Trajan, rimski car u čije doba je Rimsko carstvo dostiglo najveći opseg, vladao je od 98. do 116. U to doba u Antiohiji postojala je jedna mala hrišćanska zajednica na čelu s jednim već dobrano ostarjelim, ali nadaleko uglednim episkopom koji se zvao Ignjatije. Caru ne bijaše dovoljno što je svijet zadobio, nego je tražio od te male zajednice da mu se pokloni kao caru i Bogu, a oni, naravno, u licu svoga episkopa ne pristadoše na takvo nešto. Presuda je bila okrutna, nedvosmislena, ali i sasvim besmislena: starog episkopa Antiohije pod stražom sprovesti u Rim, i u Areni, pred mnoštvom naroda, baciti ga lavovima. Na tom putu Ignjatije je napisao sedam veličanstvenih poslanica crkvama kroz koje je prolazio. Hrabrio je u tim poslanicama vjerne i molio ih da se mole za njega, ali i da nipošto ne mole zemaljskog cara za njegovo pomilovanje. Pisao je i govorio neboparnim jezikom: „Bolje mi je umreti (1. Kor. 9.19) u Hristu Isusu, nego da carujem nad krajevima zemaljskim.“
Njega – tražim, za nas Umrloga.
Njega – tražim, za nas Vaskrsloga“.
Nije ga više ništa priječilo da bude hrišćanin kakav se samo može poželjeti. I podsjećao je neprestano da nije dovoljno samo se tako zvati nego to uistinu i biti. Kako to da jedan smireni starac i ne trepne na presudu tada svemoćnoga vladara svijeta, Trajana, i da s neopisivom radošću, hrabrošću i dostojanstvom zaplovi na put stradanja? To je bilo moguće jer je u njemu umrla svaka propadljiva želja, a ostala je ona jedna jedina, najvažnija, koja poniženog podiže, a gordog i silnog obara. Želja koja nije više prosto želja nego ostvarenje i smisao svake dobre želje i nade. Sveti Ignjatije je tako dobro razumio ko je došao među ljude odozgo i ko je ušao među ljude kroz praoce i oce koje danas slavimo te ko je to izašao iz plemena Davidova da spase rod ljudski. Ništa, dakle, nije drugo želio nego Njega. Taj njegov pokret ka Hristu, kako sam kaže, pjevao je u njemu kao voda živa žuboreća, dok je on izgovarao: „Hleba Božijega želim, koji je Telo Isusa Hrista, rođenoga od semena Davidova (Jn. 7, 42. Rm. 1,3) i pića želim krvi Njegove, koja je ljubav nepropadljiva.“
Danas, ljubazna braćo i sestre, stojeći pored vaših otaca duhovnih i sjećajući se svih naših praotaca i otaca, u ovom za mene toliko neopisivo važnom hramu, imam samo jednu želju: Da i u meni, u svima nama zažubori voda živa koja nas pokreće i govori: „Hajde ka Ocu!“ Šta je sve sadržano u toj jednoj rečenici koja glasi: „Hajde ka Ocu“?! Kao da kaže, hajde ka životu, ka besmrtnosti, hajde tamo gdje nema bola tuge i uzdisanja. Hajde tamo gdje su svi naši mili i dragi s nadom preminuli… Hajde tamo gdje su radost i mir, gdje su svjetlost i život; hajde tamo gdje je gornji Jerusalim. O, Gospode, povedi me svojom moćnom rukom, punom blagodati, tamo gdje je gornji Jerusalim, tamo gdje je Otac. A tamo gdje je Otac, tamo je konačno i moja prava otadžbina… Privedi me, ne ostavi me ovdje, ljudskome staranju ne povjeri me. Moja otadžbina nije tamo gdje se ljudi otimaju o vlast, o čast, o bilo šta zemaljsko i propadljivo.
Pomozi sveti i blagosloveni dječače, koga je Hristos podigao svojim rukama, prinoseći tebe, kao što je i sve drugo, Ocu svome. Pomozi i blagoslovi nas, Sveti oče Ignjatije, ti koji si ime Sina Očevog zapisao u srcu. Pomozi i blagoslovi ovu tvoju svetu i mučeničku Crkvu u Hercegovini i njenog divnog oca i episkopa Dimitrija, sa svim sveštenicima i vjernima ove Bogom čuvane eparhije.
A vi, ljubazna i slavna crkvo trebinjska i hercegovačka, molite se za nas rasijane po velikoj zemlji germanskoj, koji se nastojimo, kako nas uči Sveti Ignjatije sveštenomučenik, kao rasijana pšenica sabrati i samljeti za Hrista u vodenici Božijoj, svetoj liturgiji, da bismo postali čisti i jedinstveni hljeb koji se prinosi Hristu i Ocu Duhom Svetim, kome neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin!