Danas je rođendan Crkve. Danas slavimo silazak Svetoga Duha na apostole koji se dogodio u vidu ognjenih jezika. Pedeseti dan slavljen je još u Starom zavjetu, i to bijaše sjećanje na onaj dan kada je Mojsije sišao sa gore i donio tablice, tablice Zakona. Svi znate šta se poslije toga dogodilo! Nakon dugog lutanja kroz pustinju, Bog se otkrio Mojsiju, a narod, čekajući Mojsija, napravio je zlatno tele. Još nešto se dogodilo u Starom zavetu što je povezano sa ovim praznikom. Još u davna vremena, ljudi su odlučili da naprave nešto ,,veličanstveno”, nešto veliko do neba, Vavilonsku kulu. Bog im je pomješao jezike, i oni su morali da se raziđu jer više nisu razumjeli jedni druge. Njihovo djelo nije bilo iz ljubavi nego iz gordosti i sile. Tako su se ljudi razišli na razne strane svijeta zbog nerazumjevanja jezika.
Kada je Hristos, Sin Božiji razapet i vaskrsao u treći dan, kao što je bilo pisano da će biti, Njegovi učenici i apostoli bili su veoma uplašeni, osjećali su veliku prazninu. Od njih je otišao Onaj koga su mnogo voljeli, Onaj koji im je bio Učitelj i Prijatelj, Brat i Bog. Onaj koji je ispunio smislom njihove živote. Prije toga apostoli su doživjeli strašno stradanje Njegovo, ponijevši se kao velike kukavice, kao što se najčešće ljudi u takvim situacijama ponesu. Poslije vaskrsenja On ih je utješio javljanjem, zatim se uznio na nebo i rekao im da će poslati Duha Svetoga Utješitelja. Spasitelj je rekao da ih neće ostaviti sirote, da ih neće ostaviti same, nego će poslati Duha Svetoga Uješitelja koji će ih naučiti svemu. Odlazak prijatelja, odlazak voljenog bića potpuno isprazni našu dušu braćo i sestre. Mi tada ostajemo kao pusta, hladna i mračna pećina. Apostoli, koje je On učio, znali su da im nema drugoga lijeka koji će ih iscjeliti od te bolne praznine, od tog neizrecivog straha, znali su da im nema drugoga lijeka osim molitve, nema drugoga lijeka do li da prizivaju Onoga koga im je On obećao, Duha Svetoga Utješitelja Životvornog. On su se osjećali mrtvima i znali su da im treba neko ko će ih oživotvoriti, ko će im darovati život, ali su bili nemoćni da išta učine kao ljudi. Sabrali su se u jednoj sobi u Jerusalimu, kao ustrašeni, usamljeni, ostavljeni, prazni ljudi kao i što mi ljudi najčešće bivamo na zemlji. Onda se, braćo i sestre, desilo čudo! Oganj sa neba, prosut je u vidu ognjenih jezika, oganj sa neba sišao je u te ljudske prazne duše, u te pećine, i ne samo da je ispunio toplinom njihovo biće, ne samo da je povezao njihovu razbijenost, njihovu nemoć, njihovi slabost, nego je sve ono što je u čoveku razdjeljeno učinio jednim i jedinstvenim u toplini Duha Svetoga. Oni su se odjednom učinili, ne samo kao bića sabrani, oživljeni, zagrljeni od Boga, nego su, iako različiti po karakterima, jedan drugoga osjetili kao jedno, kao jedno u Duhu Svetom. Ne možemo ni sanjati, draga braćo i sestre, kakav je to osjećaj, da te Bog svojom toplinom, svojim ognjem, svojom blagodaću, svojom neizrecivom moći, snagom, silom ispuni. Bog koji je stvorio svaki djelić ove planete i svaki djelić našega bića, On sada sve ispunjava i povezuje Sobom. I šta se događa? Apostoli izlaze iz te sobe, tako nadahnuti, tako utopljeni, tako oživotvoreni, tako očišćeni ognjem. Šta je spalio taj oganj? Spalio je, kako se kaže u jednoj molitvi, trnje sagrješenja, trnje njihovih slabosti a sve ono što je dobro oživio je! I izašli su pred narod koji je tu bio okupljen povodom gorepomenutog praznika, narod sa svih krajeva zemlje, ljudi koji su govorili raznim jezicima. Gle, čuda! Izašao je Petar u ime svih apostola i govori im je na nekom nepoznatom jeziku. I šta je bilo?! Svi su ga razumjeli. Razumjeli su ga zato što su svi kroz njega i kroz njih dobili istoga Duha, koji se razdjeljuje kroz riječ, kroz toplinu, kroz lice, kroz razgovor, kroz dobrotu i taj Duh sve narode koji su se tu našli, i Grci, i Jevreji, i Rimljani, ko god da je tu bio, svi su razumjeli šta govori čovjek nadahnut Duhom Svetim.
Nadahnuti tim Duhom, do toga trenutka uplašeni apostoli, kukavice, postali su najhrabriji i najmoćniji ljudi na planeti. Krenuli su svugdje po svijetu, u Aleksandriju, u Antiohiju, u Atinu, u Rim, u cijeli svijet. Tim svijetom, u kom su oni živjeli, vladala je moćna Rimska imperija. Hrišćanstvo je bilo zabranjeno. Njihova propovjed, slobodna i javna, značila je sigurnu smrt i niko se od njih nije uplašio, niko od njih nije odustao. Nijedan čovjek pred njima nije mogao ostati ravnodušan. Zašto, braćo i sestre? Zato što su gorjeli Duhom Svetim, zato što su gorijeli tom toplinom i zato što su saznali kroz tu toplinu šta je život i u poređenju sa osjećajem ostavljenosti i napuštenosti, znali su šta znači biti bez Duha Svetoga. Draga braćo i sestre, kao što je ušao u Svete apostole tako Duh Sveti želi da uđe u sve nas. Apostoli nisu bili neki veliki i poznati ljudi, mudraci, naučnici, filosofi, niti znamenitoga roda, bili su prosti ljudi, ribari, ali kada se u njih uselio Duh Sveti, onda su oni postali učitelji vaseljene. Nisu osvojili svijet mačem, niti ognjem, niti oružjem, nego su ga osvojili silom riječi, silom plamenih jezičaka koji su sišli na njih.
Braćo i sestre, mi kada dođemo na ovu službu, naša služba počinje tako što podignemo ruke gore i kažemo, obraćajući se Duhu Svetome Care nebeski, Utješitelju, Duše istine, koji si svuda i sve ispunjavaš, riznico dobara i davaoče života, dođi i useli se u nas, i očisti nas od svake nečistote, i spasi, Blagi, duše naše. Kada su pitali jednog od najvećih svetitelja skorijeg doba, Svetoga Serafima Sarovskog, šta je cilj, smisao i svrha hrišćanskog života, odgovorio je jednostavno steći Duha Svetoga. Ispunimo li se Duhom Svetim, ispunićemo se toplotom i snagom života, plamenom života, nemamo li Duha Svetoga onda smo glina na dvije noge koja ide da se vrati odakle je i uzeta.
Danas, braćo i sestre, živimo u vremenu kada, naročito mi pravoslavni hrišćani, pokazujemo nevjerovatne slabosti, kako pojedinačno, prvi ja, svađam se, ljutim, griješim, praznim svoju dušu, razbacujem i razbijam svoje biće koje ne mogu sam da sakupim, brinem sa za ovo ili ono a ne molim Duha Svetoga, da dođe, da me spase, da me utješi, da spali sve ono što ne valja u meni i da podigne ono što je dobro u meni… kako ja tako i mnogi… Čak ne možemo da uradimo ono što su uradili apostoli, ne možemo da se skupimo u jednu sobu, mi, pravoslavni episkopi, patrijarsi, pa da kažemo, nećemo izaći iz ove sobe dok Duh Sveti ne siđe na nas da nas ujedini. Ne treba da navijamo za ove ili one, ne treba da navijamo za Grke, Ruse, Rumune, Bugare, Ukrajince. Reći protiv ovih sam a za one sam – kakve to veze ima sa Duhom Svetim?! Nikakve! To nema veze sa onim jedinstvom kome mi hrišćani težimo, sa jedinstvom u Duhu Svetome Životvornom. Često kažemo različiti smo. Zar nisu i apostoli bili različiti?! Zar nisu različiti prsti na rukama pa funkcionišu?! Dobro je što smo različiti, ne smijemo da ne budemo različiti! Tako je Bog htio! Kako da se ujedinimo drugačije osim u Duhu Svetome! Ko će sastaviti naše rascjepkano biće, ko će sastaviti narode, ko će pomiriti ljude, ko će naučiti ljude da niša nema smisla osim toga da budemo jedno u Bogu, jedno u Duhu, da budemo braća i sestre?! Treba da razumijemo jedni druge Duhom Svetim kao što su ljudi na ovaj dan razumjeli propovjed Svetoga apostola Petra. Svi smo različiti, svako ima svoju posebnost, to je milina. Ljudi pokušavaju da nas uniformišu, kakve gluposti! Imaš li ili nemaš Duha?! Jesi li sa Bogom ili nisi sa Bogom, jesi li prazan ili si ispunjen Duhom? To je pitanje, braćo i sestre. Nije pitanje jesi li Rus, ili Grk, ili Srbin, pitanje je imaš li Duha. Kakve veze ima da si Grk, Srbin, Rus ili Njemac a ako si izgubio Duha Svetoga i postao zvijer i životinja.
Zato nam je, braćo i sestre, važno da prizovemo Duha Svetoga, da nas iscjeli, da objedini sve ustave našeg bića volju, um, srce, dušu, osjećanja i svaku ćeliju, da nas iscjeli duhovno i fizički i sve to poveže. Onda, da možemo, ispunjeni toplinom Duha Svetoga, vidjeti onoga drugoga čovjeka, muškarca ili ženu, kao brata, kao sestru, kao nekoga ko je isto tako kao i mi duhonosan, bogonosan, ikona Božija, čovjek Božiji, ljubav Božija. To nam treba, braćo i sestre, u kući, u braku, u porodici, u Crkvi. To ne može na ljudskim osnovama da se postigne jer prvo moraš biti uspravljen i ispravljen, da budeš, ne samo obličje od zemlje, duša živa Duhom oživljena.
Ovdje smo danas, samo sa jednim ciljem a to je da prizovemo Duha Svetoga i da nas ispuni. Od početka do kraja ove molitve mi molimo samo to da dođe Duh Sveti. Bez toga ćemo biti samo prazna pećina, naša unutrašnjost će zebsti od hladnoće ali ako dođe Duh Sveti, sve će se to pretvoriti u život, i ne samo da ćemo mi osjetiti život u sebi nego ćemo moći i drugima život da dajemo i da druge obradujemo svojim životom a ne kada nas vide da se uplaše od nas i bježe na drugu stranu.
Danas ćemo, draga braćo i sestre, da čitamo i molitve koje nas povezuju sa prirodom, zato je ova trava tu. Treba da shvatimo da nismo bitni samo mi ljudi, nego da je bitno sve što je Bog stvorio, svaka biljka i svaka travka. Pravićemo vjence da pokažemo, kroz te vjence, našu vezu sa prirodom. Ima li veće ekologije od te?! Da shvatimo da je sve to Bog stvorio. Ako to shvatimo onda nikada nećemo biti prema prirodi drski, bezobrazni, eksploatatori. Zato sve to činimo.
Trebalo bi da se sjećamo i da se molimo za one koji su pod zemljom, za one na kojima već raste trava kao što će sutra rasti i nad nama. Ako se ne sjedinimo sa Bogom, sa Duhom, koji može, ne samo ovdje da naše biće oživi uselivši se u njega, nego i da siđe u one naše kosti koje budu pod zemljom i kada ih dotakne one će se opet pretvoriti u život. To je tajna današnjeg praznika, draga braćo i sestre, neizreciva tajna. Amin Bože, da nas Sveti Duh posjeti sa kojim su uvijek Sin i Otac!
