Zovemo se imenima, ovakvim i onakvim. Imenima kakva su nam izdjeli roditelji. Nazvali nas imenom kakvim su se dogovorili. Iz nekih razloga. Nekima se neko ime svidjelo pa hoće da mu se dijete zove tako, a drugi iz tradicije, vjere, ili iz samo njima znanih pobuda.
Sjetim se jednog Robinzona s Manjače, rek’o: otkud ti Robinzon? Kaže: ćaća mi pročito “Robinzon Kruso” i dao mi ime po njemu…
Ovih dana u hramu sve nešto nenadano i neplanirano. Juče dođe Ukrajinac Dimitrije, a danas jedan kulturan čovjek, dvije žene i beba zajedno. Priđe čovjek i reče: danas mi je punici Milji u Banjaluci sahrana u 13č. Možemo li se u 13č pomoliti za nju? Možemo–rekoh. Bilo je oko pola jedan. Kaže on: da sačekamo vani? Nemojte hladno vani, hajte u kuhinju sjedite – i ponudih ih kafom i vodom. Reče on: mi nismo “ortodoks”, ali smo htjeli za punicu koja jeste da se održi ovde šta može. Zovem se Besim, ovo mi ćerka udata za Italijana, snaha Poljakinja i unuk Mika…
Bog želi da mi budemo dobri, a dobri smo ako imamo ljubavi jedni za druge, i ako smo dobri i imamo ljubavi, onda smo i Božiji.
I brat je mio ma koje vjere bio.
Lijepo se ispričasmo i zaključio sam Besimu da, em što sličimo, i tri slova zajednička u imenu imamo: Be Sim On.
Zvuči ko’ neko Japansko…
Neka bi nam Bog dao da volimo sve ljude slično Jedinom Gospodu Koji voli sve nas.
Obeća mi Besim donijeti “sudžuka” iz Banjaluke.
Vjerujem da hoće, a ja moram njemu sira s Kupresa.
