U nedjelju 20. novembra 2022. u manastiru Uspenja Presvete Bogorodice u Himelstiru služena je Sveta arhijerejska Liturgija. Bogosluženjem je načalstvovao Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke g. Grigorije.
Jevanđeoska besjeda Episkopa Grigorija:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Današnje Jevanđelje, draga braćo i sestre, nam govori o tome kako je strašno kada se u čovjeka usele zli duhovi. Veliki i slavni pisac F.M. Dostojevski na jednom mjestu je zapisao kako je naivan svaki čovjek koji misli da ne može da poludi, te da je vrlo moguće da se to svakome dogodi. Zaista, nema strašnije stvari za čovjeka nego kada poludi. Nedavno me je jedan mladić, zaista inteligentan i učen, pitao kako da raspozna kada je počelo ludilo. Rekao sam mu zamisli da je tvoj um volan u kolima, ludilo je počelo onog trenutka kada okrećeš volan a kola idu kuda hoće. Braćo i sestre, znam da je ova priča malo neprijatna ali uvijek polazim od sebe. Više puta mi se događalo u manastiru, u Hilandaru, u Ostrogu, u Tvrdošu, da imam, pogotovo noću, to iskušenje blizine zlih duhova. Jednom sam tako bio nemoćan pred njima da nisam mogao ni da sklopim ova tri prsta i sa teškom mukom sam to učinio i oni su odstupili. Nemojte da vam se ova priča čini nevjerovatnom, nego da iz ove priče izvučemo jednu važnu pouku a to je da postoje zli duhovi kao što postoje anđeli. Ima ljudi koji poriču postojanje, međutim i nažalost, oni postoje takvi kakvi jesu. Iz ove priče učimo nešto vrlo važno, šta je njima kao nosiocima zla neobično važno i neophodno za njihovo funkcionisanje? Važno im je da se usele u čovjeka, važno im je da ih čovjek pusti u sebe. Kada uđu u čovjeka oni onda dobiju svoje otjelovljenje, mogu da se nastane u njemu i prvo muče njega a čim se muči jedan čovjek, pored nas na zemlji, muče se mnogi. Ovdje imamo priču koja nam govori o tome kako se mučio jedan čovjek u koga su ušli zli dusi, demoni, kako je živio u grobu, kako su ga vezali u lance i kako niko nije mogao da mu pomogne i svi su ga se plašili, i bilo je strašno kako njemu tako i drugim ljudima. Onda je došao Onaj koji može da zapovjeda zlim duhovima i rekao da izađu iz čovjeka i da ovaj čovjek bude slobodan. Onda se događa nekoliko čudnih stvari. Zli duhovi mole Gospoda, oni znaju da je On Gospod, jer su nekada bili blizu Njega u svjetlosti a kada su se odvojili od Njega postali su tamni i živjeli su u tami. Oni Ga mole da uđu u krdo svinja jer oni ne mogu kao takvi da postoje ako se negdje ne utjelove i tako zlo samo po sebi ne postoji dok ga ne prihvati neko do nas i ne da mu moć da funkcioniše. Kako je jednostavno kada se priča a ako strašno kada se svjedoči tome. Oni im dade da uđu u krdo svinja koje tu pasijaše. I kada uđoše u te svinje, svinje jurnuše u jezero i podaviše se, jer i svinje, kao niža bića od čovjeka, ali stvorenja Božija, nisu mogle da izdrže u sebi prisustvo zlih duhova, i po svojoj beslovesnosti jurnuše u jezero samo da se spasu od mučenja i po cijenu života. Još jedan važan i neobičan detalj. Ljudi koji su bili svjedoci mučenja čovjeka obuzetog demonima, sada kada su vidjeli čovjeka pametna i kako sjedi pored nogu učiteljevih kao pametan i smiren, šta su rekli Hristu Spasitelju, rekli su idi od nas, jer vidimo da Si Čovjek svet ali mi nismo baš za tu tvoju svetost toliko spremni. On otide. A onaj koji je ozdravio pita Ga da ide sa Njim, jer oni se plaši ako Njega nema tu da će ga ponovo obuzeti demoni. Hristos mu kaže ne plaši se, nego idi i kazuj šta ti Bog učini. On je sada postao propovjdenik Njegovog Jevanđelja i našeg spasenja. Draga braćo i sestre, mi smo svi ljudi i čudesna smo bića i stvoreni smo na jedan veličanstven način, za velika djela i za velike stvari, kako kaže Patrijarh Pavle, čovjek je biće koga se može postidjeti đavo i kome mogu pozavidjeti anđeli. Zato je važno da pazimo da život svoj posvetimo tome da u nas ne uđe nikakvo zlo, da mi ne budemo oruđe zla. I nasuprot tome da mi budemo propovjednici mira, dobrote, blagosti i svega onoga u svjetlosti što je suprotno zlu. Danas sam ovdje u manastiru sa novim entuzijazmom da možemo da se obnavljamo mi koji živimo ovdje u Njemačkoj, da možemo da obnovimo ovaj manastir i da on može da postane naša oaza, naša banja ponovnog rođenja, naša banja pokajanja i da možemo ovdje da se učimo tome da se molimo i da se oslobađamo svih naših nečistota. Kako sam to shvatio, ispričaću vam, iako je lično. Naime, otac Radivoje je došao iz Hercegovine ali prije toga je bio u manastiru Ostrogu i tamošnji iguman i braća su mu rekli da oni mene poznaju još kada sam bio mlad monah i da mi poklanjaju ikonu Svetoga Vasilija koja je bila na njegovim grudima posljednjih nekoliko godina. Sinoć sam pomislio kako je najbolje, pošto je ta ikona bila na grudima sveca, da ja sada stavim na svoje grudi i tako zaspim ali onda sam došao na istu misao na koju su došli ljudi koji kažu Hristu idi od nas, jer mi nismo dostojni. Došao sam na tu misao da ja ne smijem, da ne mogu, da nisam dostojan da ta ikona bude na mojim grudima, jer je bila dugo vremena na grudima Svetoga Vasilija Ostroškog ali sam pomislio dobro je da ikona bude na prestolu ovog manastira i da nas tako poveže sa Svetim Vasilijem i manastirom Ostrogom, u kome sam svoj život posvetio Bogu i neka tako bude ne samo za mene nego i za sve nas. Priznajem, ovo odlučih više iz straha nego iz dobrote. Među nama je ta ikona i među nama je Bog koliko god mi bili ovakvi ili onakvi, danas je, braćo i sestre, među nama Bog, i mi smo u toj situaciji da Ga zamolimo da budemo sa Njim, da nas očisti od svakoga zla i dejstava đavolskih, da spali trnje naših sagrješenja i da onda iz nas procvjeta cvijeće spasenja. Amin, Bože, da tako bude.
