U nedjelju po Bogojavljenju, 21. januara 2024. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop diseldorfski i njemački održao je jevanđeosku besjedu u Sabornom hramu Svetoga Save u Diseldorfu.
Besjeda Vladike Grigorija:
U ovu nedjelju, nakon Bogojavljenja, Jevanđelje i Sveti Jovan Krstitelj govore nam jednu od najvažnijih riječi a ona glasi pokajte se, jer se približilo carstvo nebesko. Šta se to približilo, šta je to carstvo nebesko? Možda je bolje pitanje: ko se to približio? Približio se Hristos, došao je među nas Bog. I šta bi ona trebalo da znače riječi pokajte se, jer se približili carstvo nebesko? To znači, braćo i sestre, da vjerujemo da je među nama Bog. Ako ćemo biti iskreni, mi u to vrlo rijetko vjerujemo. U to vjerujemo kada uveče stanemo na molitvi, kada nas pritisne neka muka onda vičemo pomagaj, Bože ali da je Bog stalno prisutan, da je neprestano tu i da je među nama – mi u to teško vjerujemo. Kada bismo u to vjerovali mi bismo bili u neprestanom stanju pokajanja, mi ne bismo imali takve sujete kakve imamo. Kada smo u stanju pokajanja, kada vjerujemo da je tu Bog, kada znamo da je među nama Onaj Koji je Čist, da je među nama Onaj Koji je Svet, da je među nama Onaj Koji je Pravedan a da sve to mi nismo. Ali kada smo sa Njim, kada smo pored Njega mi se očišćujemo, mi postajemo pravedniji, mi se prosvećujemo i mi se osvećujemo… Većina nas želi da zadobije carstvo nebesko i želi da se spasi i izbavi od paklenih muka, od propasti, od nebića, od pakla. U Grčkoj je živio jedan Sveti starac koji se zvao Porfirije. On je govorio jednu čudesnu riječ ako hoćete carstvo Njegovo prije svega i ako ste Njemu poslušni zbog carstva koje vam je obećano onda ste vi kao žena koja se udaje za muža zato što je on bogat i ne volite njega nego njegovo bogatstvo, ako se plašite pakla pa hoćete zbog toga da budete s Njim, znajte da je i to pogrešno – kaže taj Sveti starac – a mene ako stavite u pakao, ja ću biti tamo sa Hristom. To znači da on ni u paklu neće biti u paklu. Braćo i sestre, ako budemo u ovom stanju u koje nas priziva Sveti Jovan Krstitelj, najveći prorok i propovjdenik Hristov, onda će svako naše stanje i svaki naš pokret u ovom svijetu biti u prisustvu Hristovom i mi nećemo biti onakvi ljudi kakvi smo najčešće a najčešće smo slabi, najčešće smo nemoćni, najčešće smo malodušni, najčešće smo, što je još gore od malodušnosti, ravnodušni, pa nam je svejedno. Ali sve to ne smije i ne može da se desi kada je tu Hristos i kada stvarno vjerujemo u Hrista, Onoga Koji je radi nas rođen i Koji se radi nas ponizio do obličja sluge i postao Jednak nama, Onaj Koji nam je dao za spasenje pokajanje. A pokajanje znači, braćo i sestre, ovo: vjerovati da je tu Hristos! Pokajanje ne znači to da li si zgriješio ili ne, naravno da si zgriješio. Ako neko od nas nije grešan svaka mu čast. Ali ako si grešan i ako je tu Hristos onda si ti veliki, onda si ti moćan, ti si slavan, jer On nije grešan i Njegova bezgrešnost je mnogo veća od tvoje grešnosti. Ako tu nema Hrista onda samo imao naš grijeh, ta naša smrtnost, ta naša smrtnost, ta naša propadljivost, ta naša slabost, ta naša jadna i nesrećna, bez Hrista, ljudskost. Šta se onda događa? Mi u toj svojoj slabosti razmišljamo samo ono o čemu ne treba da razmišljamo. To često ponavljamo što je onaj onakav, što je onaj takav, što je rekao ovo ili ono, što nije uradio ovo ili ono. Tako, u našoj ljudskoj horizontali, nesrećno razmišljamo i mučimo se i već smo u paklu, u sopstvenom paklu. To nije pakao koji smo zadobili nego onaj koji smo sami izgradili. Zamislite i razmislite o tome?! Meni se život mijenja, apsolutno mi se život mijenja kada sam u stanju pokajanja. To stanje pokajanja treba da bude trajno stanje a to stanje je takvo kada je Hristos Bog među nama. Sveti otac Justin Popović govorio je da naš svaki odnos treba oposredovati Hristom. Ti si tu, ja samo ovdje ali je Hristos među nama… ja sam ovdje, vi ste tu ali je Hristos među nama. Kada bismo kroz Hrista gledali jedan drugoga onda nikada ne bismo vidjeli tjelesne ili bilo kakve nedostatke naše i nikada ne bismo kroz njih posmatrali drugoga, nego bi drugi za nas bio vječni brat i mi bismo bili njegova vječna braća i sestre. Tako bismo najiskrenije voljeli jedan drugoga ali pošto većinu svoga života ne živimo tako i ne volimo jedan drugoga onda smo više antihristovi… Kada bismo bili Hristovi i kada bi Hristos sve vrijeme bio među nama onda nam ne bi na um palo da ne volimo ili ogovaramo jedni druge, bio bi nas stid, bilo bi nas sram, jer On to sve gleda. A šta mi uradimo u našem, nazovimo to, hrišćanskom životu? Prvo isključimo Hrista! Zato kada idemo u crkvu, kada stojim pred Hristom, kada se molimo Hristu, treba da to radimo u pokajanju. Dvije vrste savremenih hrišćana su najzastupljenije među nama. Jedna vrsta su onu koji se stalno sekiraju zato što su grešni. Nekada to čine i ne potpuno iskreno ali ipak čine. Druga vrsta su oni ljudi koji misle da nisu grešni ali zato jesu svi drugi grešni. Ni jedna ni druga grupa nema veze sa Hristom i hrišćanstvom. Hrišćanstvo je kada ja volim drugoga sa svim njegovim manama i nedostacima, kada ga volimo, jer je on Hristov a ne zato što je neko ili nešto nama ili nekome našem, nego zato što njega, kao i nas, Hristos voli! Braćo i sestre, probajte to da naučite, promijeniće vam se život. Kada sam god zaboravio ovo, meni je život postao pakao, pa se sekiram šta je ko rekao i šta ko misli! Kada uđe, kada se vrati Hristos u moj život onda me ništa od toga ne interesuje. Tada sebi kažem samo Bože, nemoj da izađem iz tvoje blizine, nemoj da Ti ne budeš tu! Jer sve te naše priče su beznačajne i prolazne, nebitne. Eto, braćo i sestre, šta je pokajanje. Zato naši stari sveštenici kada bi kod njih neko došao na ispovijest, oni su ga pitali kaješ li se i ako bi iskreno rekao kajem se, to bi prihvatili sa radošću, jer je bolje nego da osoba nabraja sve svoje grijehe. Šta čovjek ima od toga ako nabroji sve svoje grijehe a ne pokaje se u srcu svome. To znači da ne priznaj da je Hristos ovdje među nama. I mi danas, braćo i sestre, ako smo došli u ovu crkvu da vidimo jedan drugoga onda smo promašili ono hrišćansko ali ako smo došli da stanemo pred lice Hristovo i rekli Gospode, pomiluj me, ako smo Njemu dali slobodu da nas spase, onda smo izistinski hrišćani. Sjetite se, braćo i sestre, onoga carinika i fariseja u hramu. Jedan je bio pravedan i sve radio po zakonu te rekao Bože, sve činim po zakonu, hoću ono što mi sljeduje. Bog mu nije dao odgovor ni blagoslov. A drugi, reče ne radim ništa po zakonu, sve sam zgriješio, nemam hrabrosti da podignem oči svoje ka Tebi ali pomiluj me. I on otide blagosloven. Zašto? Zato što je pustio Boga da dejstvuje u njemu. Braćo i sestre, čovjek koji se kaje on pušta Boga da živi u njemu a čovjek koji se ne kaje ne daje Bogu da živi u njemu. To je sva mudrost o pokajanju u koju duboko vjerujem. Kada sam u stanju pokajanja i kada mi neko kaže nisi baš dobar i ne radiš kako treba, odgovorim da, tačno je. Kada nisam u stanju pokajanja onda na svaku sugestiju ili komentar odgovaram negodovanjem. Zato je pokajanje radovanje – rekao je jedan mudrac. Zato što si otkrio da je Bog tu. Amin Bože, da tako bude u našim srcima i našim dušama!
