U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, današnje Jevanđelje otkriva nam tajnu našega života i tajnu našeg spasenja, zato se i zove Jevanđelje, što znači blaga vijest. Nema važnije blage vijesti od one koja nas vodi i uzvodi u život vječni. Današnje Jevanđelje opominje nas da oko naše mora biti svijetlo ukoliko hoćemo da budemo zdravi, ukoliko hoćemo da vidimo kuda idemo. Ako je oko tvoje svijetlo onda ćeš znati kuda ideš i nećeš hoditi po tami. Svi znamo da je tako! Još se kaže da ono što je u nama svijetlo treba da bude svjetlost, jer ako to potamni, ako oko tvoje bude zaslijepljeno, pa ne vidiš dobro, nećeš moći da hodiš, a ako je ono što je u tebi svjetlost, misleći na ono što ljudi često nazivaju duhovnim životom, ono što je posvećeno Bogu, što je duša i duh u tebi, potamnilo, onda će svo tijelo tvoje biti tama. Tako nam govori današnje Jevanđelje, braćo i sestre. Na nama ostaje pitanje – šta je to u nama što bi trebalo da bude svjetlost? Da li je to duša posvećena Bogu, da li je to srce na kojem počiva cjelokupno naše biće, da li je to duh Božiji u nama, duh kojim smo zapečaćeni i stvaranjem – a još više, zapečaćeni krštenjem? Šta će biti sa onim što je od zemlje, što je zemljano – naše tijelo? Sva ta pitanja, draga braćo i sestre, treba da postavljamo sebi tokom cijelog života. Jedna stvar, na a koju sam jutros pomislio čitajući ovo Jevanđelje, zasvjetlila mi je pred očima – šta bi to trebalo da bude svjetlost u ovom svjetu, svjetlost koja ne smije da potamni? Šta bi to trebalo da bude oko ovoga svijeta? Mislim da to treba da bude Crkva. Crkva treba da bude svjetlost svijetu, treba da bude kandilo koje upućuje na Onoga koji Jeste Svejtlost, na Gospoda Isusa Hrista. Međutim, kao što mi ljudi često zaslijepimo svoje oko, kao što često potamnimo ono što je u nama svjetlost, dar i pečat Duha Svetoga, i kako kaže današnje Jevanđelje kako se okrenemo i služimo onome što je tama, okrenemo se mamonu i služimo nečemu sasvim drugom, prolaznom, onda svetlost u nama potamni, izgubi se i mi tada krenemo u nepoznatom pravcu. Danas, braćo i sestre, čitajući ovo Jevanđelje možemo da se iskreno pomolimo da Gospod prosvjetli naše umove, da ono što je u nama svejtlost nipošto ne bude tama, da ono što je oko u nama, duša našeg bića, bude svjetlo a ne tamno. Onda se događa jedno neobično i lijepo čudo, onda i ono što je zemlja, naše tjelo, biva prosvjetljeno, biva svjetlo, i sve biva drugačije. Tako isto možemo da se podjsetimo nekih običnih stvari, kako imamo, kao narod, uzrečicu koja kaže treba da se čuva kao zjenica oka, dakle, tu svjetlost treba da čuvamo kao zjenicu oka. To je Crkva. Ako Crkva treba da bude svjetlost u svijetu kako tama ne bi obuzela svijet onda trebamo da je čuvamo kao zjenicu oka. Danas, braćo i sestre, slavimo naše novomučenike i mučenike, koji su u tami ovoga svijeta odvedeni u mračne logore, u mračne jame, u nevjerovatne prostore tame i zarobljeni od ljudi čije su oči i čija su srca bila zatamnjena, od ljudi koji su ugušili svjetlost u samima sebi. Takvi ljudi, bez svjetlosti u sebi, su druge mučili, ubijali, spaljivali. Šta se sa mučenicima dogodilo? Oni su postali svjetlost svijetu, njihove kosti, njihove mošti, njihova imena su postala svjetiljke koje svjetle u tami ovoga svijeta. Danas slavimo i Svetoga sveštenomučenika Metodija i Nauma ohridskog. Jednom prilikom sam bio na Ohridskom jezeru i u manastiru Svetoga Nauma kod njegovih moštiju. Sa desne strane, vidio sam jedan neobičan prizor na fresci, kako čovjek i žena oru njivu a u jarmu je medvjed. Tamošnji monah, pojašnjavajući tu scenu, ispričao mi je priču koja se dogodila nekada davno. Nekoj siromašnoj porodici medvjed je pojeo kravu, zbog toga oni više nisu imali mogućnosti ni da oru, ni da jedu, te su došli i počeli da se žale Svetome Naumu. Zatim je Naum otišao u šumu, uhvatio medvjeda, ukrotio, stavio u jaram i natjerao da ore za tu siromašnu porodicu. To je svetitelj. Svaki svetitelj je svjetiljka ovome svijetu, oko ovoga svijeta. Svaki svetitelj je primjer za nas, kakvi mi treba da budemo. Trebali bismo da budemo svjetlost svijetu. Ima jedna molitva koju govori đakon na početku službe, kazivajući je episkopu a samim tim i svima nama, koja glasi da se svjetli svjetlost tvoja pred ljudima, da ljudi vide tvoja dobra djela i proslave Oca našega koji je na nebesima. Kada god to đakon govori ja se uvijek uplašim koliko je strašna ta služba. Mi hrišćani smo pozvani da budemo svjetlost svijetu i so zemlji. To možemo da budemo samo ako se prosvjetlimo Duhom Svetim i ako pustimo Duha Svetoga da svijetli u nama i ako ne dopustimo da bilo koja tama ovoga svijeta zatamni, prekrije, povrijedi tu svjetlost, naše duhovno oko, a to je sila i dejstvo i blagodat Duha Svetoga. Zato smo danas ovdje, braćo i sestre, da se prosvjetlimo, da naše oči prosvjetlimo, da bolje vidimo duhovnim očim šta se zbiva oko nas. Da se ne sekiramo da li će i kolika će biti inflacija, da li će biti nepravde u svijetu, da li će biti ratova, da li će biti otpuštanja sa posla – hoće, ali ako budemo imali u sebi svjetlost i nade, onda ćemo to lakše podnijeti, a ako budemo samo mislili na ono što nije svjetlost i nada, što nije sila i dejstvo Duha Svetoga, onda će to biti jako teško. Zato smo, braćo i sestre, danas ovdje na ovoj Božanskoj službi da prosvjetlimo oči naše duše, našeg bića, da prosvjetlimo i naše tjelesne oči, da prosvjetlimo i naše cjelokupno biće, naše srce, silom i dejstvom i blagodaću Duha Svetoga koja je utisnuta duboko u naša bića i naše srce. Da nam Gospod to daruje, jer od toga većega blaga na zemlji nema. Amin, Bože daj.
