Završio se, draga braćo i sestre, dragi prijatelji, tok jednog života koji me u ovom času najviše podsjeća na žubor planinskog potoka. Bistar kao um naše majke, svjež kao njena duša, on se stišao i ulio u veliki okean vječnosti. Kako samo divno prijateljstvo bješe između tebe, naše majke, i nas, tvoje djece! A kakvo tek bješe naše međusobno povjerenje, koje je kao bujna zelena šuma raslo oko tvog blagočestivog i neumornog života! Zvali smo te majko, a pravo ime ti je bilo hrabrost i prijatelj, iskreni i nezamjenjivi. Majko naša, hvala ti za život, za ljubav i – molimo te – oprosti nam za sve čase u kojima se ogriješismo o tebe, a bilo ih je, sigurni smo. Došao je i ovaj trenutak bola i spoznaje da se tvoj život pretače u vječnost. Naša snago, utjeho, gospođo, mila naša, pamtićemo dovijeka tvoje posljednje dane i trenutke kada bi nas pogledala, a potom se tiho zaplakala i podigla kažiprst uvis. Mi smo znali da to znači: Ne bojte se, budite dobri, ne zaboravite ko ste… A mi bismo na te tvoje riječi plakali i smijali se u isti mah, od tuge i sreće, jer su one bile najbolji odraz tvoje ličnosti i tvoje misaone i duhovne dubine i širine. Bila nam je neizmjerna čast što smo imali priliku da odrastamo uz tebe i da nam upravo ti život daruješ!
Nikada nije bilo izdaje s tvoje strane, nikada laži, nikada podilaženja našim slabostima, već uvijek i samo razborite i mudre riječi, poput onih: „Samo izdržite i ne bojte se, i iznad svega – budite ljudi“. Posljednje što si izustila bilo je: „Vi ste moji sinovi, moj ponos i moja snaga, nemojte tugovati, jer ja idem kod svoje Ane“. „Budite pametni“, rekla si nam i to, „smrt je prirodna stvar“. Bila si hrabrija od muškaraca i oštroumna i pribrana kao kakav stari mudrac. Oduvijek si bila naš oslonac i drug, pjesma i radost, najtopliji domaćin i najdraži gost, darodavac nečujni i čuvarica darova, kako bi dala onome kome najviše treba i kako bi sačuvala za crne dane, ako nastupi nemaština. Ti si oduvijek išla tamo gdje niko ne smije i govorila onako kako niko ne umije. Umjela si da procijeniš lopova i lažljivca, da posramiš smutljivca, da obraduješ, da ukrijepiš, da oživiš, da se sjetiš onih koje su svi zaboravili i da se nikada, ali baš nikada zbog toga ne uzneseš. Umjela si da učiniš milost onome koji ni za koga više ne postoji, da se moliš tako da se trese tlo na kome stojiš, da u tvojoj pjesmi bude sadržan lelek za svim preminulim i postradalim, i u tvojim potocima suza da pliva lađa prepuna radosti životne. Kada bi se sabrale sve tvoje suze, jezero bi se veliko skupilo, a iz njega bi poletjela tvoja duša kao utva zlatokrila. I koliko bi samo ljudi radost osjetilo i poželjelo da se umije u tom jezeru od čistih suza.
*
Poštovani prijatelji, naša majka je bila borac i junak i zato i ja moram izreći sve ovo bez slabosti i nemoći, jer tako bi ona u svakoj teškoj situaciji postupala. Plakala bi samo onda kada ostane sama. A samoće joj, nažalost, nikada nije manjkalo. Samoća je najteža, govorila bi nam. Uprkos svemu, bila je hrabra i odlučna, pametna i otresita, iskrena i druželjubiva. Bila je domaćica, kućanica, ali ponad svega čovjek. Po cijele dane bi razgovarala sa onima sa kojima više niko neće da priča: sa ostavljenim, prevarenim, prezrenim, odbačenim. A kako je samo lijepo umjela govoriti i utješiti. Ona bi i danas sve čestito i domaćinski organizovala i ne bi zaboravila nikoga koga treba pomenuti i zahvaliti mu. Zato smo i mi u ovim teškim vremenima odlučili da se organizujemo onoliko koliko nam to uslovi dopuštaju, i da zahvalimo svima vama. Prije svega ljekarima koji su dali sve od sebe da pomognu našoj majci: doktorici Petri Paovici, osoblju Opšte bolnice u Trebinju, našoj dragoj Jeleni Durić, i svim ljekarima, sestrama i fizioterapeutima koji su posljednju deceniju, u raznim gradovima, bolnicama i banjama, nastojali našoj majci i baki da olakšaju bolest i bolove koje je neprestano osjećala. Neizmjerno hvala i našima Slavoljubu, Veri i Milenku. Vječnu zahvalnost dugujemo takođe i Ranku i Mileni Kolović, majčinim rođacima i njegovateljima. Hvala svim njegovateljicama koje su brinule o našoj majci od momenta kada ona više nije bila u stanju da to čini sama – naročito Dragani Jolović, koja je bila uz njeno uzglavlje posljednjih i ujedno najmučnijih mjeseci u njenom životu. Moram naglasiti da nikada nismo vidjeli da neko na takav način pazi i njeguje bolesnika kao što je Dragana njegovala našu majku. Hvala, na koncu, svim ljudima dobre volje koji su nam na bilo koji način pomogli i bili uz našu porodicu u najtežim časovima. Molimo ih da nam ne zamjere što nismo u mogućnosti da svakog od njih ponaosob pomenemo. Nadamo se da osjećaju i znaju da pažnju i ljubav koje su nam učinili nikada nećemo zaboraviti.
Danas smo tu nas trojica sveštenika, koje je naša majka i baka rodila i odgojila, da služimo Bogu i da sljedujemo njen put i pouke. S posebnim poštovanjem želim da pomenem i njene snahe, Branku i Draganu, čije je staranje o roditeljki njihovih muževa za divljenje. Njihova ljubav je zapravo bila odgovor na neiscrpnu ljubav i pažnju naše majke. Stoga bih svakome od vas, braćo i sestre, poželio da imate i osjetite to što je ona imala – stav i ličnost koji ne uzmiču ni pred kim i ni pred čim, a prije svega pomenutu ljubav, koja je bila nepresušna. Jedino nikom ne bih poželio da prođe kroz patnju i muku kroz koje je ona prošla u svom životu. I na kraju, ono najljepše: tu su Borka i Anastasija, koje nose bakin potencijal u snazi ličnosti i pameti, samo da im Gospod podari da s tim talentima lijepo prožive u ovom nerijetko surovom svijetu. A ti, majko, sada zagrli Anu našu, i miluj zajedno s njom sve naše prerano preminule, onako kao što si u ovom svijetu milovala nas. Ne mogu da se otmem pomisli kako će tamo, među njima, nastati veliko slavlje i radost, jer tako je bilo oduvijek gdje god ti dođeš! Biće tamo velika radost, kao što je ovdje, sasvim prirodno, velika žalost. I ne brini, na tvom grobu će pisati ono što si zaslužila svojim postojanjem: Ovdje počiva jedna majka čiji je život bio težak, ali ispunjen smislom, jer je voljela i bila voljena.