VIDEO, DISELDORF, EPISKOP GRIGORIJE, NOVOSTI

Svetosavska beseda Ep. Grigorija

Draga braćo i sestre, mili prijatelji, 

Želio bih da vam, na samom početku svog obraćanja, najprije ispričam jednu priču koja je za mene bila poučna. Naime, ta priča nas vraća nekoliko decenija unazad kada su se jednom mladiću, još uvijek neiskusnom i u mnogo čemu brzopletom, rojila u glavi brojna i njemu tada važna pitanja. Budući da sam nije umio na njih da odgovori – zaputio se svom starom učitelju teologije, da od njega zaište odgovore. „Kako bi se ponašali“, započe mladić već sa vrata starčeve kelije, „apostoli kada bi, kojim slučajem, dospjeli u ovo naše vrijeme?“ Starac ga pogleda pomalo začuđeno, pa mu na pitanje uzvrati pitanjem. „Kako to misliš?“ „Pa, pitam se“, nastavi mladić, „da li bi i oni putovali avionima, vozovima i da li bi, recimo, vozili automobile?“ Starac je mladića gledao ljubopitljivo i blagonaklono, zbog čega se ovaj ohrabri i nastavi dalje. „Da li bi apostoli bili obučeni kao i ostali ljudi?“ „Šta bi radili i od čega bi živjeli?“ „Da li bi oni, možda, raspravljali o muzici, filmu, književnosti?“ „Kako bi se odnosili prema nauci?“ „Da li bi išli na utakmice?“ I sijaset drugih, sličnih pitanja postavio je mladić u jednom dahu svom duhovnom učitelju. Nastupio je trenutak tišine. To je bio onaj trenutak kada je golobradi mladić mislio da je doveo jednog iskusnog starca u nezavidan položaj, te da ovaj nema pravog i uvjerljivog odgovora na njegova silna pitanja. Mladić je i inače često pomišljao da iskusni učitelji zatvaraju oči pred stvarnošću i da nemaju predstavu o tome kako ona zaista izgleda. Oni nemaju, brzopleto je u svojim razmišljanjima zaključivao, realnu i jasnu sliku o svijetu koji ih okružuje, iako imaju mnogo iskustva i znanja, a često i mudrosti. Napomenuo bih još i to da se između mlađih i starijih naraštaja, a naročito između sinova i očeva, pa čak i ako je to njihovo srodstvo isključivo duhovne prirode, nerijetko, kao što znamo, odvija jedno tiho rivalstvo, neka vrsta nadmudrivanja i nevidljivog boja. Čini mi se ipak da u toj borbi nema ništa loše ukoliko se sačuva međusobno uvažavanje, mir i dobronamjernost.

Ali da se mi vratimo junaku naše priče, kojeg je starac, nakon što ga je ovaj obasuo mnogobrojnim pitanjima, gledao još pažljivije i pronicljivije negoli inače. Dok je trajala tišina, mladić samo što nije pobjednički uzviknuo – „Pa da, ipak ne znaš odgovore na moja pitanja!“ „Apostoli su bili nadahnuti Božijom blagodaću, i oni bi zasigurno znali da se najmodernijim dostignućima posluže tako da ih iskoriste na dobro, na širenje blage vesti Hristove“, baš mu u tom trenutku uzvrati starac. „Dakle, i na ulici, i na stadionu i u pozorištu i na koncertu, bilo gdje da bi se našli, oni bi bili ispunjeni i vođeni Duhom Svetim, koji bi im bio putokaz i smjernica i koji bi ih uputio šta treba da rade i kako da se ponašaju.“ Mladić je, iznenađen jednostavnošću i punoćom starčevog odgovora, još dugo i zamišljeno ćutao, pitajući se kako je u svojim razmišljanjima mogao previdjeti tako jasan i očigledan odgovor na svoja pitanja.

Vi se sigurno dosjećate ko je mladić iz ove priče. Danas, decenijama poslije tog razgovora sa svojim duhovnim ocem, a naročito posljednjih nekoliko mjeseci, bezbroj puta sam se zapitao šta i kako da radim na mjestu na kojem sam se našao? Šta da radim i koji putem da idem u ovoj zemlji? U jednom od tih trenutaka zapitanosti pomislio sam: „Razmisli dobro šta bi Sveti Sava uradio da se našao na ovom mjestu i među ovim ljudima? Sveti Sava je, naime, nama Srbima apostol, najpoznatiji, najveći i najbliži od svih apostola. A, naravno, i Sveti Sava je, kao što su to bili Sveti Petar i Pavle i drugi apostoli, bio nadahnut Duhom Svetim, iako je on živio vijekovima poslije njih. Sveti Sava bi, mislio sam dalje, osim što bi prosvjećivao svoj narod, sigurno odlučno mirio svoju braću, jer su mir i sloga među braćom i prije osam vijekova, ali i danas zalog i temelj svake zdrave zajednice, prije svega crkvene. Međusobna sloga i poštovanje temelj su na kome stoji sve ono što je Sava zidao. Sveti Sava bi, isto tako, uvodio red i zakon svuda oko sebe i među svojima, jer red i zakon su, poslije unutrašnjeg mira i složnosti, najpretežniji. Tamo gdje nema reda i zakona nema stabilne i napredne zajednice, naučio nas je, između ostalog, Sveti Sava. I, na koncu, naš prosvjetitelj i učitelj bi učinio sve da od onih koji su prema njemu ili njegovom narodu neprijateljski nastrojeni načini prijatelje i dobronamjernike, jer nije moguće, poučava nas svojim primjerom svetitelj, živjeti izolovano i zatvoreno, bez doticaja sa drugim i drugačijim i bez prožimanja sa svijetom koji nas okružuje. Sve navedeno o Svetom Savi zapisano je u njegovom životopisu, ali je isto tako vidljivo i u svim onim duhovnim i materijalnim tragovima koje je svetitelj ostavio za sobom i koji su doprli do nas i našeg vremena.

Ove svetosavske smjernice i putokazi, braćo i sestre, jesu ono što kao episkop i čovjek želim i namjeravam da slijedim ovdje, u ovoj zemlji, i među vama. Za to nam nije dovoljan samo primjer Svetog Save, već nam je potrebno i ono najbitnije na šta mi je  moj stari učitelj ukazao kao mladiću – naime, potrebna nam je, baš kao i apostolima i Svetom Savi, sila Duha Svetoga, blagodatni oganj koji je sišao na apostole, ali i na svetitetlja i rodonačelnika srpske crkve. Zato se molim, a i vi se, braćo i sestre, molite da dođe na nas blagodat Duha Svetoga, koji nemoći naše iscjeljuje i nedostatke naše dopunjuje. Samo ćemo tako biti u stanju da kao Crkva Božija propovijedamo istinu blagodaću Duha Svetoga i Hrista Raspetoga i Vaskrsloga i Oca Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Samo ćemo tako, baš kao apostoli svih vremena, među svim narodima propovijedati blagu i apostolsku vijest i riječ. Ovo su riječi prije svega jedne molitvene čežnje, za koje bih volio da se pretoče u pjesmu i u slavu Bogu Trojici, u slavu majci Bogorodici i našem Svetome Savi, koji nije tek samo još jedan znameniti biljeg srpske istorije i crkve, već je najživopisniji primjer istinskog pregalaštva i podviga, primjer koji nas krijepi i nadahnjuje u našim sopstvenim naporima i djelanjima. Stoga nam, Sveti Savo, svetitelju i prosvjetitelju, i ovog puta budi predvodnik i učitelj, baš kao što si to nekada davno svome ocu i braći  sestrama bio, i izvedi nas iz tame neznanja na svjetlost bogopoznanja, na put siguran i Božijom svjetlošću obasjan!