VIKARNI EPISKOP JOVAN, DISELDORF, EPISKOP GRIGORIJE, NOVOSTI

Besjeda Episkopa Grigorija – Nedjelja 32. po Duhovima – Diseldorf

Na dan kada naša Sveta i Pravoslavna Crkva slavi prepodobnog Antonija Velikog služena je Sveta arhijerejska Liturgija u Sabornom hramu Svetoga Save u Diseldorfu. Bogosluženjem je načalstvovao starješina hrama i vikarni Episkop humski g. Jovan uz sasluženje protojereja-stavrofora Danila Radmilovića i đakona Aleksandra Debeljaka. Na Liturgiji je prisustvovao i Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke g. Grigorije koji je tom prilikom održao bejsedu na Sveto Jevanđelje.
 
Besjeda Vladike Grigorija u prilogu vijesti:
 
,,Smiluj se na mene Gospode, Sine Davidov!” Više puta, iz čitanja Svetoga Jevanđelja, čuli smo ove reči, braćo i sestre, iz usta raznih ljudi kojima je bila potrebna milost Božija. Slijepi, nepokretni, bolesni, čak i oni kojima su sluge i članovi porodice bili bolesni uzvikivali su Isusu iste riječi: ,,Smiluj se na mene Gospode, Sine Davidov!” Svi oni nisu znali da je on Sin Boga ali su znali da je Sin Davidov, da dolazi iz plemena Davidova te su predosjećali da je On Spasitelj o kome su govorili proroci. Braćo i sestre, čemu treba da se naučimo iz ovih riječi, iz onoga što i mi ponavljamo kao hrišćani koji se mole Bogu. Mi, takođe, govorimo: ,,Smiluj se na nas, Sine Božiji, Sine Boga Živoga!” U Jevanđelju, na svaki takav ljudski vapaj, uvijek i neizostavno je došla milost Božija. Izlivanju Božanske milosti uvijek prethodi dijalog između Sina Božijeg, Sina Čovječijeg sa onima koji ištu milost. U tom razgovoru On uvijek želi da sazna jedno a to je da li oni vjeruju i da li su spokojna srca. Današnje Jevanđelje nam to pokazuje tako upečatljivo. Dok žena ide za Njim i viče: ,,Smiluj se na mene, Gospode Sine Davidov, kćer moju mnogo muči đavo!”, učenici predlažu Isusu da je otpusti jer je dosadna i mnogo viče. Isus odgovara svojim učenicima da je došao samo izgubljenim ovcama doma Izrailjeva. Dobro znamo da su Jevreji i narodi zemlje hananske imali mnoštvo sukoba kroz istoriju. Tenzije su bile pristune i u Hristovo vrijeme kao i danas među mnogim narodima u kojima unučadi vode ratove koje su započeli njihovi preci i ne znajući uzrok i povod sukoba osim mržnje koja se množi i raste. Hristos se potom obraća ženi i izgovara strašne riječi da ona ne može jesti za trpezom jer nije od jevrejskoga roda. Žena Gospodu smerno odgovara da i psi jedu sa trpeze svojih gospodara. Vidjevši njeno smirenje Gospod učini sve što je ona poželjela i veličanstveno pred svima pohvali njenu vjeru. Braćo i sestre, ako hoćemo da se učimo iz Jevanđelja onda iz današnjeg Jevanđelja treba da naučimo da neprestano smijerno govorimo: ,,Smiluj se na nas Gospode, Sine Božiji!” Ne smijemo sebe smatrati dostojnim trpeze sa Gospodom ali uvijek imajmo na umu da će našu nedostojnost nadomijestiti Božija neizmjerna milost. Treba da se naučimo smirenju i važnosti smirenja jer kada se smirimo mi se odričemo sebe, svoje sujete, svoga mišljenja da smo važni i bitni. To odricanje stvara prostor da se u nas useli neizmjerna milost Božija. Kada osvjestimo svoju nebitnost tada se otvara mjesto na koje mogu da dođu mnogi i mnogo šta dobroga. Gospod želi da mi budemo oni na koje će On izliti blagodat svoju, On želi da sebe očistimom od sujete i da ustupimo mjesto Njemu. Zato je čudesno kako ova žena, pripadnica drugog naroda, upoređena sa psom, biva očišćena od svoje sujete i ne protivi se poređenju sa psom nego to prihvata u želji da bude uz trpezu Gospodnju. Tada je Gospod uzdiže na najviše mjesto za trpezom hvaleći i veličajući vjeru njenu.Tako je i u našim životima. Poruka Jevanđelja za uši i oči ovoga svijeta često, braćo i sestre, biva paradoksalno shvaćena i protumačena. Šta god čovjek radio on se bori da osvoji a u Jevanđelju ili po Jevanđelju čovjek se bori da se otvori, ne da se napuni nego da se isprazni, ne da uzima nego da daje i tek onda Gospod daje i nagrađuje i uzdiže nas na trpezu Svoju, kao nekada ženu Hananejku. Neka nam Gospod podari to saznanje uz dvije stvari, prvo da neprestano ištemo milost Njegovu a drugo da se smiravamo do krajnjih granica smirenja koje vode duboko. Od dubine prodora smirenja zavisi veličina Božije blagodati useljene u nas. Amin, Bože, da tako bude!