Promocija knjige Nebeska dvorišta – žive slike, Vladike dizeldorfskog i sve Nemačke g. Grigorija održana je sinoć u porti Hrama Sv. Đorđa pod Goricom u prisustvu velikog broja vernog naroda.
O knjizi su govorili, pored autora, sveštenik Gojko Perović i Jasna Ivanović, profesor književnosti.
Nakon uspešnih promocija počevši od Beograda, preko Trebinja, Herceg Novog i Bara – stigla je i do nas u Podgorici – jedna snažna i potresna saga o maloj, ali hrabroj zajednici koja brani svoje vekovno ognjište – alegorija o malom čoveku na udaru strahota rata i ratnih dešavanja.
Roman počinje prvim ratnim danima 1992. godine, a u njemu je i omaž Planinici, malom planinskom mestu iz koje junak potiče, a koja se našla u vihoru rata i ljudskoj spremnosti na velike odluke i dela.
Naš junak, student teologije, sam biva zatečen glasovima o ratnom obruču koji se steže oko male, a nekada skladne zajednice u planinskoj osami iz koje potiče te u tim previranjima pokušava da priskoči u pomoć, da bi sa preprekama na koje nailazi i sam rastao, čvrsto se držeći izbora manastirskog dvorišta, ne kao uzmaka od sveta – koliko dodira među svetovima, malim i velikim, zemaljskim i nebeskim.
Autor knjige Vladika Grigorije je govorio o praštanju sa kojim se tada, a i sada nosio:
,,Postoje muke, koje ne možemo sami da nosimo – i zato tražimo pomoć jedni od drugih; ali postoji opasnost da onaj drugi to zloupotrijebi (bilo da je taj drugi sveštenik, drug, sestra, žena…) – svesno ili nesvesno. Ali da se to ne bi dogodilo, ja sam večeras naumio da vam pričam o nečemu, što je po meni najvažnija stvar na svijetu. Čovek neće da bude nesrećan, čovek hoće da bude srećan, neće da bude bez radosti – hoće da živi tako. Pošto to hoće, treba da postavimo pitanje, potpuno naivno – šta je to sreća ?
Moj duboki utisak je da je sreća u susretu s drugim i da je naša sreća ne samo u našim rukama, nego da je u rukama onoga drugoga – jer smo zajedno na putu sreće. Srećan sam kad drugom osvetljavam put, kad naše tijelo govori: raduj se, smej se, na dobrom si putu… I kad nekome činimo loše, naše telo dobija informaciju da nešto nije u redu, te postajemo tužni; ukoliko tu informaciju ignorišemo i ne obradimo je kako treba u našem biću, rast će nezadovoljstvo, koje može da se pretvori u depresiju, zlobu, zlovolju… A da se to ne bi tako dogodilo – potrebno nam je da se ispovedimo drugome oko nas. Zato je praštanje tako važno!“
Profesorka Jasna Ivanović je pitanje sagledala iz jednog drugog ugla – naime, postavila je pitanje, da li tema ispovijesti valja i koliko valja da bude prisutna u medijima?
Sveštenik Gojko Perović, govori o slučaju koji se desio dok je bio još student:
,,Postojala je nekada kolektivna ispovijest u ranoj Crkvi, jer su vjerovali da će Gospod svakog trena doći i da je svako pričešće, skoro zadnje pričešće u životu. Sada je to neumjesno pojedinačno. Znate da sveštenik ima tu obavezu, da to što je čuo na ispovijesti, ne kaže nikome. To, što Jasna kaže, što se tiče medija – nikako ne dolazi u obzir – da se sadržaj te ispovijesti banalizuje tako što bismo je medijski plasirali; ali forma ispovijesti koju nam je prikazao Vladika Grigorije u ovom romanu – gdje govori o nekim svojim ličnim dilemama od pre 30 g. (razmišljanja o monašenju, kolebanja unutar njega, ratno stanje, rat u Bosni dok je on u Beogradu…) – biva na tri nivoa, ličnom, narodnom, i duhovnom.
Dolazi do jednog potpunog kolebanja – šta i kuda dalje. I dok se on pitao hoće li u manastir ili nekim drugim putem – narod se tih istih dana pitao, šta će biti sa onom velikom državom, hoće li početi rat, kako će izgledati, gde mu je kraj… i u crkvenom pogledu imamo, još nešto, čak potresnije od rata – povratak naroda Crkvi.
Kakvoj Crkvi ? Potpuno zaboravljenoj, zapuštenoj od istog tog naroda.
Trebalo je pokrenuti veliku silu da se taj narod vrati Crkvi; a i to je ostalo kao pitanje – jesmo li se vratili, kako, na koji način, jesmo li shvatili Crkvu na pravi način i umijemo li da živimo crkvenim životom.
Forma ispovijesti koju nam je u ovom romanu Vladika ponudio je i te kako ljekovita i podsjeća nas ne samo na suštinu crkvenog života već ljudskoga života. Što znači, da nema čovjeka, bez razgovora, dijaloga. Jer svaki čitalac i oni koji ga hvale, kažu da je ovaj roman napravio takvu komunikaciju, da svaki čitalac ima utisak da mu Vladika Grigorije ispovijeda neke svoje nedoumice.“
Profesorka kljiževnosti, Jasna Ivanović pohvaljuje roman u književnom, teorijskom smislu.
,,Knjiga je tako građena da ju je lako pratiti, lako čitati – to je osobina čuvenih, velikih ljudi koji imaju obimnost znanja, a koji najjednostavnije govore.
Jedan motiv kao vrlo važan ističe se u prvom i poslednjem poglavlju – Sve je odjedanput bilo oprošteno, kao u blizini smrti.“
Na tu temu Vladika Grigorije je iznio sledeći stav:
,,Kada je blizu smrt – ljudi bolje opraštaju. Ne znam zašto je to tako. Ukoliko ne oprostimo – opet u našem biću raste balon nezadovoljstva koji pritiska unutarnje organe, srce. Oproštaj na grčkom znači – sinhoro – sadrži, ono što mi u Crnoj Gori zovemo, kolo. Ali ono što mi označavamo kao prostor. Oprostiti u izvornom smislu znači dati prostora nekom drugom, dati mu mjesta da uđe kod nas, da se useli u naše srce.
Šta se događa, kada oprostimo? Naše srce se proširuje i naše kolo ne biva smanjeno, ne biva oduzeto – nego se proširuje. Zato je oprostiti – neobično važno, neopisivo važno. Zato je smrt, kao taj poslednji čin u našem životu, nešto što nas opominje na najbitnije stvari. Zašto na samrti ljudi zovu one sa kojima su živeli? Jer sa onima kojima smo živeli – njima smo učinili nešto nažao – boli srce, pritiska ga nešto, ukoliko nije došlo do oproštaja. Zato je važno naučiti se da opraštamo. Ne zbog toga samo zato što je to zapovijest, nego zbog toga što će to pomoći našem životu; svoj život ćemo učiniti drugačijim.“
Potom je Vladika dizelfdorski kazao nešto konkretnije o knjizi: ,,Svi junaci nisu pozitivni. Imaju i negativni junaci koji su meni načinili mnogo zla u životu i danas pokušavaju da mi čine. Ali kad sam ja ovo napisao, kad sam ispovjedio, tu se stvar završila. Oprostio sam im!“
Jasna Ivanović je zatim uputila pitanje – pričamo li dovoljno o oproštaju?
Sveštenik Gojko Perović je podsetio na staru crnogorsku riječ – pokajanje (kada se odlazi da se izjavi saučešće).
,,Sjećam se jednog profesora Bogoslovije, koji je bio iz Bosne, kog sam pitao: Odakle ova kola, u ovom broju parkirana? On mi reče:Došli ljudi na ispovijest.
On je ne znajući, ubo u centar smisla. Ide se na pokajanje, kada neko umre, da bi smo se oprostili s pokojnikom. Pokajanje, možda ne znači promenu stava, ali znači – ja te s tim tvojim stavom, s kojim se možda ne slažem, primam u svoj prostor. To je pitanje suživota – kako da različiti živimo!?“
Kako se spasavati od stvari koje nam prave raskol u društvu, dalje je pitala, prof. književnosti Jasna Ivanović – kako počinju ratovi, koje su to ratno huškačke metode, kako da ih prepoznamo i kako da ih isječemo u korjenu?
Vladika Grigorije je odgovarajući na ovo pitanje, podsjetio na strašnu pogibiju Crnogoraca na Skadru.
,,Ako uzmete da ja tada u Crnoj Gori živelo nešto više od 200.000 ljudi, a da ih je na Skadru poginulo 12,500 – to je 5% stanovništva – to je nenadoknadivo, gledano iz horizontale. I to su najverovatnije bili najbolji, najhrabriji… I dok pričam sa nekim mladićima o ratu, citiram Sun Cua, generala koji se izučava na svim vojnim akademijama, a koji kaže; U rat ide samo onaj general, koji je već pobjedio! – svaki drugi general, koji ide u rat je, glupan.
U ovom ratu u kom sam ja bio, neki generali, nisu imali pojma, a možda su ga neki drugi – prekinuli. Rat počinje i završava se tako što čovek u početku misli da je u pravu, da je pametan, i završava se kada čovjek shvati da je glup. Trebalo bi na početku da misli o sebi da nije pametan i da nije u pravu i da je možda glup.
Skoro sam bio na nekom mjestu sa nekim važnim ljudima i kažu oni: Ma sravniće ovi, one sa zemljom! Ma završiće se ovo za nekoliko dana i tako u tom stilu sve. Samo jedno pitanje ubija te ljude – da li ste nekada bili u ratu? Da li ste videli nekog mladića bez oka? Da li ste videli kada se nekome prospe mozak? Da li ste sahranili nekog mlađeg od 20 godina? Da li ste bili sa momcima koji nemaju nogu, koje su ostavile djevojke, koji su izgubili živce? A to su pojedinačne stvari – kažu ljudi.
Ova knjiga, dragi prijatelji, govori o tome, da se ne može razdvojiti pojedinačno od opšteg. Da se ne može razdvojiti sudbina pojedinca od sudbine zajednice. Da ne postoji malo i veliko mjesto. Da je svaki čovjek za Boga – čitav jedan svijet!
U ovoj knjizi, o kojoj najmanje ja treba da govorim, pokušavam da kažem: Važan je taj Nedeljko, koji je imao 21 godinu i koji je bio visok dva metra koji je golim rukama, bezazlen izašao na mitraljez, jer su došli na njegovu njivu! Svake službe, kao krivac se molim za tog Nedeljka!
Svako ko hoće drugome nažao da učini je nemoćan. Ljudi se tuku za resurse, prostor, za prevlast… Tako počinje svaki rat. Hoću ja – ovo tvoje!
A šta je naš hrišćanski stav, šta je naš rat? – Mi se borimo za prostor u našem srcu, za koga – za svakoga!“
Tako je govorio Vladika Grigorije, sinoć u podgoričkoj porti, o svojoj knjizi – o lepoti i stradanju jednog društva, jednog malog običnog čoveka koji se bori da ostane čovek, u vrtlogu ratnih dešavanja, koji ga okružuju, a kojima pokušava da se odupre, samo onim što mu je preostalo. Svojim likom i delom.
Elza Bibić
Foto: Darko Radunović
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
