U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Draga braćo i sestre, današnji događaj koji opisuje Sveto Jevanđelje je jedan od onih događaja koji na vidljiv, upečatljiv, slikovit i jasan način govori o tome ko smo i kakvi smo mi ljudi. Najčešće kroz apostola Petra možemo da se naučimo kakvi smo mi ljudi. Apostol Petar je bio čovjek žive vjere ali čovjek pun ljudskih osobina i slabosti, ljudskih nemoći i ljudskih strasti. To se pokazalo mnogo puta u Svetom Jevanđelju na raznim primjerima kada se govori o apostolu Petru.
U današnjem Jevanđelju opisuje se događaj koji se zbio na moru, na vodi. Dok su apostoli plovili, njihovu lađu uznemirio je jak vjetar, burni vjetar i oni su se uplašili. Hristos je bio, kao što ste čuli, sâm na molitvi pošto je otpustio narod na drugoj obali i onda u četvrtu stražu noći krenuo prema svojim apostolima. Hristos je krenuo preko vode, po vodi, krenuo kako nijedan drugi čovjek ne može da hodi, kako ljudi po svojoj prirodi ne mogu da hode. Naravno da je to bilo zaprepašćenje za apostole koji još nisu poznali Njegovo Božanstvo. Oni su mislili da je neko priviđenje i tako su govorili među sobom a onda im se On javio glasom, otkrivši sebe. I kada su poznali Njegov glas, kao glas voljenog Učitelja i Prijatelja, Petar je uradio nešto što bi svaki čovjek poželio. Svako od nas bi slično kao Petar rekao – Gospode, daj da i ja idem po vodi, hoću i ja da nadvladam zakone prirode, hoću i ja da budem iznad onoga što je uobičajeno, hoću da budem više od čovjeka, hoću da se uzdignem ka tome što si Ti, ka Božanskom.
Petar nije tada još znao da je Hristos Sin Božiji, na Njega je gledao kao na svoga Učitelja ali kao na velikog Učitelja, znao je da je na Njemu Duh Božiji ali nije znao da je Sin Božiji. Na Petrovu molbu da hoda po vodi Hristos odgovara potvrdno i zove ga da pođe i Petar iđaše po vodi ka Njemu – to je jedan vrlo važan momenat. I pošto bijaše jak vjetar, kaže Sveto Pismo, Petar se uplaši i poče da tone.
Sve ovo izgleda kao neka jednostavna riječ Pisma ali ako obratimo pažnju na svaki detalj, ako obratimo pažnju na svaki momenat u ovom događaju, vidjećemo nešto veoma važno. Petar iskazuje želju da hoda po vodi a Hristos mu kaže:,,Hodi!“ i on pođe. Ako dobro pazimo vidjećemo da je Petar počeo tonuti onda kada je obratio pažnju na vjetar, buru i na talase, ali ako još dublje i pažljivije sagledamo, braćo i sestre, shvatićemo da je Petar počeo tonuti kada je prestao da gleda u lice Hristovo i kada je prestao da sluša Njegovu riječ koja je glasila – hodi. Kada je počeo da gleda u talase, u ljudske strasti i slabosti, kada je počeo da se plaši vjetra, počeo je da tone.
Tako i mi, draga braćo i sestre, kada smo zagledani u lice Hristovo, hodimo ne samo po vodi nego i po vazduhu, hodimo ne samo po vazduhu nego u sretenje Gospodu a kada počnemo gledati ono što je oko nas, na naše strasti, na naše slabosti, naše nemoći, na sve talase ovoga svijeta, na vjetrove ovoga svijeta mi zaboravimo svoj put, zaboravimo kuda smo pošli i kuda hodimo i ka kome hodimo i onda počnemo da tonemo. Onda te strasti, ti talasi, ti vjetrovi, te bure, dobijaju na snazi i mogu da nas progutaju. Gledajte, braćo i sestre, kada počnemo tonuti u te talase svojih strasti ili strasti koje su dolazile od ovoga svijeta, a bezbrojne su, pohlepa, požuda, pomama, vlastoljublje, srebroljublje šta god još zamislite, kada nas ti talasi počnu lomiti i na dno voditi, današnje Jevanđelje nam kaže da ima još nade za nas. Kao što je učinio Petar tako možemo i mi, možemo čak i da viknemo, Gospode spasi me! I kako kaže Sveto Jevanđelje, odmah Hristos pruži Svoju ruku i izvuče Petra iz tih talasa i tih opasnosti i tih strasti koje ovi talasi simvolično predstavljaju. Izvuče ga iz vode i reče: ,,Malovjerni! Zašto posumnja?“. Petar je mogao da pokaže i sebi i drugima koliko i kako čovjek može da se uzdigne iznad svoje prirode. Međutim, on je gledao dole, u talase, i od straha počeo da tone i tada neizmjerna milost Božija pruža ruku i izvlači Petra napolje.
Eto, braćo i sestre, čemu nas uči današnje Jevanđelje. Ako nismo u stanju da gledamo u lice Hristovo, ako nismo u stanju da čujemo Njegov glas i da idemo za tim glasom onda jesmo u stanju da govorimo – Gospode spasi me, jesmo svi u stanju da se nadamo da će po Svojoj neizrecivoj milosti On pružiti Svoju ruku i izvući nas iz bjeda i napasti. To jesmo u stanju, braćo i sestre, to danas činimo i treba to da činimo u sve dane našeg života, amin.