Njegovo Preosveštenstvo Episkop diseldorfa i njemačke održao je liturgijsku besjedu u nedjelju 13. po Duhovima u Sabornom hramu Svetoga Save u Diseldorfu:
Draga braćo i sestre, današnje Jevanđelje je neobično važno, kao što je važna ta slika vinograda. Dugo sam živio u vinogradarskom kraju. Kada se sadi vinograd mora mnogo da se pazi. Loza jedna pored druge mora da se stavlja tako da ne smeta jedna drugoj a ako se previše odmakne jedna od druge onda ponovo neće biti roda, zato što, kada sunce ugrije, loza nema osjena od druge loze i sunce će je spaliti a ako loze suviše primaknete onda neće biti dovoljno prostora da diše i da bude slobodna, te opet neće biti roda. Dakle, morate da pazite na svaki detalj. Tako je Gospod, kao što kaže ova priča, kada je stvorio ovaj svijet, pazio je na sve. Priča nam kaže da je Gospod Tvorac i Gospodar vinograda i da se ovdje o Njemu radi. Da vidimo ko su ti zli vinogradari. Ovu priču izrekao je Gospod pred prvosveštencima u Sinagogi i oni su vrlo dobro razumjeli šta On hoće da im poruči, zato su Ga, nedugo zatim, razapeli na krst, mada su mislili da On nije taj Sin Božiji nego su mislili da je On običan čovjek ili učitelj. Dakle, Bog je dao ljudima Svoj vinograd – Svoj svijet i rekao im da ga uređuju. A oni su stalno zaboravljali na taj dar i na Darodavca. On im je slao Svoje poslanike, slao im je proroke a oni, kako kaže današnje Jevanđelje, jednoga izbiše, jednog kamenovaše, jednoga pretukoše. Proroci su bili tu da im kažu ljudi, prvo ste zaboravili čiji je to vinograd, a drugo, čim zaboravite čiji je, vi ga onda loše obrađujete. Usred vinograda dade im i reče da sagrade kulu kao što se usred vinograda i sadi. To je pivnica, vinarija. Zašto se gradi baš tu? Zato što ukoliko daleko nosite grožđe od vinograda, ono onda gubi na kvalitetu. U ovoj priči, ta kula koja je sagrađena usred vinograda je hram jerusalimski. U hramu On njima govoru ovu priču. Čuli ste u današnjoj službi kada govorimo Gospode, Gospode, pogledaj sa neba i vidi vinograd ovaj svoj i posjeti ga, utvrdi ga i usavrši ga, jer njega zasadi Desnica Tvoja. Gledajte, šta se desilo na kraju, nakon proroka Malahije, dugo vremena Gospod nije slao nikoga i onda je poslao onoga posljednjeg Proroka i Preteču Jovana Krstitelja. I njega su ubili carevi i prvosveštenici. Zapamtite to, carevi i prvosveštenici. I onda posla Gospodar Sin Svoga, neće li se postidjeti, neće li se postidjeti Sina vlasnika vinograda. Ali ne, ljudi se ne postidješe. Oni i Njega uhvatiše i ubiše. Taj Sin je Hristos a ti zli vinogradari bili su prije svega prvosveštenici i drugi gospodari zemaljski, kao i jedan od namjesnika rimskih Pontije Pilat. Mada Pilat nije bio toliko zainteresovan za ubistvo Sina, jer je mislio da je njegov imperator pravi gospodar vinograda. Braćo i sestre, svi smo mi ljudi i naša glavna ljudska slabost jeste zaboravnost. Pazite na tu riječ. Zaboravnost je naša najveća slabost. Mi začas zaboravimo bitne stvari i tako zaboravimo da živimo u svijetu koji nam je poklonio Gospod kao vinograd, i zaboravimo sve što nam je rekao a rekao nam je da moramo da obrađujemo taj vinograd. I ne samo to, nego je rekao i kada se krećemo kroz taj vinograd i kada živimo u tome vinogradu jedni sa drugima, moramo da pazimo jedni na druge i još više od toga a to je povezano sa tim, kada kažemo pazimo, to istovremeno znači da volimo jedni druge. A da smo mi ljudi na zemlji zli vinogradari, počevši od prvosveštenika pa nadalje, vidi se po tome što ne pazimo jedni na druge i što ne pazimo na vinograd, što ne volimo jedni druge i što ne volimo vinograd. Sada će neko od vas reći, šta ovaj čovjek priča, mi smo danas došli u crkvu zato što volimo Boga, zato što volimo jedni druge i to neće biti netačno, ali mi ćemo već danas zaboraviti, čim izađemo iz ove crkve, da nam je ta strašna zadaća zadata – da volimo jedni druge i da pazimo jedni druge, i već ćemo danas nekoga povrijediti i već ćemo danas od nekoga biti povrijeđeni i već ćemo danas zgaziti neku lozu i neki čokot i nećemo imati osjećaj da nešto loše radimo, jer smo zaboravni. Braćo i sestre, na nama, koji kažemo da vjerujemo i da volimo Sina Koga su zli vinogradari razapeli i ubili, na nama koji se nazivamo hrišćanima, je veliki zadatak da pokažemo kako kaže Jevanđelje, da budemo svjetlost svijetu, tj. da svojom pažnjom i svojom ljubavlju, jedni prema drugima i prema vinogradu u kojem smo pokažemo da jesmo to što govorimo da jesmo. Taj zadatak je neobično težak i neobično zahtjevan i neobično uzvišen. Zato je prijatno djelati u vinogradu Gospodnjem, zato je prijatno obrađivati svaku lozu, i prijatno je gledati na svakog drugog čovjeka kao na grančicu koja je na čokotu. On kaže Ja sam čokot a vi ste loze. Prijatno je paziti da ne slomimo neku grančicu. Zašto je to prijatno? Zato što ćemo jedino tako dobiti plod, jedino tako će sazreti grožđe, jedino tako ćemo moći piti vina od toga grožđa, jedino tako ćemo moći da se obradujemo i uzveselimo, zato što živimo u ovom vinogradu, jer strašna je riječ na kraju ovoga Jevanđelja zli vinogradari će zlom smrću stradati, izgradiće Gospod novi vinograd, izgradiće Gospod novu kulu ali neće više ti vinogradari biti tu zaduženi za Njegov vinograd, jer su zli. Zato je borba sa zlom u nama i oko nas u tome da taj vinograd njegujemo i pazimo i da svakog drugog čovjeka pored nas vidimo kao lozu jednog te istog vinograda. Braćo i sestre, i vi danas dok stojite ovde, možete da se posmatrate kao loze koje plod donose a plod svega tog truda treba da bude ljubav. Amin, Bože da tako bude!
