U nedjelju 20. po duhovima, Njegovo Preosveštenstvo služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svetoga Save u Berlinu.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, današnje Jevanđelje je potresno, potresno u onom ljudskom smislu, jer nam opisuje tragediju čovjeka u najdubljem smislu te riječi. Ona se sastoji u tome da je čovjek smrtan i da umire. U tom umiranju postoji različitost. Jedno je kada umre neki stari čovjek ili stara žena siti života. Drugo je kada umiru mladi, kada umire sin jedinac i to kada kada je ožalošćena majka udovica koja nije imala ništa i nikog drugog osim njega. Takva tragedija se dogodila, takva tragedija je opisana u današnjem Jevanđelju. Ali u tom času kada je povorka izlazila iz Jerusalima da sahrani mladića, kada je majka, kao što je i očekivano, gorko plakala sreo ih je Spasitelj i rekao ženo, ne plači. A onom mladiću je rekao momče, tebi govorim, ustani. Mladić je ustao. Svi su se zadivili i ustrašili i rekli gle, Bog pohodi narod svoj. Bog kao Utjeha, Bog kao Spasitelj, Bog kao Vaskrsenje. To je ono što nam Bog daje a smrt i naša nemoć je ono što prati nas ljude. Sinoć sam dobio nekoliko poruka i jedan video zapis. Jedan mladić, negdje u okolini Banja Luke, došao je da traži posao kod nekog čovjeka na benzinskoj pumpi i taj čovjek mu se rugao. Tražio je od njega da na upitnik za posao dâ odgovore koji su potpuno besmisleni, npr. da li se pokriva dekom kada radi noćnu smjenu, da napiše svoj pol, itd… Sve to je snimao radnik i kasnije je isti snimak postavio na društvene mreže. Jadni mladić, sav u čudu, je odgovarao i na ta sumanuta pitanja. Onda su to ljudi dijelili na društvenim mrežama, smijali se, rugali se. Taj mladić se zvao Mladen. Imao je 22 godine. Nije izdržao tu ljudsku porugu te se ubio. Danas mu je sahrana. To govori o tome kakvi smo mi ljudi. Mi volimo da se narugamo, mi volimo da se podsmijevamo, mi volimo da ponižavamo slabijeg od sebe, ali to nema nikakve veze sa Bogom, to nema nikakve veze sa Božijom pravdom i to nema nikakve veze sa onim što je dobro. Zašto smo mi ljudi tome skloni? Ni sam ne znam. Ali znam, da svaki dobri čovjek ne voli da gleda kada neko plače, ne voli da gleda kada neko pati. Jedan čuveni pjevač, i on je umro relativno mlad, bio je veliki i genijalni muzičar, iskreni vjernik i volio je Hrista, zvao se Bob Marli. Jedna od najljepših i najpoznatijih njegovih pjesama je ona u kojoj često govori ne, ženo ne plači. On je napisao tu pjesmu ali je rekao da je tu pjesmu napisao neki čovjek koji svaki dan sprema hranu za siromašne. Marli je rekao kako je taj čovjek autor pjesme da bi isti mogao zaraditi novce i da može još više da hrani siromašne. Zamislite, kakav čovjek? Uporedite tog čovjeka i nesrećnog čovjeka sa pumpe koji ne zna ni da pjeva, ni da misli ali zna da se ruga! Šta nas današnje Jevanđelje, uči braćo i sestre? Šta je važno kada pristupamo nekome i kada pristupa nama neko? Da imamo saosjećaja. Da prvo što treba da razmislimo i pomislimo jeste Bože, kako li je ovom čovjeku, šta li se zbiva u njegovoj duši, da li je gladan, čega je žedan, da li ima ljubavi, da li ga neko voli, da li je nesrećan, i ono što je najvažnije da li mogu da mu pomognem a ne da li mogu da ga ponizim, da li mogu da mu se narugam. Tako ćemo ličiti na Hrista, tako ćemo se povezati sa Bogom. Ako imamo osjećaj i kažemo Ne plači ženo; Ustani, momče. To treba da bude naš stil života a ne Daj da te rasplačem; Daj da te oborim momče; Daj da padneš, da budeš manji od mene. Zašto je toliko važno da budemo slični Hristu? Zato što on hoće da se na taj način povezujemo sa Njim, sa Bogom i na taj način prevazilazimo taj strašni problem smrti. Ne možemo mi sami sebe vaskrsnuti. Može nas vaskrsnuti samo Bog ali mi jedni druge, svaki dan, ili ubijamo ili vaskrsavamo. Čime? Kako? Riječima, bezosjećajnošću, grubošću, nepažnjom. A ako samo malo, samo malo našem srcu i našoj duši damo da budu ljudski i da liči na Hrista, nećemo biti ravnodušni na onoga koji plače, nećemo se rugati onome ko je nemoćan, nego ćemo učiniti koliko je do nas i koliko možemo i reći ćemo Ne plači, ženo i reći ćemo Ustani, mladiću; i još Ne brini se, djevojko; Volim te, bako; Hajdemo u šetnju, deda. Pa zar je to puno što se od nas očekuje? To je samo malo. I hajde što to malo ne činimo, nego činimo ono drugo govoreći Šta hoćeš ti, djede; Bježi bako; Umri, mladiću,jer ne navijaš za isti tim kao ja. Dokle je došao svijet, dokle su došli ljudi?! Ovdje, u crkvi, braćo i sestre, treba da se učimo tome da stičemo taj osjećaj koji ima Bog Koji kaže Ne plači i Koji kaže Svakog ko plače Ja ću utješiti. Amin, da nas Gospod utješi danas i u sve dane našeg života.