AUGZBURG, NOVOSTI

Beseda u četvrtu (Sredoposnu) nedelju Velikog posta – Augsburg

Draga braćo i sestre,

Evo nas u Nedelju sredoposnu, a to znači na samoj sredini ovog Velikog i Časnog posta. Svako vreme posta je vreme borbe i vreme ispita naše vere i postojanosti u njoj, ali je ovogodišnji vaskršnji post u tom smislu još izrazitiji i još intenzivniji upravo jer se jedno veliko, sveopšte iskušenje nadvilo nad celokupnim ljudskim rodom. Za nas hrišćane, pogotovo nas ovde u Nemačkoj, ali kao što iz dana u dan vidimo i slušamo i u drugim zemljama, sav ovaj napor poprimio je i jednu novu, nama nepoznatu dimenziju – izostanak bogosluženja. Budući da se ne možemo okupiti na jednom mestu i jednim glasom slaviti Boga i blagodariti mu, ja vam se, dragi parohijani, na ovaj način obraćam, želeći da u današnji dan protumačimo reči Svetoga Pisma koje Crkva propisuje da se čitaju u četvrtu nedelju vaskršnjeg posta.

Evo, najpre, današnjih odlomaka iz Evanđelja po Marku i po Mateju:

”I odgovarajući jedan iz naroda reče: Učitelju, dovedoh tebi sina svojega u kome je duh nijemi. I kad god ga uhvati lomi ga, i pjenu baca, i škrguće zubima; i suši se. I rekoh učenicima tvojim da ga istjeraju; i ne mogoše. A on odgovarajući reče: O rode nevjerni, dokle ću s vama biti? Dokle ću vas trpjeti? Dovedite ga k meni. I dovedoše ga njemu; i kad ga vidje duh, odmah ga stade lomiti; i padnuvši na zemlju valjaše se bacajući pjenu. I upita oca njegova: Koliko ima vremena kako mu se to dogodilo? A on reče: Iz djetinjstva. I mnogo puta baca ga u vatru i u vodu da ga pogubi; nego ako što možeš, pomozi nam, smiluj se na nas. A Isus mu reče: Ako možeš vjerovati, sve je moguće onome koji vjeruje. I odmah povikavši otac djeteta sa suzama govoraše: Vjerujem, Gospode, pomozi mojemu nevjerju! A Isus vidjevši da se stječe narod zaprijeti duhu nečistome govoreći mu: Duše nijemi i gluhi, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i više ne ulazi u njega! I povikavši i izlomivši ga vrlo, iziđe; i bi kao mrtav tako da mnogi govorahu: umrije. A Isus, uzevši ga za ruku, podiže ga; i ustade. I kad uđe u kuću, pitahu ga učenici njegovi nasamo: Zašto ga mi ne mogosmo istjerati? I reče im: Ovaj se rod ničim ne može istjerati do molitvom i postom. I izišavši odande iđahu kroz Galileju; i ne htjede da ko dozna, Jer učaše učenike svoje i govoraše im da će Sin Čovječiji biti predan u ruke ljudi, i ubiće ga, i kada ga ubiju, trećeg dana vaskrsnuće.” (Marko 9,17-31)

“I za njim iđaše naroda mnogo iz Galileje, i iz Dekapolja, i iz Jerusalima, i Judeje i ispreko Jordana. A kad on vidje narod mnogi, pope se na goru, i sjede, i pristupiše mu učenici njegovi. I otvorivši usta svoja, učaše ih govoreći:

Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo Carstvo nebesko;
Blaženi koji plaču, jer će se utješiti;
Blaženi krotki, jer će naslijediti zemlju;
Blaženi gladni i žedni pravde, jer će se nasititi;
Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani;
Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti;
Blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božiji nazvati;
Blaženi prognani pravde radi, jer je njihovo Carstvo nebesko.
Blaženi ste kada vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake rđave riječi, zbog mene.
Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili i proroke prije vas.” (Matej 4,25-5,12)

Budući da se u ovu nedelju proslavlja i spomen svetoga prepodobnoga Jovana Lestvičnika, njemu je posvećen odlomak iz Evanđelja po Mateju, koji svi znamo i svi slušamo na svakoj Liturgiji – to su takozvana ”blažena”, odnosno Gospodnja Beseda na gori. Možda je u vreme ove velike nevolje za nas posebno važno da ponovo, dublje, sa ovim iskustvom koje trenutno proživljavamo, oslušnemo te itekako dobro znane reči i da im posvetimo više naše pažnje. Posve bi bilo dobro i spasonosno da probamo da zaista i živimo tako da bi nas Bog pribrojao u ove koje naziva blaženima ili blagoslovenima. To je, kao što znamo, teško iako su reči ove besede uvek melem za dušu. Drugim rečima, najčešće je lako razumeti, ali teško ostvariti ovo što se zadaje u Besedi na gori, a upravo je to ono što je suštinsko!

Prvi odlomak koji se danas čita, odlomak iz Evanđelja po Marku, odnosi se direktno na proticanje posta i na ono čemu on vodi. Ovaj odlomak najpre govori o veri, odnosno o snazi vere, jer vidimo da Gospod na nekako sumnjičavu molbu oca posednutog dečaka kaže ”Ako možeš vjerovati, sve je moguće onome koji vjeruje!” I tek tada, uvidevši to, ovaj otac, sa suzama u očima, pada na kolena i govori Isusu: ”Vjerujem, Gospode, pomozi mojemu nevjerju!” Potrebno je, stoga, uvideti svoju neveru ili kako bi se još moglo reći, maloverje i onda ga zaista prevazići. Jer, ukoliko neko zaista veruje, tome je sve moguće, ne zato što bi taj čovek u tom slučaju posedovao nekakve natprirodne moći, već zato što Bog, prepoznajući i prihvatajući tu veru, čini ono što je samome čoveku nemoguće. Ukoliko se malo vratimo unazad na činjenicu da ni apostoli nisu mogli isceliti posednutog dečaka, možemo da vidimo da to nije bilo samo zbog nedostatka njihove vere da to mogu, već mnogo više zbog sumnje, nevere oca dečaka da je to moguće, isto kao što je sa sumnjom pristupio i samome Isusu. Onaj koji ima glavnu – i konačnu – reč i koji je glavni akter u slučaju vere nije čovek, nismo mi sami, iako je naša vera potrebna. Glavni akter je Bog i to je razlog zašto ništa nije nemoguće, zato što Bog odgovara na veru i čini da biva ono što inače ne bi moglo biti.

U vreme posta, na njegovoj sredini, Crkva nas podseća upravo na to, neophodnost i na snagu vere, ali ne vere same po sebi, ne nekakve vere bez cilja, već vere koju mi prinosimo i predajemo Bogu i po kojoj i kojom nam On čini. Iako se to ne govori u ovom odlomku iz Evanđelja, već u jednom drugom, poruka se može sažeti u rečima neka nam bude onako kako verujemo. To nas, dakle, na polovini puta ka Vaskrsu, podseća Crkva, onda kada smo već možda pomalo i umorni ili, u zavisnosti od napora koji izdržavamo, i iscrpljeni. Na ovoj, takoreći prelomnoj tački, kada se preostalo trajanje posta smanjuje, mi smo pozvani da ne budemo maloverni. Čini mi se, braćo i sestre, da je upravo u ovo vanredno vreme, u ovo vreme vanrednog stanja, pogotovo u bogoslužbenom smislu i iznad svega, u pogledu Svete Liturgije, kada smo spoljašnjim okolnostima primorani da budemo u potpunom, apsolutnom postu – bez Liturgije – da je naša vera stavljena na veliki ispit i veliko iskušenje. Stoga verujem da je ovogodišnja poruka ovog evanđelskog odlomka za nas važnija, nego što je to u prethodnim godinama bila. Promisao Božija uređuje sve baš onako kako je za naše pokajanje, a to znači i naše spasenje, važno.

Na samom kraju odlomka iz Markovog Evanđelja čujemo, po prvi put u toku posta, nagoveštaj svega onoga što će se radi nas zbiti. “[…] i govoraše im da će Sin Čovječiji biti predan u ruke ljudi, i ubiće ga, i kada ga ubiju, trećeg dana vaskrsnuće.” Na polovini našeg posnog puta, najpre u nagoveštaju, kao što je to danas, fokus se pomera sa nas, sa našeg napora, na ono što se ima dogoditi, a to je stradanje, raspeće i svetlo vaskrsenje Spasitelja. Već je sada ovo nagoveštaj kako će se, postepeno, pažnja usmeravati ka događajima Spasenja i već je ovde, iako veoma kratko i veoma skromno, rečeno ono što svi mi hrišćani uvek moramo znati: put do Vaskrsenja vodi preko stradanja i smrti! Mi, braćo i sestre, ne znamo šta nosi dan, a šta noć niti znamo dana i časa Hristovog Drugog i slavnog dolaska, ali znamo – a ako ne znamo, trebalo bi da znamo – da za nas koji objavljujemo Njegovu smrt i ispovedamo Njegovo vaskrsenje, nema Vaskrsa bez Krsta! Bilo bi dobro za nas, za naše duhovno uzrastanje, ali pre svega za naše saobražavanje Hristu, da mimo svih spekulacija o pozadini trenutne nevolje ovaj težak period doživimo kao još jednu mogućnost da se pokažemo onima koje Gospod u Besedi na gori naziva blaženima!

Daj nam, Bože, da i mi budemo verni, da Te slavimo i da Ti pevamo jednim ustima i jednim srcem, da Tobom pobedimo prostornu podeljenost i osnaži nas da svakom stradanju gledamo u oči iščekujući Vaskrsenje! Amin.

o. Nenad Živković

Izvor: https://www.spc-augsburg.de/beseda-u-nedelju-cetvrtu-posta-sredoposnu/