AUDIO, MINHEN, NOVOSTI

Liturgijsko sabranje u Traunrojtu i besjeda đakona Dejana Ristića

U subotu 30.01.2021. na praznik Svetoga Antonija Velikog u rumunskom hramu Sveta Tri Jerarha služena je Božanstvena Liturgija. Evharistijsko sabranje predvodio je sveštenik Dragan Jovanović uz sasluženje sveštenikâ Dragiše Jerkića, Dalibora Brnzeja koji je došao iz Braunaua kao i đakona Dejana Ristića, koji je držao besjedu na pročitano jevanđelje o blaženstvima. Po završetku liturgije, sveštenik Dragan se iskrenim i toplim riječima obratio svešteniku Konstantinu Bartoku zahvalivši se na gostoprimstvu koju pruža našoj zajednici. Sledeća Sveta Liturgija u Traunrojtu će se služiti u subotu 27.02.2021. sa početkom u 10 časova.

Besjeda đakona Dejana:  

Draga braćo i sestre,

Upravo smo čuli kako se Hristos sa čudesnim riječima obraća svojim učenicima i mnogim ljudima koji su ga pratili. One dotiču svakog od nas i od suštinskog su značaja za naš život: Hristos gleda svoje učenike u oči i daje odgovor na pitanje koje mu niko nije postavio, ali kojim se svi mi često bavimo: kome zapravo pripada Carstvo Božije?           

On daje direktan i nedvosmislen odgovor: pripada zasigurno onima, koji su sada siromašni, koji su gladni, koji su u tuzi i koji su omrznuti od strane drugih ljudi, zbog Hristovog imena.           

Ako pravo slušamo, primijetićemo da u svakoj od upravo pročitanih Hristovih riječi postoje dvije dimenzije: U prvom dijelu svake rečenice nas nemilosrdno suočava sa stvarnošću ovoga svijeta, u kojem, pored sve njegove ljepote koju je Bog stvorio i nama ljudima darovao na čuvanje, ipak vlada i nepravda: Dok neki ljudi imaju neizmjerna bogatstva, drugi se iz dana u dan bore kako bi sebi i svojim najbližima obezbijedili osnovne stvari za život. Vidimo, kako čestiti i plemeniti ljudi doživljavaju strašne stvari zbog kojih stradaju, tuguju i plaču. Doživljaj nepravde nalazi svoj vrhunac u tome da ljudi stradaju zato što idu za Hristom.    

On nas dakle prvo suočava sa nepravdom koja vlada ovim svijetom. Ako ova blaženstva uporedimo sa psalmima cara Davida, koji su sastavni dio svih naših bogosluženja, primijetićemo neobičnu sličnost: dvije trećine od danas pročitanih blaženstava tematizuju nepravdu koja vlada ovim svijetom, isto kao i dvije trećine svih 150 psalama u kojima Car David javno ispoljava svoju tugu, nerazumnost, ponekad čak i netrpeljivost, zbog činjenice da pravedni stradaju a nepravedni napreduju. Zato govori: „Dokle ćeš Gospode, zaboravljati me do kraja? Dokle će se uznositi neprijatelj moj nada mnom?“        

Drugim riječima, dok se pravedni brinu o svojim bližnjima i tako vode čestit život, čineći sve kako bi živjeli u zajednici sa Bogom, oni stradaju i doživljavaju nepravdu, a nepravedni uprkos njihovom bezbrižnom i sebičnom životu, čini se, u svemu imaju uspjeh. Prvo što iz te sličnosti između starozavjetnih psalama i novozavjetnih blaženstava možemo da zaključimo je to da je prisutnost nepravde uvijek postojala i da je čak sastavni dio ovoga svijeta i da nije samo u naše doba pristuna. Hristova glavna poruka je, međutim, još dublja i sažetija:        

On nas u tim teškim trenucima ukrjepljuje i ohrabruje tako što nam daje do znanja, da nepravda ne samo da je sastavni dio života, nego da nipočemu ne pokazujemo slabost ako u trenucima nevolje plačemo, tugujemo ili se nikako ne možemo pomiriti sa time. Hristos daje do znanja da takve reakcije nisu samo izraz ljudskosti, nego da time izražavamo da nismo ravnodušni prema nezgodama i nepravdi koju doživljavamo. Jer ako se trudimo da živimo čestitim životom, kako nas onda neće pogoditi nepravda koja nam se u nekim trenucima čini? Ako bi bili ravnodušni prema svemu tome, čemu bi se onda radovali kada dođe Carstvo Božije? A ako su naše suze znak slabosti, kako da objasnimo Hristove suze pored Lazarevog groba iako će ga neposredno poslije toga vaskrsnuti iz mrtvih?           Ali nas tješi, jer nam govori: Svemu tome je u njegovom Carstvu kraj!       

U tom Carstvu smo oslobođeni od svake socijalne brige, nemamo razloga da tugujemo, da plačemo, da se plašimo drugih ljudi. U njemu je punoća toga što svaki puta doživljavamo na liturgiji, a to je da budemo u zajednici sa trojičnim Bogom. Hristos tješi one koji su napaćeni od nepravde u životu. I upravo u toj drugoj dimenziji nam otkriva glavnu poruku svojih riječi: Daje mukama svakoga čovjeka smisao tako što obećava, da ih na kraju čeka velika plata i izbavljenje od svega toga, a to su najljekovitije riječi koje je mogao da nam uputi.         

Prisjetimo se kakvi su ga ljudi pratili kojima je uputio ove riječi: Bili su to, pored njegovih učenika, upravo bolesni, mučeni raznim tegobama i proganjani od nečistih duhova. Njima je Hristos uputio te riječi utjehe, da je pravo što plaču zbog neprihvaćenosti u društvu. Ali ih istovremeno podsjeća, da nije pravo da zamrze svijet i odreknu se njega pod izgovorom da su privremeno ovdje i da se treba radovati samo vječnom životu. Jer je naša dužnost da ovaj svijet činimo boljim baš zato što nam je vječni život od prvobitnog značaja. On čovjeka obavezuje na odgovornost prema ovome svijetu i prema drugim ljudima, jer naš odnos sa drugim čovjekom čini naš odnos sa Bogom!        

I baš zato su suze i muke svakoga čovjeka izraz toga da iako se trudimo da ovaj svijet bude bolji, on propada. Zato nas boli to što nepravda vlada, ali zato i sa još većom čežnjom iščekjemo vječno Carstvo kada svemu tome bude kraj. Ali, koliko kod da je bolno, mi od naše odgovornosti ne smijemo da pobjegnemo, nego je bitno da se borimo. A naš zadatak je da, iako smo samo privremeno u ovome svijetu, sve od sebe damo da bi on bio bolji. Jer Crkva je tu da bi spasla svijet, a ne da bi nas spasla od svijeta. Takvih ljudi je Carstvo Božije, jer oni drže u sebi taj savršeni spoj skrušenog srca, koje je svjesno toga da je sve u ovome svijetu prolazno pa sa radošću iščekuju dolazak vječnog Carstva. Ali, istovremeno u njihovim dušama gori buntovnička vatra koja im ne da da se pomire sa nepravdom, nego ih vuče u neprestanu borbu sa njom.        

Iščekujmo i mi dolazak vječnog carstva da nas vjera u njega sačuva od iskušenja i briga ovoga svijeta. Njegujmo ujedno u sebi želju da ovaj svijet činimo iz dana u dan boljim. Držimo se toga baš zato što nepravda vlada, da bi naše muke, koliko god znaju biti teške, dobile smisao i da bi se zato zajedno radovali u onaj dan i igrali, jer gle, tada će zaista biti velika plata naša na nebu! Amin!