U nedjelju, 8. oktobra 2023. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop diseldorfski i njemački na Svetoj arhijerejskoj Liturgiji u Diseldorfu održao je besjedu na Sveto Jevanđelje po Luki.
Besjeda Vladike Grigorija:
Draga braćo i sestre, čuli smo danas priču o događaju čudesnog ulova ribe. Radnja se odvija na dva mesta, u plićaku i u dubini. U plićaku su ribari cijelu noć lovili i ništa nisu ulovili. Oni umorni čiste i povezuju svoje mreže. Zatim dolazi Gospod i moli Simona Petra da svoju lađu odmakne od obale, da bi mogao ući i odatle propovijedati ljudima. Poslije propovijedi Gospod kaže Simonu hajde, sada otiđite u dubinu i bacite vaše mreže duboko. Mi kada čitamo, bilo da čitamo knjigu ili Sveto pismo, nekako nam izmaknu te ključne riječi. Ovde su ključne riječi bacite mreže u dubinu. Petar mu reče cijelu noć smo lovili ribu i ništa nismo ulovili. Vjerovatno je Petar pomišljao rođen sam ovdje na Genisaretskom jezeru i znam kako se lovi riba i sada mi se govori da poslije cijele noći, kada se inače lovi, bacim mrežu duboko. Petar ipak kaže učiniću po tvojoj riječi, poslušaću te, jer su tvoje riječi drugačije a djela velika. Potom baciše mreže u dubinu i ulov bijaše toliki da od težine poče cijepati mreže. Ako ovu priču, braćo i sestre, prenesemo na naš život vidjećemo da se mnogo našeg prostora i vremena gubi u plićaku. Stalno nešto krpimo, stalno nešto pletemo, stalno nešto pričamo, stalno nešto mutimo kao što se muti voda u plićaku, stalno smućujemo sebe i jedni druge i govorimo zašto onaj ono ili ovaj ovo, zašto je neko takav ili ovakav i na to trošimo silno vrijeme, drugačije rečeno, trošimo svoj život. Onda ponekad, Gospod dođe i kaže odmaknite malo ovu lađu od obale. Lađe je uvijek simbol Crkve. Mi smo sada u lađi i propovijedamo u lađi ali propovijedamo i iz lađe cijelome svijetu. Braćo i sestre, ako ne odemo u dubinu nećemo nikada osjetiti tišinu, nećemo nikada shvatiti da taj plićak, u kome često i dugo boravimo, trebalo bi da bude samo prvi korak našeg ulaska u život. Pozvani smo na mnogo više ili, drugačije rečeno, u mnogo dublje, i nije nam dobro da cijelog života ostanemo u plićaku, ni topli ni hladni, ni suhi ni vlažni. Treba da idemo u duboko, da bismo u dubini i tišini oslušnuli tajnu koja se u dubinama i tišinama skriva. Tajne velike nema u plićaku, u plićaku se sve vidi i sve je jasno. U plićaku postoji nešto veoma nezgodno za nas ljude a to je osjećaj sigurnosti. Svi se tu osjećaju sigurnim, dobri i loši plivači, jaki i slabi. U dubini i tišini, gdje nema mnogo rasprava i razgovora i gdje pažnja nije posvećena suvišnim stvarima, tu čovjek mora da bude pažljiv ako ne želi da potone i ako želi da izroni kao onaj kome se otkrila tajna iz dubine i tišine. Zato će se ovo Jevanđelje završiti jednim neočekivanim obrtom. Petru, koji je bio srećan zbog ogromnog ulova kao čovjek koji razmišlja horizontalno, Gospod kaže dobro, poslušao si Me, otišao si na dubinu, bacio si mrežu, izvukao si mnoštvo ribe ali od sada vi više nećete biti prosti ribari, učiniću vas lovcima ljudi. Moramo priznati da je mnogo teže loviti ljude nego ribu, neuporedivo je teže brinuti se ljudima nego o ribi. Nema ništa uzvišenije, nema ništa složenije, nema ništa važnije od toga da budemo lovci ljudi, da budemo oni koji ljude sabiraju kao što se riba, iz ove jevanđeoske priče, sabrala na jedno mjesto. Da ih loveći sabiramo i sabirajući spasavamo. Kako ćemo to postići ako samo boravimo u plitkom, ako, ne loveći, prepustimo ljude samima sebi? Naučićemo ljude da budu svjesni šta znači živjeti u zajednici samo ako ih pozovemo i učimo da idu u dubinu i tišinu da bi tamo osluškivali sebe i promišljali, kroz našu nauku kojom smo ih ulovili, o spasenju. Ne treba samo da slušamo šta nam kaže televizija, novine i drugi ljudi. Sve to možemo čuti ali ako ne odemo u dubinu i ako tamo u toj tišini dubine ne budemo sami sa sobom i sa Onim Koji je Gospodar nad dubinom i nad tišinom, ako se ne odvažimo na taj korak onda nećemo nikada moći da shvatimo ni to ko smo mi. A ako se vratimo iz dubine onda ćemo shvatiti koliko nam je važan onaj koji stoji na obali, koliko nam je važan svaki čovjek, koliko nam je važna ta zajednica, koliko nam je važno da ljubimo drugoga, jer tamo dok smo bili u dubini i tišini mogli smo naučiti koliko nam je strašno ako se ne vratimo onome koji nas voli, tamo jedino možemo naučiti koliko je strašno ako se izgubimo i ako nas više ne bude. Tu možemo da naučimo kolika je strahota nebića, kolika je strahota biti sam. Tek kada se vratimo iz te dubine i te tišine, moći ćemo druge ljude da gledamo kao svoju radost, kao svoj mir i svoju sreću, ali ako samo živimo u plićaku mi ćemo uvijek druge gledati kao opasnost, uvijek ćemo ih gledati kao problem, uvijek ćemo ih gledati kao ne-brata, ne-sestru, nego ćemo ih gledati kao beslovesno biće koje želi da nam naudi. U tom slučaju bićemo nesrećni i bićemo tako tužni u plitkom na obali i samo ćemo gledati na dubinu sa jednom čežnjom i nikada nećemo dostići tu radost da shvatimo koliki je dar život i koliki je dar svaki čovjek koji je pored nas. Braćo i sestre, ovo je samo jedna propovijed iz lađe i vama koji stojite na obali. Moramo makar jedan čas tokom dana zamisliti tu dubinu ne bismo li shvatili koliko smo važni jedni drugima i šta to Gospod hoće od nas. On hoće od nas da načini lovce ljudi ali ljude ne možemo, niti smijemo, uloviti mrežama, ljude ne možemo zarobiti oružjem kao što ljudi bezumni rade, ljude ne možemo zarobiti, ljude ne možemo pokoriti novcem, moćima, vlastima. Ljude možemo uloviti samo u jednu mrežu a ta mreža je satkana od ljubavi, od ljubavi koja podrazumjeva da voliš i one koji tebe ne vole i da budemo zajedno u toj mreži, satkanoj od te ljubavi, bačenoj iz broda kojim se svi spasavamo. Daj Bože da ovu priču, duboku kao morska dubina, razumijemo na spasenje, amin.