Na praznik Lazarevog Vaskrsenja, u subotu 16. aprila 2022. godine, Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svetih srpskih novomučenika u Fridrihshafenu. Episkopu su sasluživali sveštenici: Milorad Marijanović, Slobodan Tijanić, Bratislav Božović, Dragoslav Ćorković i đakon Dejan Ristić. Na radost svih pristunih Episkop Grigorije rukopoložio je u čin đakona gospodina Sašu Vračevića, master teologa.
Praznična besjeda Vladike Grigorija u prilogu vijesti:
Draga braćo i sestre, danas je veliki i divni praznik koji se proslavlja uoči još jednog velikog i divnog praznika i uoči Velike nedjelje, uoči Praznika nad praznicima – Vaskrsenja Hristovog. U današnjem Jevanđelju čuli ste jednu riječ našeg Gospoda koji nam kaže ko je On. Taj odgovor i ta riječ glasi Ja sam vaskrsrenje i život (Jn 11,25). Kada sam bio mladić od sedamnaest godina bio sam u bogosloviji u Beogradu. Redovno sam čitao Sveto Pismo, i jedne večeri legao sam da spavam u đačkoj sobi, zatvorio sam Sveto Pismo i rekao volim i poštujem Hrista Isusa i ono što On govori ali u vaskrsenje teško mogu da povjerujem. Bio sam iskren prema sebi ali to nikome nisam govorio. I onda usred noći sanjao sam da je neko nogama stao na moj pokrivač i ja sam se uplašio. Pomislio sam da sam napadnut. Kao da je neko tako čvrsto stao na moj pokrivač da nisam mogao nigdje da mrdnem. Onda sam iz sveg glasa viknuo ko si ti a glas je odgovorio Ja sam vaskrsenje, onda se podigao skroz do neba kao neki bijeli stub i ja sam se uhvatio, od straha, za njegove noge i ta scena je izgledala kao jedan spomenik. Zatim sam se probudio a druga djeca su me pitala šta se desilo i zašto sam vikao u snu. Od tada se ne plašim svoje sumnje u vaskrsenje, koja ponekad naiđe, ali uvijek i iznova se uvjeravam u vaskrsenje Hristovo i u vaskrsenje naše, pogotovo na današnji dan kada slavimo Vaskrsenje Lazarevo. Vaskrsenje Lazarevo za mene je jedan od najljepših događaja koji pokazuje kako je Gospod naš sasvim i u svemu postao čovjek. Jer za mene ne bi bio sasvim čovjek da nije mogao da zaplače za prijateljem, da nije imao saosjećanje za Lazareve sestre koje su Mu bile vjerne prijateljice i sljedbenice u životu. Ne bi mogao biti sasvim i u svemi čovjek kada ne bi patio kada umrje čovjek koji Mu je blizak. U mom životnom iskustvu stoji još jedna priča koju mi je ispričao ratni pilot koji je vozio helikopter i najčešće u njemu prevozio ranjenike sa mjesta na kojima su teško ranjeni u bolnice. On me je naučio jednoj veoma prostoj stvari koju svi znamo ali je često zaboravljamo. Pitao me je zašto svaki ratnik, svaki ranjenik i svaki umirući čovjek viče Bože moj i majko moja? I, poslije kraćeg razmišljanja, odgovorio sam mu zato što su Bog kao Bogočovjek Hristos i majka kao ljudsko biće jedini pravi i iskreni naši prijatelji. Danas u ovom Jevanđelju vidimo koliko je važno da nam je Bog prijatelj, koliko je važno da taj prijatelj stane iznad nas i zovne nas po imenu. Da kaže Lazare, Petre, Marija, Marta, Saša, Ilija tebi govorim, ustani i izađi napolje! Izađi iz smrti u život, izađi iz tame u svjetlost i izađi iz tuge u radost! Možemo i treba da imamo, draga braćo i sestre, prijatelje na zemlji, i to prijateljstvo na zemlji uvijek treba gajiti, zaljevati i paziti, ali mi ovdje na zemlji, ma koliko jedan drugoga dozivali, ne možemo učiniti tu radost da onog drugog prevedemo iz smrti u život. Naša prijateljstva treba da budu po ikoni prijateljstva Božijeg i prijateljstva majčinskog prema nama jer majka i Bog jedini toliko praštaju i nikada ne žele da prekinu zajednicu sa nama iako mi to vrlo često činimo prema njima. Kada samo prijatelji Božiji onda ćemo shvatiti šta znače riječi jedne od sestara Lazarevih koja mi kaže da si Ti ovdje bio ne bi umro brat moj (Jn 11, 21). To znači, braćo i sestre, da kada je On tu, kada je On tu ispre nas, ispred pećine našeg srca, mi nikada nećemo umrijeti, pa i ako umrijemo i On tu dođe i stane, pozove nas, mi ćemo oživjeti. To nam otkriva današnje Jevanđelje, to nam otkriva ovaj čudesni praznik i tako nas uvodi u čudesnu i Veliku nedjelju u koju ćemo slaviti Vaskrsenje Hristovo i u sutrašnji praznik Cvijeti. Danas imamo još jednu radost da jedan mladić, isto tako žudeći za životom i za Hristom i za prijateljstvom sa Bogom, staje da služi još više i još usrdnije nego što je služio do sada, a na to mjesto dolazi zato što je do sada pokazao ljubav i usrdnu čežnju za Bogom. On se zove Saša i danas će postati đakon a mi svi treba u srcima svojim da se molimo da bude prijatelj Božiji kao što je Lazar a znamo da je Hristos njegov prijatelj i naš prijatelj kao što je bio Lazar. Da Bog daruje svima nama da izađemo iz grobova i tame koja nas vrlo često obuzima i da se uvijek i iznova ogledamo i zagledamo u svjetlost i život i vaskrsenje, a to je Hristos Gospod naš, amin.
