj bude jedan anglikanski biskup. Nedavno sam bio u Njujorku i dobio svjedočanstvo od jednog svjedoka da je pred svoju smrt Vladika Nikolaj došao svom prijatelju i ostavio mu svoj štap, svoj kaput i svoj šešir i rekao da ide Gospodu. On, koji je šetao i ovom zemljom Njemačkom, najprije kao ratni zarobljenik, koji je svoje ropstvo trpio kao što trpe najbolji hrišćani. Kada je izašao iz logora obilazio je bavarska sela, prolazio kroz njih i pisao najljepše riječi o pobožnosti ljudi koje je tamo sretao. On se nije plašio Zapada nego ga je zagrlio i svojim jevanđeljem prosvećivao. Nije se plašio ni Istoka, nego je zagrlio ogromnu Indiju i upuštao se i zaranjao u tajne toga svijeta. Niko nije bio tako hrabar, niko nije bio tako smio, da ide i na Istok i na Zapad i da bude pravoslavni jevanđelist i propovjednik. Zašto mislim, braćo i sestre, da je on bio tako hrabar, zašto mislim da je bio tako dobar, zašto mislim da je bio tako sličan apostolima? Ne zato što je bio bezgrešan. Griješio je i on slično Petru i Pavlu i svim drugim ljudima na zemlji, i promašivao, i nije sve znao, kao što ni jedan čovjek na zemlji sve ne zna, ali on je ljubio Hrista i znao je da Hristos ljubi ovaj svijet i da je Hristos došao u ovaj svijet da ni jedan čovjek koji povjeruje u Njega ne pogine, ne umre, nego da bude živ. Zato je Nikolaj bio takav propovednik života, zato je bio tako slobodan, jer je vjerovao u Hristosa i upoznavajući Ga sve više i više, saznao ko je On, te se nije plašio da ide među ljude kao zlatousti propovjednik Vaskrsloga. Znao je da je Hristos ljubav, mir, Spas i spasenje. Draga braćo i sestre, mi slavimo Svetoga Nikolaja i naši prethodnici su to dobro osjetili, počevši od Vladike Lavrentija koji je najzaslužniji za objavljivanje djela Vladike Nikolaja i to se dogodilo upravo u ovoj zemlji u kojoj mi živimo. Pa preko Vladike Konstantina do Vladike Sergija, koji je ustanovio ovu slavu na jedan mudar način. Kada već slavimo Vladiku Nikolaja onda treba od njega da se učimo čudesnoj ljubavi i ne treba da se plašimo da se sa drugim ljudima susrećemo, ne treba da se plašimo da drugim ljudima govorimo ko smo to mi kao što je govorio on, i ne treba da zaziremo od drugih ljudi na način da mislimo da smo bolji od drugih ljudi, na način da samo kritikujemo druge ljude, druge religije, druge nacije, nego ako treba nekoga da kritikujemo, onda treba da kritikujemo sebe, da popravljamo sebe. Vladika Nikolaj je svu svoju propovjed usmjerio u tome pravcu, da mi budemo bolji ljudi, da mi budemo bolji narod, da mi budemo Božiji narod. Eto, braćo i sestre, koga mi to danas slavimo! Slavimo Zlatoustog Propovjednika, Učitelja ne jednog naroda, nego narodâ, slavimo Nikolaja koji je govorio u velikoj Katedrali Svetoga apostola Pavla u Londonu, i po cijelom svijetu, slobodno i sa poštovanjem onih o kojima govori i sa poštovanjem onima kojima govori to jeste nama. Zato je danas velika slava, velika čast i mi smo vam zahvalni neizmjerno što ste poslušali naš poziv i došli u ovaj sveti hram. U ovoj sveti hram u kome se sveštenik otac Danilo sa svojim saradnicima, sa predsjednikom Crkvenog odbora, sa svim vjernicima trudi da napravi ono što je Vladika Nikolaj pravio čitavog svoga života, da napravi mjesto svijetlo i mjesto sveto, da napravi zajednicu, pa kada prođe neko ovuda, kada ugleda ovaj hram i portu, da kaže ovdje žive pravoslavni Srbi i oni braća i sestre, jer su oni zajednica ljudi. Da ljudi vide i kažu kako se ovdje neki ljudi mole Bogu, kako neki ljudi ovdje poštuju Boga, a niko, vjerujte mi, braćo i sestre, nikada neće prezreti nekoga ko poštuje Boga, niko pametan, niko čestit, samo će oni u koje je ušla zloba mrzjeti i zavidjeti, ali na nama je da se i za njih molimo i ištemo milost Božiju. Nama je data zapovjest, braćo i sestre, da volimo i one koji nas ne vole, da volimo i one koji nas mrze, to je najveća zapovjest. Vladika Nikolaj u jednoj svojoj molitvi, napisanoj na Ohridskom jezeru, kaže blagoslovi Gospode neprijatelje moje, i ja ih blagosiljam i ne kunem, neprijatelji su me više gurali tebi u naručje nego prijatelji. Kako je mudar i pametan čovjek bio taj naš zaštitnik i učitelj. Tako i ovu zajednicu oni koji joj neprijateljstvuju, sve više i više guraju u naručje Božije i zato ova zajednica treba da se moli i za njih, koji je guraju u naručje Božije i mi tako treba da činimo. To treba da naučimo od Svetog Nikolaja, da naučimo da zagrlimo i onoga sa Zapada i onoga sa Istoka i onoga sa Sjevera i onoga sa Juga. Ko neće da zagrli drugoga čovjeka onda nema udjela sa Hristom, jer je to žrtva ljubavi koja se od nas očekuje. Nema toga većeg Srbina u našem narodu od Nikolaja, pa kada je on to činio, onda to treba da čini svako ko hoće da bude pametan. Neka bi Bog danas dao da njegovim svetim molitvama budemo prosvećeni, da budemo osvećeni, da budemo ispunjeni tom istinom da je Jevanđelje ljubav i da Jevanđelje moramo širiti kao što ga je on širio, trpeći udarce od drugih, od svojih, od najbližih, ali neprestano i neprestano samo jedno govoreći da je Bog ljubav, da je Hristos Život i da je Život pobjedio i da Život životuje. Da Bog tako i nas danas daruje da prihvatimo život i kada izađemo iz ovog hrama da propovjedamo život, mir i spasenje. Amin, Bože daj! Hristos Voskrese!
