U nedjelju, 18. decembra 2022. u diseldorfskom Sabornom hramu Služena je Sveta arhijerejska Liturgija. Bogosluženjem je načalstvovao Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke g. Grigorije uz sasluženje vikarnog Episkopa humskog g. Jovana i sveštenstva hrama. Na pročitano Jevanđelje besjedio je Episkop Grigorije.
Nakon bogosluženja u prostorijama Eparhijskog centra u Diseldorfu održana je duhovna tribina uz razgovor o knjizi Episkopa Grigorija pod nazivom Nebeska dvorišta. Učešće u duhovnom razgovoru uzeli su: Episkop Grigorije, Episkop Jovan i sveštenik Zoran Ilić.
Besjeda Vladike Grigorija:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, Gospod Isus Hristos u današnjem Jevanđelju otkriva nam kakav je i ko je naš Bog. Ovo Jevanđelje nam, opet i opet, otkriva ko smo i kakvi smo mi ljudi, pogotovo kakvi su oni ljudi koji dođu na neki položaj, kao npr. ovaj starješina iz jevanđeoske priče. Kada je Isus došao u sinagogu, tamo je zatekao ženu bolesnu već osamnaest godina, zgrčenog tijela. Ko zna kakva je to bolest bila i kakvih sve bolesti danas ima?! I gle, Isus je iscjeli. A onaj starješina se obrati narodu i kaže danas je subota, a rečeno je šest dana radi a danas se odmaraj, a Hristos mu kaže licemjeru, zar nije trebalo ovu kćer Avraamovu osloboditi od takve muke koja je muči već osamnaest godina. Bog je došao među ljude. Isus Hristos uvijek i svagda na prvom mjestu ima čovjeka, na prvom mjestu za Njega je uvijek čovjek, i On hoće čovjeku da pomogne, da ga spase. I kako današnji Apostol kaže kažnjava me Gospod da ne umrem, da me od smrti izbavi. Jedino što Bog od čovjeka hoće jeste da čovjek živ bude. Braćo i sestre, On je nas stvorio i poslao nas u ovaj svijet ne da umremo nego da živi budemo. A mi u strah od smrti, u strahu od svega onoga što smrt znači a to su bolesti i nemoći kao neke najave i predsoblje smrti. Sve nas to mnogo plaši. I ono najgore što mi uradimo na ovom svijetu, a u tome nam pomažu pogrešni učitelji i pogrešne starješine, jeste da se bojimo Boga na pogrešan način, misleći da je Bog strašni sudija, da je On Onaj koji kažnjava ljude, da je On Onaj koji hoće da ljudi budu bolesni i nesrećni i da je On neki lovac na naše greške. Potpuno pogrešno! Bog hoće samo to da mi našim greškama ne ubijemo sebe. On hoće samo to, da mi živeći u ovom svijetu pazimo jedni na druge. On nas je stvorio kao svoje ikone i da budemo svemu drugome ikona u ovom svijetu. Čovjek je ikona Božija a sve drugo: životinje, stvari, priroda, sve je naklonjeno čovjeku kao ikoni Božijoj. Bog hoće da se ta Njegova ikona ne nagrdi, da se ne usmrti, da ne umre. Zamislite, koliko je Bog učinio za čovjeka i kako gleda na čovjeka i koliko je Bogu čovjek važan?! Toliko je važan da je Bog postao čovjek da bi nam svojim djelom i djelovanjem pokazao kako da se mi odnosimo jedni prema drugima, ne kao zakonici, ne da subota bude na prvom mjestu, ili zakon, ili post, ili bilo šta drugo. Na prvo mjesto da stavimo brata ili sestru. Nema ništa svetije od njih! Kada gledamo drugog čovjeka kao čovjeka, kada ga gledamo kao ikonu Božiju, pa normalno da onda nećemo gledati da li je on ovakav ili onakav, zbog toga da li je on gori od nas ili mi bolji od njega, nego ćemo gledati zbog toga što hoćemo da se on spase. Uvijek ćemo gledati da mu pomognemo da se on spase. Uvijek ćemo gledati da ga izvučemo, jer tako gleda Hristos. On gdje god dođe i vidi nekog nemoćnog čovjeka, On ga oslobađa od njegove nemoći i daje mu moć da živi, da ide i da hodi. To je sva nauka koju bi trebalo da naučimo, kada vidimo čovjeka pored sebe da mu pomognemo. Ako griješi, treba da mu kažemo brate, ili sestro, ti griješiš, ne zbog toga da bismo ga uhvatili u grešci nego zbog toga da mu kažemo nije ti to dobro zbog tvoga spasenja i tvoga života a ti kako hoćeš, jer tako isto Bog, tako isto Hristos čini. Hristos koji je išao kroz narod, otvarao mu oči, podizao one koji nisu mogli da hode, sve im davao što im je potrebno, svaku moć davao na svaku njihovu nemoć. Gle, šta su uradile starješine, zakonici, fariseji oni su Ga proglasili za novotarca, jer On ne poštuje subotu, a On hoće da spase Svoju ikonu. Oni kažu On ne poštuje zakon, ne poštuje zakon On koji je zakon dao. Šta su još uradili? Rekli su On je nacionalni izdajnik. Zašto? Zato što je On gledao svakog čovjeka kao ikonu Božiju a ne samo Izrailjca nego i Samarjanina, i onoga koji nije bio Izrailjac. To je naš Bog, braćo i sestre. Naš Bog nije ni sudija ni zakonik zli, nego Dobri Zakonik i Milostivi Sudija koji hoće samo jedno, koji hoće da se čovjek spase, da čovjek bude iscjeljen, da čovjek bude zdrav, da čovjek bude živ. To od nas traži da isto mi tako, jedni prema drugima, postupamo. Kada vidiš čovjeka, brata ili sestru, bilo da ti je prijatelj ili neprijatelj, bilo da ti čini dobro ili loše, nemoj da zaboraviš jednu čudesnu istinu o čovjeku da je on ikona Božija. Ako zagrebeš po njegovom licu kao da si zagrebao po ikoni Hristovoj. Ako ga dirneš, ako mu dušu raniš kao da si u dušu Boga zagazio. To je skrnavljenje, braćo i sestre, života, to je skrnavljenje vjere, to je skrnavljenje zakona, kada jedan drugoga povrijeđujemo, kada jedan drugoga ne gledamo toliko važnim koliko jeste. Svaki čovjek je ikona Božija, u svakom od vas, u svačijem srcu Bog hoće mjesta za Sebe. On hoće da ima mjesto u vašoj duši, u vašem biću, u vašem licu i u vašem djelovanju i hoće da vaše djelovanje liči na Njegovo djelovanje prepuno milosti, ljubavi, sažaljenja, razumjevanja za drugog čovjeka. Znam da je to teško i sâm se sa tim mučim ali znam da je mnogo teže i mnogo strašnije raditi suprotno tome. Povrijeđuješ čovjeka – povrijeđuješ Boga. Povrijeđuješ Boga – povrijeđuješ sebe. Ne volim drugoga čovjeka, ne gledaš ga kao vječnog brata, ne gledaš ga kao ikonu Božiju – ružiš sebe kao ikonu Božiju, pomračuješ sebe kao ikonu Božiju. Zato je, braćo i sestre, toliko važno da kada čitamo Jevanđelje da ga razumijemo, kada ga razumijemo da ga ispunimo. Mogao je Hristos, u onaj dan koji se opisuje u ovom Jevanđelju, doći reći danas je subotu, tu su ovi zakonici, pa neću sada da iscjeljujem ovu ženu, sačekaću neki drugi dan da ne bude subota. Ne! On hoće da im pokaže da je važnija milost od subote i da je važnije sve od zakona kada je u pitanju drugi čovjek, kada je u pitanju brat naš ili sestra naša. Eto, šta treba da naučimo, braćo i sestre. I treba da naučimo tu veličanstvenu istinu da smo ikone Božije i da ne smijemo da ružimo, i ne da sam ja ikona Božija, nego i on i svako od vas je ikona Božija. Kada god kreneš na čovjeka nemoj zaboraviti da si na ikonu Božiju krenuo. Kada god učiniš nešto čovjeku, nemoj da zaboraviš da će se obradovati Onaj koji je čovjeka stvorio. Kada god nešto dobro, malo, sitno, najsitnije, kada milo pogledaš nekoga – Bog se raduje. Kada pogledaš sa zlobom i zavišću – Bog tuguje. Daj nam, Bože, danas to prosvjetljenje, i to preumljenje, i to da ne zaboravimo šta smo i ko smo, da smo ikone Božije i da su svi oko nas ikone Božije, ma kakvi da su. Amin.
