Beseda Episkopa Grigorija – Nedjelja bludnoga sina – Nejpls (Florida)
U nedjelju, 12. februara 2023. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju na novoosnovanom bogoslužbenom mjestu u gradu Nejplsu na Floridi, koje je posvećeno Sretenju Gospodnjem. Episkopu Grigoriju sasluživao je sveštenik Zoran Aleksić iz Sijetla a molitveno prisustvovao nadležni Episkop istočnoamerički g. Irinej.
Beseda Episkopa Grigorija:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, danas slavimo trostruki praznik: Sretenje, Sveta tri jerarha i Nedjelju bludnoga sina. Svaki praznik u Crkvi može da se slavi pojedinačno ali svi praznici mogu da se sliju u jedan koji može da se nazove Susret Boga i čovjeka. Na Sretenje slavimo čudesan momenat kada jedan čovjek, Simon Bogoprimac na svoje ruke prima Onoga kroz Koga je sve stvoreno kao čovjeka. Sveta tri jerarha su oni ljudi koji su definisali šta se tu dogodilo, rekli su da su u jednoj ličnosti sjedinjene dvije prirode nerazdjeljivo i nesliveno. Ličnost Koja nosi dvije prirode, Isus Hristos, Bog stvorio je svaku drugu ličnost. I mi nosimo svoju ljudsku prirodu i znamo da je ona stvorena i ima svoj početak i kraj, i bila bi velika tragedija da se sve na tome završi. Ali pošto je Bog postao čovjek, spustio se do te mjere i pokazao takvu ljubav da je postao Jedan od nas, omogućio nam je da se kao ličnosti sjedinimo sa Njim, jer kako uče ova Sveta tri jerarha koja slavimo, priroda ne može da postoji gola, ne može da postoji sama, na bazi velikoga dara, dara slobode mi postajemo ličnosti i možemo kao ličnosti da se sjedinimo sa Nestvorenim Bogom. To je način da izađemo iz tragedije stvorenosti i smrti u nestvorenost i besmrtnost. Nema spasa za stvorenog bez sjedinjenja sa Nestvorenim. Ukoliko bi se sjedinjenje dogodilo samo na bazi prirode, Nestvorena Božanska priroda bi progutala našu stvorenu prirodu i mi ništa ne bismo postigli, zato nam je darovana sloboda kao najveći dar, kao ikona Božija, da možemo da postanemo ličnosti, da se kao ličnosti sjedinimo sa Bogom. Šta je najosnovnija i najvažnija karakteristika ličnosti? Da može da stvara zajednicu, da ličnost podrazumjeva drugoga, ne postojim ja ako ne postojiš ti, ja kao ličnost, kao episkop, kao sveštenik, kao čovjek ne postojim ukoliko drugi ljudi to ne priznaju. Današnja jevanđeoska priča nam to otkriva na vrlo upečatljiv način. Za tu jevanđeosku priču neko je rekao kada bi se sve izgubilo što je Hristos učio a da je samo ovo sačuvano mi bismo znali šta je i kakvo je Njegovo učenje. Otac ima dva sina a jedan sin hoće da se odvoji od oca, traži svoje materijalno što mu pripada po prirodi stvari, zadovoljava sve svoje prirodne potrebe, jede, pije, bludniči, griješi i u jednom trenutku postaje gladan, apsolutno gladan. Mi mislimo zato što je izgubio svoj novac?! Ne! On je neprestano nesrećan i traži hranu na njivama gladi kako kaže Vladika Nikolaj. Zašto je on tako gladan i zašto pokušava raznim sredstvima da utoli glad? Zato što se odvojio od oca. A šta je sin bez oca?! Njegovo ime je sin! Ako kažemo sin to znači da on ima oca a ako se odvoji od oca on više nije sin. Sada dobija naziv bludni sin jer on više nema taj identitet koji mu daje otac, tu zajednicu sa ocem i on gubi svoju ličnost. Ta biološka glad tjera ga da razmišlja da se pita gdje je napravio grešku. On kaže vratiću se ocu svome i tražiću da budemo posljednji u njegovom domu. I vraća se! Zašto? Zato, jer ako ga prizna Otac kao poslednjega on će ponovo biti ličnost. Onda se događa neočekivano. Prije nego što on bilo šta kaže otac izlazi pred njega i grli ga. Zašto? Zato što ni otac nije otac ako nema sina. On skida svoj prsten. Na prstenu čovjekovom je bio račun, tim prstenom on je sve plaćao, sve njegovo bogatstvo je bilo u prstenu. Kaže mu evo ti sve, kao da kaže šta sam je bez tebe i šta si ti bez mene, ni moje imanje ne znači meni ništa. Onda naređuje da se pravi velika gozba. Imamo i treću ličnost, drugoga sina, koji boluje od bolesti od koje boluju mnogi ljudi a ona se zove zavist. Jevanđelje hoće da nas upozori da ne budemo kao ovaj drugi sin. Ovaj sin govori ja sam te služio sve vrijeme i bio sam ti dobar i nikada nisi napravio ovakvo slavlje za mene a ovaj koji ti je potrošio sve što si mu dao, njemu praviš ovakvu gozbu. Otac mu govori trebalo je da se i ti obraduješ, jer on bijaše izgubljen, njega nije bilo, on je bio dio naše ličnosti, on je tvoj brat, on je moj sin, mi smo sada ponovo zajednica, mi smo sada ponovo potpune ličnosti, mi sada imamo razlog za slavlje. A to slavlje je preneseno od Hrista na ovaj događaj u kome mi sada učestvujemo. Sigurno vas iznenađuje ova rečenica?! Jer Otac Nebeski nije za nas zaklao tele ugojeno nego je radi našeg iskupljenja od grijeha i smrti dao Svoga Sina, da bude porugan, razapet i ubijen za nas, da siđe u utrobu zemlje, prvi put prilikom Svoga rođenja a drugi prilikom Svoga upokojenja, sahrane, da se do te mjere sjedini sa nama i da se sa ljudskom prirodom uznese i vrati Ocu i da sjedne sa desne strane Oca i tako da spase našu stvorenu prirodu. A prije nego što je otišao na nebo, ustanovio je ovu Gozbu, koju je blagoslovio Otac Nebeski, Gozbu u kojoj nam se On kao Jagnje Božije daje u vidu hljeba i vina, Gozbu na koju nas sabira Duh Sveti. To je, braćo i sestre, Crkva, to je liturgija, to je ta gozba u kojoj se bludni sin, brat, otac, sestra, svi sjedinjuju i raduju, i svaki od njih se ostvaruje i pokazuje kao ličnost i osposobljava se da bude dio zajednice. Zato je za mene ovo veliki događaj, što sam među vama danas i neizmjerno sam zahvalan vašem Episkopu, mom bratu, i vašem svešteniku koji su me pozvali ovdje. Zato što sam shvatio da se ovdje danas događa utemeljenje za jednu novu zajednicu u kome ćete vi, svaki ponaosob, trčati u zagrljaj Ocu i Otac će pred svakoga od vas izaći sa istom onom voljom, koju nam danas opisuje Jevanđelje, i zagrliće vas, i skinuće Svoj prsten i daće vam ga. Njegovo je imanje život vječni, Njegovo imanje je carstvo Božije. Zato nam treba Crkva, braćo i sestre, i to jeste Crkva, mi smo kao ljudi, Petar, Marija, Pavle, Jelena, Vera, Mitar od danas do stura ali ako budemo, kao što je danas naš brat Edvard upisan u knjigu Božiju, u knjigu života, mi ćemo da zadobijemo život vječni i nećemo samo da putujemo od kolijevke do groba. Da bi se to dogodilo moramo da budemo ličnosti a da bismo bili ličnosti mi moramo da živimo u zajednici a ako imamo zajednicu onda smo moćni kao oni ljudi koji su ušli na gozbu, gozbu na kojoj se slavi pokajanje i život. Uvijek pazite, da ne budete kao onaj brat koji će reći neću tamo, zato što je tamo onaj koji je bio loš, neću tamo zato što je tamo onaj koji nije dovoljno obrazovan ili nije dovoljno bogat. Uvijek idite tamo, jer je tamo Otac, uvijek idite tamo, jer je tamo Sin Koji je postao naš brat, uvijek idite tamo, jer je tamo Duh Sveti Koji nas čini da živimo, da jesmo i da postojimo. Njemu, Bogu našem, Ocu i Sinu i Svetome Duhu neka je slava u vjekove, amin.
