MITROPOLIT GRIGORIJE, NOVOSTI, ŠTUTGART

Besjeda Episkopa Grigorija o samopouzdanju čovjeka kroz bogopoznanje i duhovna tribina u Štutgartu

U nedjelju, 11. decembra 2022. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Sabora Srba svetitelja u Štutgartu, uz sasluženje sveštenikâ: Borisava Simića, Slavenka Savića, Milenka Bakmaza, Vladimira Golubovića, Aleksandra Bijelića i đakonâ Bojana Jarića i Aleksandra Debeljaka. Jevanđeosku besjedu o bezumnom bogatašu održao je Vladika Grigorije naglasivši da ljudsko samopouzdanje nema osnovu i pravilno usmjerenje ako nije utemeljeno na bogopoznanju, preko kojeg dolazimo i do spoznanja sebe, svojih mana, grijehova i smrtnosti, što je siguran put u borbi protiv oholosti, gordosti i egoizma, što su grijesi kojima je podlegao bogataš iz jevanđeoske priče. Nakon bogosluženja, u hramu, pred vijernim narodom, održana je duhovna tribina na kojoj su govorili Episkop Grigorije i đakon Aleksandar Debeljak. Govornici su, dotakavši se mnogih tema, posebno naglasili značaj knjige i riječ kako za profanu tako i za sakralnu sferu čovjekovog izgrađivanja i interesovanja. Takođe, riječi je bilo o novoj knjizi Episkopa Grigorija koja nosi naslov Nebeska dvorišta.

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, čuli ste ovo jednostavno ali i strašno Jevanđelje. Nama se čini da je ono strašno samo u odnosu na čovjeka o kome se govori. Taj čovjek je ionako bio veoma bogat i onda se dogodi rodna godina, kako kaže priča koju govori sam Gospod, i on reče u sebi znam šta ću učiniti, porušiću stare žitnice pa ću napraviti nove i onda reći ću svojoj duši jedi, pij, veseli se, imaš blaga na mnogo godina. Bezumniče, noćas će tražiti dušu tvoju i čije će onda sve to biti. Ova jednostavna i strašna priča završava se riječima tako biva sa onima koji se ne bogate u Bogu, ili možemo reći koji se ne bogate Bogom. Rekoh vam na početku, draga braćo i sestre i dragi oci sveštenici, ova nam se priča čini ne tako strašnom za nas, jer mi mislimo kako nismo baš tako bogati da moramo da pravimo nove magacine, nove ambare ali nešto drugo činimo, imamo neko drugačije samopouzdanje pa kažemo ja ću sada još jednu školu završiti, pa ću doktorirati, pa ću biti bogat, ili kažemo još ću jedan posao raditi pa ću biti bogatiji, ili kažemo učiniću ovo ili ono, ništa od toga nije neljudski ali je bezbožno ako u tome nema Boga, ako ne kažemo ono što nas još uči drevna narodna mudrost kada kaže zaboravi reći ako Bog da.  Zašto je, braćo i sestre, važno da tu bude Bog? Pa zato što je sve od Boga. Mi smo od Boga, mi smo Božiji i sve u ovom svijetu oko nas je Božije i ako to ne shvatimo onda to naše samopouzdanje, to naše htijenje stvarno postaje bezumno. To naše samopouzdanje kako ćemo mi ovo ili ono bez Boga, to nam govori ova priča danas, da je to bezumlje. Ali ako je sa Bogom i ako se bogatimo Bogom onda ćemo uvijek znati čije je sve to. Ako imaš um da učiš, pa zar nije u tome učestvovao Bog? Ako imaš vrijedne ruke, pa zar nema u tim tvojim rukama i Božijeg udjela? Ako bilo šta na ovoj zemlji radimo i ako zaboravimo Tvorca i Um koji je sve to stvorio, zar to nije bezumno? Zar nije strašno da svako od nas čuje riječ bezumniče, noćas će tražiti dušu tvoju? Apostol koji smo pročitali upozorava nas da pazimo, jer su dani zli, vrijeme brzo prolazi. Može nam se desiti da pomišljamo tako i kažemo dok prevarimo ovoga i onoga onda ću biti dobar, a šta ako noćas zatraže tvoju dušu? Zar nećeš ispasti bezuman? Hoćeš! Ma koliko o sebi mislio da si u pravu i da imaš prava, prava na samopouzdanje. Tvoje samopouzdanje imaće samo smisla tada ako ono bude povezano sa tvojim bogopoznanjem. A ako nema bogopoznanja onda nema ni samopoznanja a ako nema samopoznanja onda nema ni poznanja svojih grijehova, svojih slabosti, svojih nemoći, onda čovjek može da bude bezuman ma koliko obdaren bio. Ukoliko to sve ima i da bude najskormniji, najsiromašniji duhom on će biti veoma uman, biće bogonadahnut i time što je malo dobio on će zaraditi neizmjerno a onaj koji zaboravi Boga, on, koliko god da mu je puno dati, kao čovjeku iz današnjeg Jevanđelja, on će se pokazati kao bezuman. Svi mi ljudi, i to je tragedija roda ljudskog, padamo u to bezumlje, samo ja mogu ovo ili ono, ja sam vladika i niko drugi osim mene ne može biti vladika, niko ne zna to da radi kao ja, probudiš se jednog jutra i kažu ti da imaš neizlječivu bolest od koje umireš. Tada se završava sva tvoja priča o tvojim sposobnosti, tvojim moćima, o tvom vladičanstvu. Kažeš ja sam sveštenik, vidite, kako ja to dobro radim i jednog dana traže dušu tvoju, umjesto da uvijek kažeš ja sam nepotrebni sluga Božiji, ja sam nepotrebni vladika ili sveštenik. Gospod me je poslao u ovaj svijet i dao mi sve um, srce, ruke, noge i sve mi dao na raspolaganje i samo jedno traži od mene da Njega ne zaboravim, Njega koji me je poslao u ovaj svijet, da makar Njemu budem blagodaran, da jedem, pijem i da se veselim ali bar da kažem slava Tebi koji si sve ovo stvorio da ne da kažem samo zahvaljujući meni imam to, ovo je samo moje. Eto, odakle izvire naša pohlepa, odakle dolaze naše nesreće. Ljudi kažu ovo je naša teritorija, idemo da pobijemo sve one koji žive na našoj teritoriji a drugi kažu nije vaša, nego je naša i mi ćemo sada vas da pobijemo i tako se ljudi ubijaju. Dva brata se pobiju oko metra zemlje. Zašto? Zato što su zaboravili da je to Božija zemlja! Ljudi se ubijaju oko duga. Pozajmio sam mu pet ili deset hiljada, idem da mu ubijem ženu i djecu, jer to su moje pare. Šta je učinio? Izgubio je dušu zbog pet ili deset hiljada papira. Zamislite koliko je ljudsko bezumlje, koliko mi ljudi možemo da zaboravimo ono najvažnije i da samo brinemo o onom nebitnom? Samo brinemo o tome u šta ćemo se obući, kako ćemo jeste, šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, da li nas neko uvažava ili ne, da li nas neko ponižava ili nas uzdiže ali jedno zaboravljamo, a to je najvažnije, da mislimo ne šta će reći ljudi, nego šta će reći Bog o nama, o našem životu. Šta će o našem životu reći Onaj koji nam je dao život?! Kada to zaboravimo onda je sve besmisleno, ništa više nema smisao ni snagu. Zato, braćo i sestre, rekoh da je ovo Jevanđelje tako jednostavno i tako strašno. Zašto smo svi danas došli ovdje? Došli smo zato što mi čeznemo za Bogom i mi hoćemo da se bogatimo Bogom. Pogledajte, kako je neko nekada u našem narodu divno smislio riječ koja znači šta znači biti bogat! U samoj toj riječi stoji Bog. Ne kaže se on je parat, budimo parati. Kako nas je neki naš učitelj, predak bogonadahnuti, naučio jednom za svagda da znamo šta je to biti bogat! Ako na nekoga treba da se ugledamo na ovom svijetu onda je to bogat čovjek Bogom. A koji čovjek je bogat Bogom i tome nas uči ovo Jevanđelje! Zamislite da je ovaj čovjek rekao samo jednu stvar suprotnu od ovoga. Da je rekao rodila mi njiva, nema više mjesta, hoću da ovo podjelim sa siromasima, daj da ovom podjelim sa drugim ljudima, neka se svi vesele, piju, jedu i raduju se. Bogu ne treba njegova pšenica, niti njegov novac, niti njegovo bogatstvo. Bog nije rekao sve što sam vam dao vratite Meni. Ne! Nego je rekao sve što sam vam dao podijelite među sobom, dao sam vam život, dijelite ga jedni sa drugima, dao sam vam ljubav, dijelite je jedni sa drugima, da sam vam milost, dijelite je. A zašto kaže sjećajte se da sam vam to dao? Pa da ne bismo zaboravili da treba to da dijelimo! Toliko je malo potrebno da se oslobodimo od tog grandioznog egoizma koji u nama raste stalno, raste i neprestano raste. Gledam sebe kako se borim. Svako jutro moram da se prekrstim i kažem možda od ovog jutra ti više nećeš biti vladika Grigorije, ali budi čovjek. Bogati se Bogom tako što ćeš nekoga milim očima pogledati, ljubav podijeliti, dobro dijelo učiniti. Zar mnogo od nas Bog traži? Nije braćo i sestre, ali mi i to malo zaboravimo a od toga zavisi da li ćemo se spasiti ili dušu izgubiti. Sveti Isak Sirijski je rekao jednu prostu stvar ko sitnice prezire, taj propada. Sitnice su da li ćemo jedan drugome reći dobar dan, da jedan drugoga iskreno pitamo kako si i da se ne razočaramo kada nam on kaže da je dobro, da se ne rastužimo zbog toga nego da se obradujemo, jer ako je dobro onda je dobro i nama. Bogatimo se tako što dijelimo dobro među sobom. To je bogatstvo na koje nas poziva Hristos. Zato smo danas u Crkvi i zato vi i jeste Božiji ljudi, jer ste došli na ovo mjesto da se obogatimo Bogom. Pozvani smo da dijelimo sve što je dobro u nama, jer se tako to dobro u nama umnožava. Dijeliš li ljubav – ona se neće smanjivati nego će se umnožavati! Dijeliš li milosrđe – ono će se umnožavati u ovom svijetu! Eto, braćo i sestre, šta nas današnje Jevanđelje uči i šta nam otkriva. Zato vas opominjem kao kakav takav vaš učitelj, nemojte da vaše samopouzdanje bude bezumno, nemojte da nemate samopouzdanje, ali neka vaše samopouzdanje bude uvijek praćeno bogopoznanjem. Ako se budete trudili i išli putem bogopoznanja, ne samo da ćete doći do spoznanja samoga sebe nego i svijeta oko sebe, i ljudi oko sebe, i vrlo brzo ćete vidjeti sa kim imate posla. Ako neko ništa neće da dijeli i hoće sve samo za sebe, pa vi onda znate da imate posla sa nekim nesrećnim i sebičnim čovjekom. Gledajte, da vi ne postanete takvi i da se vi i ja ne povedemo tim i kažemo gle, ovaj svijet je pokvaren pa zašto i mi da ne budemo takvi. Ne! Mi treba da se bogatimo Bogom i da poznamo da će ostati samo dijela ljubavi, da će ostati iza nas, ispred nas i sa nama samo ono što ima vječnu snagu, viječnu dimenziju. Neće ostati moja pšenica ili moje pare nego će ostati to da li sam nekada nečiju suzu izbrisao i ostaće i to, da li sam nekada nekom suzu na oko natjerao. Božija milost je neizreciva i On nam ovu priču, braćo i sestre, priča zbog i iz ljubavi i radi milosti da se nama ne bi desilo ovako nešto. Neka vas Gospod blagoslovi i da sada svoju svoju dušu i um usmjerimo na ove riječ molitve koje ćemo izgovarati i da zaista iz ovog hrama odemo bogati Bogom. Amin, Bože daj.