Nedjelja pravoslavlja
Današnja nedjelja se zove „Nedjelja pravoslavlja“ što je pomalo zavodeći naziv pošto u naše vrijeme pod pravoslavljem podrazumijevamo ono što nije npr. katolicizam, ili neka druga hrišćanska denominacija. Međutim, današnji dan nije posvećen pravoslavlju za razliku od npr. katolicizma, nego je posvećen pravovjerju ili pravilnom vjerovanju (pa tek otuda i pravilnom proslavljanju) kao uspomeni na događaje koji su se zbivali tokom davnog 8. vijeka kada još uvijek nije bilo tragičnog rascijepa Hristove crkve na Pravoslavnu i Katoličku, niti nesrećnog odvajanja Protestantske od ove druge. Danas, dakle, proslavljamo praznik jedinstvene, nepodijeljene crkve. I zbog toga precizniji naziv za čovjeka današnjice bio bi „Nedjelja pravovjerja“. A u čemu je to pravovjerje s obzirom na ono što se baš danas proslavlja? Pokušaću da to ukratko objasnim.
Krenimo od vaseljenskih sabora koji su bili vanredni skupovi episkopa kao predvodnika crkava održavani od 4. do 8. vijeka na hrišćanskom Istoku, a pod pokroviteljstvom države, odnosno hrišćanskog cara i uvijek posvećeni nekom konkretnom i aktuelnom crkvenom problemu koji nije mogao riješiti određeni episkop ili patrijarh ili onaj sabor koji je svaka crkva redovno održavala jednom ili dvaput godišnje, pa bi car zato sabrao što je moguće više episkopa da pokušaju da novonastali problem riješe, tako da je na svakom takvom saboru učestvovalo po nekoliko stotina arhijereja. Tako je, primjera radi, problem zbog kojeg je car Konstantin sazvao Prvi vaseljenski sabor 325. god. bio – kako shvatiti Isusa Hrista: kao izuzetno, Bogu omiljeno stvorenje ili kao ravnog Bogu, kao onog koji sa Bogom ima istu prirodu. I tako redom, kada bi se pojavio toliko veliki problem koji je u crkvi izazivao razdore, car bi sazivao sabor episkopa koji bi pokušali da ga riješe. Takvih vanrednih ili vaseljenskih ili ekumenskih sabora Pravoslavna crkva broji 7, a današnji dan je posvećen odlukama baš tog 7. tj. poslednjeg vaseljenskog sabora održanog 787. god. Danas, dakle, proslavljamo dan kada je ujedinjena crkva donijela odluku o jednom važnom pitanju koje je potresalo i crkvu i cjelokupno tadašnje društvo i bilo praćeno čak i krvavim sukobima gotovo cijelo jedno stoljeće. A to važno pitanje ticalo se jedne naizgled sporedne stvari – slike ili ikone, tj. toga da li je slikanje ikona bogoprijatno ili bogohulno? A u samoj svojoj srži problem se sastojao u nedoumici: da li je moguće naslikati Boga?
Važno je naglasiti da je to bio crkveni problem, problem oko kojeg su se među sobom žestoko sporili hrišćani jedni sa drugima, a ne sa nekim izvan crkve. Crkveni ljudi koji su se protivili ikonama polazili su od uvjerenja da je Bog nevidljiv i zbog toga neopisiv, bilo riječima bilo bojama. Uostalom, zar sv. Jovan Bogoslov nije rekao da „Boga niko nikada nije vidio“ (Jn 1, 18a)? Pa kako onda slikar da naslika nekoga koga niko nikada nije vidio? Činilo se da je ovaj argument toliko jak da je stvar već riješena – slikanje nevidljivog Boga je nemoguće i stoga bogohulno. Zato ikone kao idolopokloničke slike treba uništavati. Međutim, pristalice ikona odgovorile su takođe pozivanjem na sv. Jovana Bogoslova koji je o tom nevidljivom Bogu odmah u nastavku dodao: Jeste da je Bog po svojoj prirodi nevidljiv, ali je njega takvoga nama ljudima na vidljiv način objavio njegov Sin [ili Bog] jedinac koji je s njim kroz svu vječnost (Jn 1, 18b). Jer, vječni Sin Božiji je u jednom trenutku istorije postao tjelesni čovjek i nastanio se među ljudima, i upravo zbog toga smo u mogućnosti da vidimo njegovu slavu koju prije ovaploćenja nismo mogli. Dakle, tačno je da je Bog sam po sebi nevidljiv, ali od kako se ovaplotio u Isusu Hristu, od kako je u Isusu bestjelesni Bog uzeo na sebe tijelo i dušu čovjekovu i postao potpuni čovjek kao što je i svako od nas, zašto se onda ne bi mogao i naslikati kao i bilo koji drugi čovjek? I upravo to je bio glavni argument poštovalaca ikona – od kako se nevidljivi i nepristupni Bog objavio u Isusu Hristu, od tada ga je moguće i naslikati.
Međutim, iako je crkva na kraju ovog dugotrajnog spora stala na stranu poštovalaca ikona, freski, kipova i sl. ona je, ipak imajući dovoljno sluha da prihvati neke argumente svojih protivnika, počela da insistira na jednoj veoma važnoj razlici koju i mi danas moramo uvažavati: ikonama pripada poštovanje (προσκύνησις), ali ne i obožavanje (λατρεία) koje pripada samo Bogu. Dakle, ikonu (kao i krst i druge bogoslužbene predmete) poštujemo, ali ih ne obožavamo, jer obožavamo isključivo Boga. Tako npr. drvenu ikonu na kojoj je naslikan Isus mi poštujemo, ali samo zato što je na njoj naslikan Isus koga obožavamo. Tako je promišljeno i odlučeno na pomenutom 7. vaseljenskom saboru, a potvrđeno pedesetak godina kasnije na saboru u Konstantinopolju kada je i ustanovljen praznik koji danas proslavljamo. Od tada se ikone u istočnom hrišćanstvu poštuju nesmetano, dok u zapadnom hrišćanstvu na sreću nije ni bilo pomenute borbe protiv ikona, jer su rimske pape uvijek bile na strani pravoslavnih ili pravovjernih, pa tako i u ovom sporu o ikonama. No, zbog toga što nije imalo jake protivnike ikonâ zapadno hrišćanstvo nije bilo primorano da razvije teologiju ikone i zato je, u nedostatku dobre argumentacije u prilog ikonopisanja, i bilo moguće da protestanti lako odbace poštovanje ikona (što su im katolici neprestano zamijerali), mada, istini za volju, u poslednje vrijeme i protestanti pokazuju ne malô i čini se vrlo iskreno interesovanje za ikonu.
Ovakvim razvojem ikona je, malo po malo, postala sastavni dio pravoslavne tradicije. Bilo da se slikaju na drvetu ili platnu ili zidu, bilo da se sastavljaju kao mozaici, bilo da se klešu kao kipovi od kamena ili rezbare od drveta, bilo da se vezu na tkanini ili na bilo koji zamisliv način sačinjavaju, hrišćanske slike su ugrađene u život Pravoslavne pa i Katoličke crkve do te mjere da je crkva danas teško zamisliva bez njih. Pored pomenutog teološkog razloga ovaploćenja, motiv za toliko razvijenim prihvatanjem ikonografije se može pronaći i u čovjekovoj nostalgiji za iskonskom ljepotom, koju je lijepo izrazio Gogolj rekavši da „u čovjeku sve mora biti lijepo“, a koja nostalgija kao da se (sa manje ili više uspjeha) prevazilazi i oslikavanjem hrišćanskih crkava.
U danas pročitanom odlomku iz jevanđelja Filip želi da obraduje Natanaila viješću da su konačno pronašli Mesiju koga su starozavjetni proroci stoljećima najavljivali. No, Natanailo je u vezi s tim pomalo skeptičan, pa Filip, uvidjevši da bi svako objašnjavanje bilo nedovoljno da ga uvjeri da je to baš onaj za kojim i on traga, Natanailu kaže: najbolje je da ti ja o tome ne pričam, nego dođi i sam se svojim očima uvjeri da sam u pravu. Iako se ovaj jevanđelski odlomak odnosi na Isusa, a ne na kasniju crkvenu umjetnost, Filipov poziv bi sasvim lijepo mogao da važi i za umjetnost i čini se da je do danas ostao najbolja i konačna preporuka za svakog neupućenog: dođi i vidi šta je to o čemu ti govorimo. I zaista bezbroj puta se potvrdila efikasnost ovog metoda. Tako npr. u Nestorovoj hronici koja datira s početka 12. vijeka piše da je knez Vladimir krajem 10. vijeka želio da u svoju pagansku zemlju uvede najbolju religiju pa je na sve strane svijeta izaslao svoje povjerenike da ga podrobno izvijeste o raznim religijama kako bi mogao izvršiti pravilan izbor. Rezultat je, ukratko, izgledao ovako: islam im nije bio prihvatljiv jer mnogo šta zabranjuje (npr. alkohol i svinjsko meso) ali zato naređuje obrezivanje koje im je takođe bilo odbojno; judaizam im je izgledao kao gubitnička vjera jer su Jevreji izgubili ne samo Jerusalim nego i mnoge drevne teritorije; njemački hramovi su im se učinili hladnima i bez velike ljepote, dok su, nasuprot svemu tome, u Konstantinopolju toliko bili oduševljeni slikarstvom, pjevanjem i bogoslužbenom ceremonijom da su kneza izvijestili kako nisu više bili sigurni da li su se u crkvi Svete Sofije još uvijek nalazili na zemlji ili su se nekim čudom već bili uznijeli na nebo. Toliko ih se dojmila ljepota vizantijske liturgije i svih pratećih umjetničkih elemenata, da su kneza upravo opisom te neodoljive ljepote i duhovnosti uvjerili da za sebe i svoj narod prihvatiti baš ovu vjeru.
Zašto sve ovo pominjem? Zato što toj istoj tradiciji bogonadahnutog stvaranja i njegovanja crkvene ljepote u svim njenim vidovima (vizuelnom, auditivnom, a ne manje i bogoslužbenom) pripada, Božijim promislom, i naša crkva. I to je zaista velika prednost. Ničim zaslužena prednost osim što nam je darovana Božijim promislom, koju upravo zato treba primiti sa velikim smirenjem kao najdragocjeniji dar. No, problem koji u vezi sa tim veličanstvenim darom često ne razumijemo sastoji se u tome što se tradicija, pa i ova naša predivna crkveno-umjetničko-duhovna tradicija, kako je to sasvim ispravno primijetio Tomas Eliot „ne može naslijediti; nego ako vam je potrebna morate je steći [i to] velikim trudom“. Dakle, zaista je istina da nam je velika i divna tradicija pravoslavne ikonologije, umjetnosti i bogosluženja na dohvat ruke. Mi smo u neku ruku njeni legitimni naslednici, a potvrdu njene vjerodostojnosti upravo danas proslavljamo. Ali istina je takođe i to (a preko ovog ali ne smijemo nipošto olako preći) da se duhovna tradicija ne nasleđuje kao neko materijalno nasleđe (npr. kao kuće, njive, šume i ostala nepokretna imovina), nego samo tako što se njome bavimo intenzivno i sa velikom ljubavlju, prilježnošću, kreativnošću i nadasve razumijevanjem. Nasleđuje se, dakle, time što se neprestano obdjelava i mentalno savlađuje. Baveći se njome mi je time sve više upoznajemo i sve dublje u nju uranjamo čime je istovremeno sve više volimo i poštujemo. A što je još važnije, sve je više i razumijevamo. Jer duhovno-umjetnička tradicija se može naslijediti isključivo kroz razumijevanje. Ali ako u tome svojim trudom, koji se ne može zaobići, ipak uspijemo, plodovi mogu biti višestruki.
A o kojim plodovima je ovdje riječ? O zaista mnogim od kojih su neki veoma značajni čak i za naš svakodnevni život koji, barem na prvi pogled, nema nikakve veze sa duhovnošću crkve. Zbog nedostatka vremena ovdje ću moći pomenuti samo jedan takav plod, a njega biram kao važnog jer se on danas nametnuo kao izuzetno aktuelan. Riječ je o rješenju problema nacionalizma, mada bi slična argumentacija mogla da važi i za mnoge druge, takođe danas aktuelne probleme kakvi su npr. ksenofobija, klerikalizam itd, itd. U vezi sa tim danas ću reći samo to da ako zaista uspijemo da sa razumijevanjem prigrlimo sopstvenu duhovnu tradiciju (likovne, muzičke, književne i svake druge umjetnosti, a potom i raskošnog i naročito slovesnog bogosluženja i pogotovo njima odgovarajuće teologije), onda nam se neće moći lako događati da se umjesto za jednu ovakvu veličanstvenu duhovnu tradiciju (kojoj se iskreno sve više dive i znalci zapadne duhovnosti i umjetnosti), i koja nas iz naših skučenih uglova gledišta uznosi ka sveobuhvatnoj širini pogleda, mi hvatamo za potpuno pogrešne novokomponovane ideje proglašavajući ih (u svojoj neobaviještenosti i neznanju) za vjekovnu tradiciju i suštinu pravoslavlja. A jedna od tih dušepogubnih ideja koja ponekad predstavlja čak i svojevrstan surogat hrišćanstva jeste nacionalizam (pri čemu skrećem pažnju: nije ovdje problem nacija, nego nacionalizam koji i te kako jeste, a inače je to pojava stara jedva 2-3 vijeka, a u Srba jedva vijek i po) i koji se često (a što je najžalosnije čak i unutar crkve) proglašava za ono najosnovnije o čemu crkva treba da vodi računa. Ako se ne brine o srpstvu, čemu onda crkva služi? – često je pitanje nacionalista koji su u crkvu zalutali, ponekad možda i sa dobrim namjerama (ne treba u to sumnjati) ali zato sa potpuno pogrešnim shvatanjem crkve i hrišćanstva.
I opet, to sâmo po sebi ne bi bilo strašno kada bi ih u crkvi dočekali hrišćani koji bi im, temeljno upoznati sa svojom pravom tradicijom, polako i strpljivo, ali odlučno i jevanđelski rekli: dođite i vidite. I kada bi svoju crkvu kao istinski hrišćani očistili od jeftinog nacionalizma kako bi mogli da svima koji joj pristupe pokažu da Hristos nije došao da bi se stavio na stranu Srba (ili pak Grka, Rusa, Italijana, Njemaca ili bilo koje druge nacije, pa čak ni na stranu Jevreja – naroda kojem je i sam pripadao), nego da bi se stavio na stranu obespravljenih, marginalizovanih, siromašnih, onepravdovanih, ma kojem narodu, pa čak i ma kojoj vjeri, oni pripadali. (Sjetimo se ovdje samo jednog od mnogobrojnih časnih primjera onih hrišćana koji su to dobro razumjeli – onog kada su, početkom 4. vijeka u doba velike gladi za vrijeme cara Maksimina Daje, hrišćani nesebično pomagali gladnima i bolesnima ne pitajući ih kojem narodu ili kojoj vjeri pripadaju, čime su s pravom impresionirali tadašnje rimsko društvo.)
Nadalje, Isus je došao i zato da bi čovjeka ranjenog grijehom iscijelio istinom, pokajanjem i privođenjem istinskom Bogu. I to ne pitajući ga pritom ni kojoj naciji ni kojoj vjeri pripada, jer dobro i zlo, vrlina i mana, ljudskost i neljudskost nisu osobine nacija, nego osobine pojedinaca. Zato se i jedne i druge mogu naći u svim nacijama bez izuzetka, a sigurno nismo mi oni koji su pozvani da prebrojavamo koja nacija ih ima više a koja manje. Ako to iko može objektivno prebrojati (i ako je to uopšte potrebno) i ako o svemu tome može pravično presuditi, onda je to jedino Bog. A činiti to umjesto Boga, tj. pretendovati da vršimo posao koji može izvršiti samo Bog, nije ništa drugo do bogohuljenje. Zato nemojmo bogohuliti i nemojmo se baviti grijehovima i zlima koji su počinili drugi, nego se usredsredimo isključivo na svoja sopstvena. Jer, za razliku od huškačkih nacionalista koji od nas neprestano zahtijevaju da se bavimo grijesima drugih, a nipošto našim, Bog od nas traži upravo suprotno – da se bavimo isključivo svojim grijesima i ama baš ničijim drugim. Ne smijemo, dakle, ponavljati kako onaj drugi ima neku trunčicu u svom oku, a da istovremeno u sopstvenom oku ne vidimo cijelo brvno, opominje nas lično Isus znajući dobro šta čini. I ne dozvolimo sebi da nas opominje uzalud.
Kako sada svemu ovome može doprinijeti naša prelijepa ikonografija i predivno bogosluženje o kome smo maloprije govorili? Tako što se možemo stalno iznova napajati onim stoljećima stvaranim i brižljivo njegovanim duhom pravoslavnog hrišćanstva koji nas visoko uzdiže iznad prolaznih prizemnosti i duhovnih stranputica kakva je u našem današnjem primjeru – otrov nacionalizma. Tako npr. ako pažljivo slušamo riječi liturgije, ne možemo a da ne zapazimo da se u njoj nacija ne pominje ama baš ni jedan jedini put, ali se zato Bogu molimo za mnogo važnije stvari kakve su mir (a ne za rat), izobilje plodova zemlje (a ne glad), za bolesnike, stradalnike, sužnje, pokojnike (pri čemu se naravno nigdje ne kaže da ovi nabrojani moraju pripadati našoj naciji). Molimo se i za izbavljenje od nevolja, od opasnosti, za mirna vremena i po pravilu isključivo za univerzalne, a ne nacionalne, vrijednosti. A ako naš pogled prilikom tih molitava i zaluta na neki oslikani zid ili ikonu, ni tamo neće spaziti nijednog gordog vođu nacije koji se slavodobitno isprsio pred beslovesnim pukom, nego će ugledati samo blaga lica svetaca zagledana u božansku vječnost, nadrasla svaki jezik i svaku naciju, kako u božanski samorazumljivom molitvenom ćutanju opšte sa živim Bogom u zajednici svetih koji dolaze iz svih nacija zemaljskog šara. Od tih svetaca treba da se učimo. A nije teško, jer su nam tu pred očima. Samo treba da im prilazimo čistog srca i sa blagonaklonim razumijevanjem. I još kada bismo mogli da razumijemo tekstove crkvenih pjesama (koje se, nažalost, u našim crkvama još uvijek pjevaju na narodu nerazumljivom jeziku) uvjerili bismo se u istu stvar: ljepotom, ovoga puta slušanom, veličaju se Bog i njegovi sveci, a nacionalizmu ponovo ni tu nema mjesta).
Sve nam ovo nedvosmisleno pokazuje da je naše duhovno-umjetničko nasleđe (predanje, tradicija) ne samo estetski visoko vrednovano čak i od onih koji mu ne pripadaju a ipak mu se dive, nego je i sadržinski dublje i beskrajno čovječnije a Bogu neuporedivo milije od jeftinih nacionalističkih floskula kojima, bilo oni koji su naivni i neobaviješteni, bilo oni koji su podli i djelatno zli, pokušavaju da kao vuci razgrabe Hristovo vjerno, i slobodno bismo mogli reći mnogonacionalno, stado. Jer Hristos zaista i jeste jedini koji ovo stado vjernih u svom njegovom raznovrsnom šarenilu može sačuvati, ali samo onda kada oni vjerno slijede njegovo svečovječansko nadnacionalno učenje. A crkvena ikonografija koju danas proslavljamo ne može doduše biti jedini, ali sigurno može biti jedan od adekvatnih medijuma kroz koji se dobar dio Isusove poruke može primiti na odgovarajući način. Zato uvijek treba da budemo na oprezu i da ne dopustimo lažnim, zavodljivim i blagoglagoljivim nazovi prosvetiteljima, a u stvari lovcima u mutnom i mračnjacima, da nas kao beslovesne vode svojim stranputicama i odvode u neproputne ćorsokake, a sve radi sopstvene koristi, nego prigrlimo jedinog istinskog učitelja i čovjekoljupca i u ovom i u onom svijetu – Gospoda našeg Isusa Hrista i njegovo neiscrpno čovjekoljubivo učenje koje ništa ljudsko, pa ni naciju, ne unižava, ali je neuporedivo prevazilazi na način shvatljiv jedino njemu i onima koji neumorno nastoje da se naslađuju ali i prosvećuju njegovom istinskom i zato spasonosnom riječju. Amin!
